Neustrašiva, snažna i duboko nadahnjujuća. Tako bismo najjednostavnije mogli opisati ženu čija životna priča dira srca i ostavlja trag. Ženu koja je iz najveće boli izgradila snagu – pretvorivši osobni gubitak u poruku nade i hrabrosti. Iako je njezina majka izgubila bitku s opakom bolešću, Lucija Lugomer danas hrabro i otvoreno govori o važnosti prevencije te o borbi protiv raka dojke, s vjerom da svaka ispričana priča može spasiti nečiji život. Manekenka, influencerica i poduzetnica, 32-godišnja Lucija i ovog je listopada – mjeseca posvećenog borbi protiv raka dojke – odlučila ponovno glasno podsjetiti koliko je prevencija važna. Simbol toga nosi svakodnevno – ružičastu vrpcu urezanu u svoju kožu, tetovažu na podlaktici koja za nju znači život, sjećanje i snagu. Svojim sinovima, Leonu i Noelu, od prvog dana priča o baki – ženi čiji duh i ljubav žive kroz nju. O najtežem gubitku, o borbi i o ljubavi koja nikad ne nestaje, Lucija je iskreno progovorila za Večernji list.
Bliži nam se kraj listopada, a kako se osjećate kada dođe ovo doba godine?
Općenito, moram priznati kako mi nikako ne odgovara ova jesen, baš mi je prebrzo proletjelo ljeto. Naravno, ovaj period godine, a posebice listopad u meni budi i neke rane. Svakako, željela sam biti dio svih pozitivnih akcija koje su se događale u ovom mjeseci te pomoći drugima svojim javnim istupom. Listopad je mjesec u kojem se treba glasno podizati svijest o borbi protiv raka dojke, a vjerujem i to da je važno da mi osobe iz javnog života podižemo tu svijest. Isto tako, mislim da oboljela osoba od raka ima više suosjećanja s onima koji su prošli ili prolaze kroz isto. Važno je da govorimo o tome, da djelujemo i pomažemo ako se toga i sami držimo.
Ružičasta vrpca koja predstavlja solidarnost, podršku i nadu oboljelima imate čak istetoviranu na podlaktici. Koliko vam znači?
Znači mi neopisivo. Istetovirala sam je kada sam imala svega 18 godina, i svakako sam željela da se zna za što se zalažem i da je ta ružičasta vrpca dio mene - zauvijek. Na kraju, imam četiri tetovaže na tijelu, no s tetoviranjem sam stala na vrijeme. No, ova mi je doista najdraža i s ponosom je nosim.
Smrt majke oblikovala vas je u snažnu osobu, a poruka koju prenosite našem društvu i mladima od iznimne je važnosti. Koliko vi brinete o svom zdravlju?
Svake godine, rujan i listopad za mene su mjeseci kada obavljam sve zdravstvene preglede. Od ginekološkog, do zubara i dermatologa... Naime, toga se držim već godinama, ali sada kada imam dvoje djece njih stavljam na prvo mjesto pa si malo progledam kroz prste. No nadoknadila sam to ove godine na neke druge načine - napokon sam postala ustrajna u fizičkoj rekreaciji.
Što poručujete ženama koje možda još uvijek odgađaju preventivne preglede?
Poručila bih svakom, a ne samo onima koji se, najčešće, boje otići na pregled - da je svaki život vrijedan, da smo svi u ovom životu s nekim važnim razlogom i da svi imamo svoju "misiju". Što nas to dijeli od boljih odluka? Što nas dijeli od brige za sebe? Mi sami. Imajmo u na umu i to da još nismo upoznali sve ljude koji nas vole, neki će tek doći.
Bili ste djevojčica, točnije 11-godišnjakinja kada ste izgubili majku. Kako ste se vaša obitelj i vi nosili s dijagnozom vaše majke?
Svatko je od nas to doživio i proživio na svoj jedinstven način... Ja sam doista bila jako mlada i sve se to prebrzo odvilo. U majčinu slučaju sve je krenulo po zlu. I dandanas kada prođem pored onkologije, jednim djelićem sam izgubila vjeru u tu ustanovu, a s druge strane pronašla sam mir stvarajući od svog života najbolje što znam. Baš onako kako me ona učila.
Što mislite da bi društvo moglo učiniti kako bi pružilo bolju podršku obiteljima koje prolaze kroz isto?
Bit ću štura i direktna. Mislim da su ljudi danas, općenito, postali "pametni za druge", a dok ih drugi najčešće ne traže savjet, već samo razumijevanje. Više suosjećanja čovjeka čini otvorenijim, a toliko nas ima problem s izražavanjem zbog straha od osude. Mislim da je čovjek oduvijek trebao čovjeka. Razlika od moje situacije do danas, rekla bih da se dosta poboljšala jer se pomiče stigma i puno više informacija nam je dostupno. Imamo udruge i mnoge humanitarne akcije, a i pišu se knjige o tome. Zapravo, možda bih više voljela da se među djecom priča o takvom događaju u obitelji, što u školama, što općenito. Sjećam se sebe i svojih misli u toj situaciji i zaista, ne bih se nikada više željela vratiti u to stanje. To je bio potpuni kaos i dandanas se divim svom ocu koji je to proživio s dvoje djece.
Spominjete djetinjstvo, a što mislite kako bi se edukacija o raku dojke mogla poboljšati među mlađima?
Edukacija se može znatno poboljšati modernijim, interaktivnijim i emocionalno pristupačnijim metodama. Npr. prilagoditi se jeziku mladih. Cilj je ukloniti stigmu s teme o tijelu i zdravlju te da se potakne svijest o važnosti samopregleda i rane prevencije već od tinejdžerske dobi.
Kakvu ste podršku dobili od prijatelja i obitelji tijekom majčine bolesti?
Svatko komunicira svoje potrebe ili svoje znanje i vještinu rukovanja emocijama na vrlo jedinstven način. U ovom dijelu fokusirat ću se na svog oca, jer on ima najvažniju ulogu u mom životu, a on je to sve odradio bez pogreške. Oduvijek je bio emocionalno zreo muškarac koji je odavno kroz vjeru produbio svoja uvjerenja, prenio ih na mene i od tada cijenim sebe puno više. A što treba jednoj 11-godišnjakinji u tako teškoj situaciji? Samo ljubav i roditelj koji sluša, podržava i koji se spusti na razinu koja je iznimno potrebna djetetu. Sve sam to dobila, i naposljetku imala nevjerojatnu sreću.
Koji su vam trenuci ostali u najljepšem sjećanju s majkom?
Vrlo jednostavno, svi trenuci s mojom majkom najvrjednija su uspomena koju nosim sa sobom, za cijeli život.
Je li vaša obitelj bila svjesna važnosti prevencije raka dojke prije majčine dijagnoze?
Mislim da nije, iako je moja mama bila upoznata s tom bolešću i ranije od svoje tetke. Sjećam se da joj je iz Zagreba za Dubrovnik nosila perike... No pričamo o 2004. godini, dakle, koliko se doista tada pričalo o tome? Budimo iskreni.
Jeste li se vi ikada osjećali izostavljeno od sustava zdravstva, i što bi moglo biti bolje za obitelji i žene?
Cijela njena priča s tom borbom je trajala prekratko, ona je otišla u roku od tri mjeseca i to se nije smjelo dogoditi. Zdravstvo je definitivno imalo veliku ulogu u tome, da. Nadam se da je danas drugačije.
Majka ste dvojice sinova, jeste li im govorili o ovoj bolesti? Čekate li pravi trenutak?
Stariji sin Leon nedavno je bio sa mnom na jednom eventu posvećenom oboljenju od raka dojke pa sam malo zagrebala pričajući mu o tome. No nikako ne planiram ići u velike dubine, barem još neko vrijeme.
Koliko ste danas povezani s ocem?
Otac je moja najveća podrška i snaga. Klinci su mali, a suprug me ne zna iz perioda kad sam bila dijete. Svi koji poznaju mog tatu znaju koliko ga je lako zavoljeti, a ja imam tu privilegiju da je baš on moj i da ga imam još uvijek u svom životu. Zbog situacije s mojom majkom naučila sam se nositi s time da možeš bez sebi bliskih ljudi. A ja se već 21 godinu pripremam da će se to morati dogoditi i s njim. Do tada, on zna da ima mene, zauvijek.
Koja je vaša poruka našim čitateljima?
Poručila bih svima da konstantno rade na sebi i da se pomaknu od onoga što im stvara veliki stres, odnosno prevelik teret. Sve to dovodi na kraju do toga da čovjek krene pucati - što fizički, što psihički. Život je divan i takvim ga trebamo gledati i tretirati. Uvijek postoji sretnije rješenje i ako ga ne vidite odmah - potražite pomoć i zapamtite da tražiti pomoć nije slabost, već pravi pokazatelj snage.
Otvori KEKS Pay
Lucija je divna simpaticna i Ljepa djevojka. Zelim joj sve najbolje u njezinom mladom zivotu.