Značaj Boba Marleya za reggae glazbu može se usporediti s onime Elvisa Presleya pri otkrivanju rock and rolla masovnoj publici pedesetih godina prošlog stoljeća. Prije 50 godina, 1973., Bob Marley objavio je svoj prvi album i postao najveća reggae zvijezda koju je svijet imao. U podsjećanju na proboj jamajkanske glazbe koji je Marley potaknuo na masovnom tržištu, s koje god ga strane promatrali ne može se precijeniti Marleyjev utjecaj. Uz Dylana, radi se o najznačajnijem Bobu popularne glazbe.
Marley je lokalnu glazbenu tradiciju, nauk rastafarijanstva, te posebnosti Jamajke pretvorio u novo sveto pismo poklonika rock glazbe širom svijeta, ostvarivši kulturološki utjecaj usporediv s onime kada je Maharishijev nauk desetljeće ranije "inficirao" populaciju do koje zasigurno ne bi stigao da nije bilo javne podrške Beatlesa i drugih sljedbenika. Jamajkanski reggae početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio je najveća glazbena invazija u popularnu glazbu zapadnog svijeta nakon proboja bluesa u maticu bjelačke rock kulture šezdesetih godina. Proboj reggaea na sličan je način nastavio tek dolazak afro-popa u osamdesetim godinama, nudeći po sličnom obrascu još jednu lokalnu kulturu svijetu na pladnju world music žanra, s usporedivo angažiranim figurama poput Fele Kutija.
Iako je prije toga radio već desetak godina, Marleyjev uspon nakon predstavljanja izvan Jamajke bio je vrlo brz, dijelom zbog živopisne privlačnosti, dijelom zbog nezadrživog talenta i takoreći odmah se osjetio u srednjoj struji popularne glazbe. Marley je uz Stevieja Wondera vjerojatno najprobojniji crni glazbenik sedamdesetih godina. Kao što su desetljeće prije glazbu obojenih bluzmena s Delte Mississippija preuzeli bijeli glazbenici u Velikoj Britaniji i SAD-u, tako je i Marleyjeva glazba postala predložak koji su koristili mnogi.
Upravo s probojem Boba Marleyja nakon prvog međunarodno distribuiranog albuma "Catch A Fire" 1973. koincidira zanimanje za reggae koje su sredinom sedamdesetih godina pokazali najkomercijalniji bijeli rock izvođači poput Rolling Stonesa. Već su iste godine snimali na Jamajci, dok je Keith Richards - prema vlastitom priznanju u duši ionako "obojen" - ponosno nosio majicu s Marleyjevim likom i kupio kuću u Kingstonu, ne bi li bio bliže izvoru glazbe koja ga je fascinirala.
Ericu Claptonu Marleyjeva pjesma "I Shot The Sheriff" spasila je karijeru sredinom sedamdesetih i naznačila pomak od bluesa prema reggaeu. Ne manje važno, reggae je punk imenima predvođenim s The Clash bio upravo ono što su Stonesima, Zeppelinima i Cream u šezdesetima bili Willie Dixon, Robert Johnson i drugi blues pioniri. Omjer koji je reggae sadržavao kao rasplesana i politički svjesna glazba, punk i novovalnim imenima sredinom sedamdesetih bio je neizbježan predložak, Marleyjev putokaz kako spojiti politički angažman s probojnom, hipnotičkom i optimističnom sviračkom podlogom koja je nagovještavala da postoji svjetlo na kraju mračnog tunela punog neugodnih životnih činjenica. Da žanrovska posvajanja ne poznaju granice kasnije su pokazali brojni benigni pop-izvođači korištenjem reggaea isključivo kao fasade za simuliranje dobrog provoda i eskapističan poziv na ples. Sve to učinilo je reggae glazbu općim mjestom i izuzetno komercijalnom formom pop-glazbe sve do danas, kada su brojni hip hop izvođači skupa s reggae začinima strastveno preuzeli i angažman "brata" Boba.
Marley je bio šaman koji je plesao otvorenih očiju; raspjevana i ritmički poticajna sviračka podloga bila je dovoljan melem na ranu o kojoj je govorio u angažiranim tekstovima pjesama. U vrijeme najveće popularnosti i na Jamajci i u svijetu njegove su se izjave o društvenim problemima stavljale u isti rang s izjavama političara ili vjerskih vođa. Upravo je Marley koncertom u Kingstonu u travnju 1978. uspio za isti stol dovesti vođe dvije suprotstavljene političke opcije sklone ispadima nasilja, dok je na nastupu u oslobođenom Zimbabweu 1980. okupio 40000 ljudi. Pokušaj političkog atentata na Marleyja krajem 1976. pokazao je sve razmjere njegova utjecaja, a nije nebitno niti da su Marleyevi suradnici Peter Tosh i Carlton Barrett poginuli u odvojenim atentatima na Jamajci 1987. godine.
Skupa sa strasnim ritmom koji je poput virusa preuzimao tijelo, reggae je kao glazbeni odraz rastafarijanskog pokreta imao vjersku, socijalnu i političku svijest. Marley ju je demonstrirao još od ranog singlea "Judge Not" iz 1963. - prodanog na Jamajci u 80.000 primjeraka - sve do programatskih albuma "Exodus" i "Survival", s kojeg potječe i pjesma "Zimbabwe", koju su obrađivali mnogi afrički izvođači. Iako su površinski elementi nagovještavali drugačije, Marleyev reggae je bio daleko od eskapizma, pogotovo nakon što je inicijalno razdoblje karijere proslijedio sa svirački kompleksnijom, izravno angažiranom glazbom.
Marley je Jamajku, tj. predodžbe o njoj, promijenio isključivo glazbom. Kao što je sam govorio, nije morao upotrijebiti ništa drugo osim glazbe "koja ljude može naučiti nečemu", djelovati iscjeliteljski kada se svjetla ugase, a hrane nestane. Reggae je bio jamajkanski blues, iskričava narodna umjetnost koja je sadržavala sunce u ritmu, rasvjetljujući njime poruke u tekstovima pjesama. Iako je u misiji predstavljanja reggae glazbe svijetu bio njen najprodorniji ambasador, Bob Marley, dakako, nije bio jedini. Tek nakon njegove smrti široj publici postat će jasnije porodično stablo jamajkanskih glazbenika čije su grane osim Marleyja činili Wailersi, Peter Tosh, Lee Scratch Perry i mnogi drugi, koji su s Marleyjem u formativnom razdoblju, prije invazije na Zapad, pekli zanat na prvim svirkama i u tonskim studijima snimajući lokalno distribuirane singleove. No, Marley je nedvojbeno bio najistaknutija figura žanra, sa svim prednostima i prokletstvima koja prate ikone/simbole čija je pojednostavljena slika u očima široke publike znala izbrisati neke sasvim posebne autorske i izvođačke karakteristike.
Jedna od takvih je i slika Boba Marleyja s jointom u ustima, žuto/crveno/zelenom vunenom kapom i rasta-dreadlocksima, image koji se najviše usjekao u pamćenje zapadne publike. No, Marleyjev je brand ostavio iza sebe puno više od površinske privlačnosti, mada je upravo ona pomogla da ostvari takav utjecaj. Iako su njegova međunarodna karijera i "international reggae sound" iz sedamdesetih najpubliciraniji, razdoblje suradnje Marleyja i Wailersa s producentom Lee Scratch Perryjem između 1969. i 1971. - kada su snimili oko 80 pjesama od kojih su dvadesetak bile lokalni hitovi - bilo je kreativno jednako zanimljivo, ujedno i predložak na temelju kojega je nastao kasniji uspjeh sa 190 milijuna prodanih albuma.
Već u tom razdoblju Marley je s pratećim Wailersima definirao svoj zvuk kroz mješavinu reggae, ska, dub i rock steady zvuka koja će se kasnije pokazati presudnim utjecajem na rude boy novovalnu populaciju britanskih bendova poput The Clash. Ne manje važno, upravo je Perryjevo inzistiranje na novim ritmičkim obrascima i uvođenje u postavu legendarne ritam sekcije Wailersa, braće Astona i Carltona Barretta, presudno odredilo pretvorbu Marleyjeve glazbe i istaklo njene najveće vrijednosti.
Dakako, prije uspjeha s glazbenom karijerom priča o Marleyju imala je i drugu stranu. Nekoliko njegovih putovanja u gradić Wilmington u Delawareu u SAD-u, 1966. i 1969., gdje mu je živjela majka i gdje je ljetnih mjeseci radio u Chryslerovoj tvornici automobila, vjerojatno su mu dala dodatan uvid u radnički način života izvan Jamajke. Upravo su svjedočanstva iz kasnije knjige Marleyjeve supruge Rire, o siromašnom životu u Trench Townu, predgrađu Kingstona, i prvim godinama života s Marleyjem posebno impresivna u pričama kojima Rita Marley pojašnjava nezavidnu situaciju obitelji bez novaca, odgajanje male djece tijekom perioda dok je Marley razvijao karijeru, odbijajući sugestije obitelji da se razvede čak i u trenucima njegove česte nevjere.
Privatnim životom Marleyjevih nije tekao samo med i mlijeko. Poznate su brojne njegove veze sa ženama s kojima se susretao, djeca koju je s njima imao, a i pokušaj silovanja vlastite supruge, opisan u knjizi Marleyjeva menadžera Dona Taylora "Marley And Me", čije je objavljivanje Rita pokušala spriječiti, govori o drugoj strani života Marleyjevih, sve do njegove smrti 1981. na vrhuncu uspjeha, kada je odbio amputirati rakom zahvaćen prst jer to nije dozvoljavala njegova vjera.
VIDEO: Ulaznice za Euroviziju u LIverpoolu rasprodane u samo 30-ak minuta, cijena najjeftnije 180 eura
