Neki su me britanski stručnjaci učili da je nezahvalno navoditi brojke jer ih prosječan čitatelj teško može osvijestiti. Zato, kao uvod u razgovor s najizvođenijim hrvatskim dramatičarom Mirom Gavranom, navest ćemo ih samo nekoliko kako bismo ocrtali okvir opusa, jer bolji način za novinski tekst nije otkriven. Djela su mu prevedena na više od 40 jezika, njegove su knjige imale više od 250 izdanja u zemlji i inozemstvu, po njegovim je dramama i komedijama nastalo više od 400 kazališnih premijera diljem svijeta, a vidjelo ih je više od četiri milijuna ljudi. Dobio je tridesetak književnih i kazališnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu. Kažem, okvir. Ali, u razgovoru za Ekran pokušao sam izaći izvan tog okvira i pretpostavki kako su književnici neki ljudi koji u povlaštenosti dana na Zemlji uživaju stvarajući likove i priče, ne dotičući stvaran život svojih čitatelja. Pa tako i ta osoba Gavran sjedne na svoj tron i napiše 55 kazališnih tekstova, 11 romana, poemu, zbirke pjesama i u čak pet zemalja organiziraju festival s njegovim prezimenom. Kao da skakuće po oblacima iznad naših glava i opisuje nečije, pa i naše živote, dobro od toga živeći, izvođen i slavljen u dobrom dijelu svijeta. Međutim, za Ekran je, kao gotovo nikada do sada, govorio građanin Gavran, stanovnik Hrvatske – Gavran, ako želite potrošač – Gavran, glasač Gavran, hrvatska muška jedinka – Gavran.
Pretpostavljam da ste još uvijek pod dojmom promocije vašeg novog romana "Portret duše"?

"Roman govori o životu sedam žena, a važno mjesto u njihovim životima zauzima slikar Benjamin, koji je sjajan portretist. Radnja se odvija u Hrvatskoj od 1960. do 2020. godine. Tih sedam žena opisano je kroz sedam poglavlja, od kojih je svako ispripovijedano u drugom književnom i izvanknjiževnom žanru, tako da su poglavlja pisana kao pripovijest, memoari, filmski scenarij, ratna reportaža, e-mail prepiska, veliko pismo i pjesma. Za razliku od mojih prijašnjih romana, ovaj je nešto obimniji, ima 400 stranica. Drago mi je da je naišao na tople reakcije čitatelja i kritičara. Taj roman pisao sam prije tri godine. Ne znam je li dobar ili loš, nije moje da to procjenjujem, jedino sam siguran da je posve neobičan. Iz moje izdavačke kuće, Mozaik knjige, rekoše mi da se roman iznimno dobro prodaje, a i to je neki dobar znak o njegovu životu, koji je tek otpočeo."
Kako vidite stvarnost u kojoj se vaši hrvatski, pa i europski čitatelji bude?

"Mislim da starogrčka riječ kriza najtočnije opisuje ono stanje u kojemu se Europa sada nalazi, a portal Jezikoslovac krizu tumači kao "težak, sveobuhvatan poremećaj u društvenom, političkom, ekonomskom životu iz kojeg je izlazak u pravilu vrlo težak i dugotrajan". Možda tomu možemo dodati da tu krizu u građana našega kontinenta određuje i osjećaj nesigurnosti i svojevrsna duhovna dezorijentiranost, te više nego vidljiv izostanak smisla. A u samoj Hrvatskoj imamo još dodatan problem da se neprestano vrtimo u nekim tjeskobnim pričama iz prošlosti i da nemamo dovoljno samopoštovanja, mislimo da je trava zelenija u susjedovu dvorištu, pa dok neki naši odlasci u inozemstvo završe relativno uspješno, brojni završe neuspjehom i razočaranjem."
Kako vidite društveno-politički trenutak zemlje koja troši goleme količine antidepresiva i sredstava za smirenje?

"Paradoksalno je to da je Hrvatska u proteklih tridesetak godina ostvarila sve velike političke ciljeve oko kojih je bio postignut i društveni i politički dogovor: osamostaljenje, oslobađanje okupiranog teritorija, ulazak u Europsku uniju, ulazak u NATO, u schengenski prostor… a unatoč tome velik broj građana Hrvatske osjeća da proživljavamo krizu, pa čak i to da naša domovina i njezina samostalnost nisu neupitne. Osjećamo da nam ni NATO ni Europska unija uopće ne pružaju onu vrstu zaštite o kojoj se govorilo prije dvadesetak godina. Vidimo da su neke od najvećih i gospodarski najmoćnijih zemalja Europske unije u krizi, postale su nesigurno mjesto svojim građanima koji su dezorijentirani i razočarani. Te zemlje ni izdaleka nisu sada nalik na sebe otprije samo tridesetak godina. Razvidno je da ta kriza nije samo gospodarskog predznaka. Vidimo da one vrijednosti koje činovnici Europske unije promoviraju nisu naše vrijednosti. Ja sam se kao mladić veselio pri pomisli da ćemo ući u Europsku zajednicu, zajednicu suverenih europskih naroda, a preko noći smo se probudili u uniji koju većina Hrvata nikada nije željela jer nas to podsjeća na neke bivše unije u kojima smo već bili i znamo kako je to završilo (ne možemo se ne prisjetiti neuspješne "unije" koja se zvala Sovjetski Savez). Probudili smo se u uniji koju vode ljudi koje nikada nitko od građana EU nije izabrao. Tješimo se samo time što znamo da bismo u opciji da smo ostali izvan tih integracija imali još težu gospodarsku i političku poziciju od ove u kojoj smo sada. Usto, problem je što znatan broj mladih ljudi osjeća da u svojoj domovini ne mogu, po svršetku školovanja, u nekom razumnom roku doći do posla, zasnovati obitelj, doći do prvog stana. Mišljenja sam da je demografska politika ključ izlaska iz krize u kojoj se Hrvatska nalazi. Glomazan birokratski aparat i nebrojene prepreke koje obeshrabruju inozemne potencijalne ulagače glavni su uzrok naših gospodarskih problema. A za povećanu konzumaciju sredstava za smirenje vjerojatno su zaslužne one tri godine pandemije, a i ona dva nesretna potresa. Moderni građanin Europe, a i Hrvatske, i kada nema egzistencijalnih problema, čak i ako ima dobar posao i dobru plaću, opet nije sretan jer nema duhovnog uporišta i s lakoćom klizne u ralje potrošačkog mentaliteta i ispraznog života."
Treba li tako svjetski ugledan književnik ustati i reći istinu, u djelima, ali i osobno?

"Književnik, poput svakog drugog čovjeka, treba pisati i govoriti o onome što smatra da je u tom trenutku potrebno. Pisanje i govorenje ne treba odrađivati po narudžbi niti zato što je to u modi. Ja sam imao istinsku potrebu progovoriti o duhovnoj pustoši u kojoj žive moji suvremenici, pa je nastala moja poema u deset pjevanja "Obrana Jeruzalema", objavljena kao knjižica od stotinjak stranica prošle godine. Godinu ranije izišao sam s političkom satirom "Glasnogovornik" koja razotkriva našu političku stvarnost, a ove jeseni s romanom "Portret duše". Iako u tom romanu svjedočim o intimnim privatnim sudbinama mojih ranjivih junaka, na pozadini njihovih života zrcali se hrvatska društvena stvarnost. Ali za književnost je dobitak i ljubavna pjesma i dobra komedija u kojoj dajemo uvjerljiv prikaz naših karaktera bez opisivanja ili kritiziranja naše društvene ili političke stvarnosti. Kao čitatelj i kao kazališni gledatelj ponekad želim dobiti odgovore na najbitnija pitanja naše egzistencije, volim vidjeti lice i naličje našeg društva, a ponekad posežem za knjigom ili odlazim u kazalište sa željom da pobjegnem od te stvarnosti kojom smo, htjeli to priznati ili ne, određeni, a počesto i zasićeni."
Jeste li svjesni koliko je ljudima potrebno "pobjeći" od kredita, nepravdi i laži, u neke vaše likove?

"Uvjerio sam se toliko puta da su književnost i kazalište izrazito ljekoviti, blagotvorni i da čovjeku mogu pružiti utjehu, humor i emociju koje nam nedostaju u životu. Doživio sam na brojnim književnim nastupima, a i u slučajnim susretima s ljudima za koje bi se pokazalo da su moji čitatelji ili gledatelji, da čujem njihovu riječ zahvale. Priznajem da mi takvi trenuci gode i da mi je drago znati da to što pišem u osami dopire do uma i srca brojnih ljudi."
Može li se govoriti da je pisanje vaš način borbe ili, ako to bolje zvuči, oblik pomoći malom čovjeku?

"Volio bih da je to tako. Osobno, neki su mi pisci kao čitatelju, u nekim fazama života, bili poput skloništa pred olujama. Radovalo me kao mladog čitatelja kada bih u rečenicama nekih pisaca pronašao svoje misli i osjećaje, kao što me raduje kada mi danas moji čitatelji povjere da su u mojim tekstovima prepoznali svoja osjećanja i svoje misli. Ne mogu zamisliti svijet bez književnosti, bez umjetnosti. Bez toga bismo bili istinski osiromašeni."
Jeste li ikada pomišljali iskoristiti ugled aktivnim ulaskom u politiku? Bilo je kroz povijest takvih angažmana...

"U proteklih četvrt stoljeća dobio sam poziv od nekoliko stranaka da se uključim u njihov rad. Čak sam dobio ponudu da budem prvi ili drugi na listama u izbornim jedinicama za ulazak u Sabor, no budući da sam istinski posvećenik pisanju, uvijek sam to odbio s obrazloženjem: "A tko će onda moj roman ili moju dramu napisati?" Mislim da sam "društveno najkorisniji" kao književnik. A usto, kada bih ušao u politiku, ne bih odolio pokušati puno toga izmijeniti, a takvi obično završe poput Don Quijotea. Grčki filozofi politiku su smatrali najčasnijim i najvažnijim poslom, i nesumnjivo je da velik broj ljudi koji ulaze u politiku u Hrvatskoj i u svijetu to čine iz želje da poprave i poboljšaju svijet koji ih okružuje. Nažalost, možemo se osvjedočiti da proteklih dvadesetak godina moć i vlast nisu više u rukama europskih političara, nego u rukama nevidljivih bogataša i lobija. Političari postaju "zamjenjivi glumci" koji ne provode više svoju politiku, nego tuđu. Oni nisu više kreatori politike, nego tek prezenteri i glasnogovornici tuđih ideja, a to je loše za europske narode. Ali unatoč tome, nama je važno da se u politički život uključi što više stručnih i dobronamjernih ljudi, a kako se oni trebaju ponašati i kako djelovati na dobrobit svojih zajednica, najbolje je iskazao papa Ivan Pavao Drugi u "Doktrinarnoj noti" o katolicima u politici u kojoj se obratio političarima koji zastupaju demokršćanske vrijednosti. To je, u stvari, jasan poziv kršćanima da se angažiraju u politici i da brane ugrožene kršćanske vrijednosti. Ta nota katolicima koji ozbiljno žele djelovati u politici predstavlja ohrabrenje i jasan orijentir. Osjećam da ova kriza u kojoj se nalazi Europa može roditi i dobre plodove, zaokret prema novoj političkoj paradigmi u kojoj će dobrobit ljudi biti u prvome planu".
Zamišljate li kad pišete ljude kojima se obraćate, čitatelja ili publiku predstave?

"Ne zamišljam nekog svog idealnog čitatelja, nego mi se dogodi da dok pišem neki tekst, pomislim na nekog od svojih prijatelja i osjetim želju da ga taj moj prijatelj što prije pročita. Stalo mi je do toga da moj roman ili moj kazališni tekst osvoji čitatelje i gledatelje. Ne pišem iz želje da mi tekst ostane u ladici, nego iz želje da svoje emocije i poglede na život podijelim sa što većim brojem ljudi, sa svojim suvremenicima."
Sa svih strana podmeću nam periodički razne strahove, kako se vi protiv toga borite?

"Eh, da, toliko nas nepotrebnog crnila i pesimizma zapljuskuje sa svih strana. Kao da se neki natječu u tome tko će biti veći pesimist, tko će proizvesti veće strahove i obeshrabriti ljude svih generacija. Srećom, ja sam kao dijete seoskih učitelja tako odgojen da u ljudima tražim ono najbolje, a pritom nastojim biti vrijedan i pozitivan. Doista imam afirmativan odnos prema životu i to se vidi i u mojim tekstovima, možda je to ono što suvremenom čitatelju danas treba. Ja tu ne kalkuliram, nego pišem u skladu sa svojim svjetonazorom i svojim estetskim stavovima. Dakle, ja se protiv proizvodnje strahova borim svojim radom, na jedini mogući način koji mi je dostupan."
Nestaje li ljubav, guši li se u interesu i stjecanju materijalnog?

"Ne trebamo uopćavati. Ljubav je vječna, žilava, ugrađena u temelj svakog života. A vječne su i mržnja, zavist, ljubomora, potreba za dominiranjem i manipuliranjem drugima. Ovo vrijeme koje živimo nije puno drukčije od onoga što su proživljavali naši očevi, djedovi ili naši preci. Svako vrijeme nosi svoje izazove, poteškoće i iskušenja, kao i izobilje ljepote, dobrote, prigoda za afirmaciju humanosti i prijateljstva. Možda je suvremeni Europljanin i suvremeni Hrvat previše razmažen, pa želimo da se sve odvija prema našim zamislima. Majka Tereza govorila je: "Kada vam je teško, potražite nekoga kome je teže nego vama, pomozite mu i osjećat ćete se bolje." Eto, neki dan bio sam u HNK na proslavi 90. obljetnice Caritasa zagrebačke nadbiskupije i bilo mi je dirljivo vidjeti sve te volontere, djelatnike Caritasa, podupiratelje, korisnike… Sestra Jelena Lončar sve je to tako lijepo osmislila da smo se svi koji smo nazočili tom događaju osvjedočili da postoji jedna ljepša Hrvatska i da u tome sudjeluje jako mnogo ljudi o kojima naši srednjostrujaški mediji rijetko pišu."
Kako ste kao mladić zamišljali život i kakav je on zapravo ispao?

"Iskreno, moj život ispao je puno bolji i zanimljiviji nego što sam ga se usuđivao zamišljati u mladosti, i na tome sam dragom Bogu zahvalan. Kao srednjoškolac imao sam tu maglovitu želju baviti se pisanjem, pisati priče… Kao student dramaturgije tome sam se ozbiljnije posvetio i imao tu sreću već kao dvadesetdvogodišnjak debitirati u teatru, iduće godine objaviti svoju prvu knjigu, a prije tridesete godine života biti izvođen u kazalištima svih bivših republika bivše države osim Makedonije, te u Nizozemskoj, Poljskoj, Sjedinjenim Američkim Državama… S dvadeset i pet godina postao sam dramaturg, s dvadeset i osam godina postao sam ravnatelj zagrebačkog Teatra &TD. Sve je to išlo puno brže od mojih dječačkih snova. Ono što je najvažnije za mene kao književnika jest to da sam proteklih trideset godina mogao živjeti za književnost i od književnosti. A to je bio moj mladalački san: biti profesionalni književnik. To je za mene istinski blagoslov."
Napisali ste desetak knjiga za djecu i mlade, a 2016. bili ste nominirani za najprestižniju nagradu na svijetu, "Andersen". Je li našoj djeci prenaporno učiti, jesu li obrazovni programi prezahtjevni?

"Jedno sam vrijeme baš uživao u pisanju za djecu i mlade. Nedavno je moja knjiga "Svašta u mojoj glavi" dosegnula 15. izdanje na hrvatskom, a "Zaljubljen do ušiju" čak 19. izdanje. Dva uspješna izdavača iz Tokija nedavno su objavila moje romane na japanskom: "Sretni dani" i "Zaboravljeni sin", oba u prijevodu cijenjene prevoditeljice Ikuko Yamamoto, koja je pronašla oba nakladnika i s kojom se još nisam imao čast upoznati uživo. Sretan sam kada vidim da to što pišem o djeci i mladima dopire do njih… A što se tiče obrazovnih programa, mislim da osnovni problem nije u njihovoj prezahtjevnosti, nego u sustavu u kome je testomanija i ocjena postala važnija od učenika i stvarnog znanja. I ne htijući došli smo do toga da u ovom sustavu u kojem se trči za peticama stradaju i djeca, i roditelji, i nastavnici. Protivnik sam toga da prosjek ocjena određuje tko će se u koju školu i na koji fakultet upisati. Zalažem se za to da se uvedu prijamni ispiti za gimnazije, strukovne škole i fakultete… pa onaj tko se pokaže najboljim na prijamnom, da ide dalje, a ne da od djece i roditelja radimo lovce na visoke ocjene, iza kojih često nema onog pravog znanja. Budući da sam nakon upisane gimnazije bio prva generacija koju je zahvatila reforma školstva, pa sam treću i četvrtu godinu pohađao odgojno-obrazovno usmjerenje prema filozofiji, učio sam pedagogiju i didaktiku, učio brojne definicije, a meni najdraža definicija bila je ona koja kaže: "Znanje je ono što ostane kada se sve zaboravi." A to sigurno nije papagajsko reproduktivno znanje, nego kreativno znanje koje pokreće svijet i u prirodnim i u društvenim znanostima. Apeliram stoga da ne radimo od djece štrebere nego da se obrazovni sustav tako posloži da iz škola i fakulteta izlaze mladi ljudi koji znaju misliti svojom glavom na kreativan i praktičan način."
Kako bismo ih trebali odgajati da uče i budu pošteni, a pokraj njih jure vršnjaci u automobilima od milijun eura?

"Najbolje je djecu učiti primjerom. Djeca sve uče imitacijom: i hodanje, i govor, i dobro, i zlo. Stoga je iznimno važno da nastavnici i profesori, uz znanje, imaju i ljudske kvalitete i da su društveno priznati i cijenjeni."
Kakvu ulogu u razvoju društva imaju mediji?

"Mediji mogu učiniti puno dobra, ali i puno zla. Ljudi su povodljiva bića i skloni su imitirati ono što su vidjeli u medijima. Baš svaki medijski sadržaj, svjesno ili nesvjesno, ima učinak na društvo, na svoju publiku. Neke velike zemlje poput Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država u nekim razdobljima povijesti koristile su se medijima kao snažnim propagandnim aparatom, a da to nismo primijetili u trenucima kada su nam se ti sadržaji plasirali kroz zabavne emisije, filmove, 'objektivne dokumentarce', pa i kroz dječje i obrazovne emisije."
Kako je i zašto došlo do toga da TV emisija pokazuje kako se nečija supruga snašla "na posudbi" kod nepoznatog muškarca?

"Kada je naprasno bio ukinut najozbiljniji dnevni list u Hrvata Vjesnik, znao sam da će nam se to odraziti na urušavanje medijske scene. I to se dogodilo. Nikada ne volim potpisivati peticije niti se javno oglašavati oko nekih stvari koje su tema dana, ali kad se najavilo ukidanje Vjesnika, osobno sam pisao protiv toga, pokušao upozoriti na to koliko je Vjesnik bitan za našu kulturu, ali ni moje riječi ni riječi drugih intelektualaca i umjetnika koji su podigli glas nisu uspjele zaustaviti egzekuciju jedinih dnevnih novina u našoj domovini u kojima nije bilo žutila, prikrivenih reklama ni banalnosti. Vjesnik je imao sjajnu rubriku kulture, sjajnu vanjsko-političku rubriku, sjajnu sportsku i gradsku rubriku, pisma čitatelja pisali su najjači književnici, sveučilišni profesori i akademici. Naravno, unutarnja politika izražavala je stavove vladajućih (tada je na vlasti bio SDP u koaliciji s HNS-om), što nije problem ako se to čini s mjerom, jer gotovo svaka od visokorazvijenih demokratskih država svijeta ima jedne dnevne novine u kojima diplomatski zbor, koji se nalazi u toj zemlji, može zaključiti kakvo je stajalište vlasti o ključnim gospodarskim i društvenim pitanjima. A što da sada čine veleposlanici akreditirani u Zagrebu? Da čitaju naše tabloide i gledaju zabavne emisije komercijalnih televizija u kojima političari razgovaraju o svom privatnom životu i odjeći koju preferiraju? I da tako iščitavaju našu državnu politiku?!"
Što se to dogodilo da navodno najviše interesa izazivaju prizemni sadržaji i prostakluk? Je li tako lakše ili se želi da političar u odijelu, čak i kad laže i krade, djeluje poželjno i pristojno?

"Visoka se politika estradizirala, najprije u Italiji. Sjetite se Berlusconijeve ere, pa u Americi, Španjolskoj, Grčkoj… Možda je ta estradizacija počela prije šezdesetak godina kada se u medijima više pisalo o Jacqueline Kennedy i njezinoj garderobi, nego o njezinu mužu predsjedniku Johnu F. Kennedyju. Otišlo je to sve predaleko i loše je i za političare i za društvo. Mislim da dolazi trenutak kada će narod zavapiti: 'Vratite nam dosadne političare koji se ne dodvoravaju medijima, koji će u miru i tišini raditi svoj posao, koje ćemo prosuđivati po djelima, a ne po njihovim riječima i javnom ekshibicionizmu!'"
Vi i još neki vaši kolege doimate se kao otoci na koje se nakratko poneki plivač nasuče, napije se kulture/vode, pa pliva dalje prema vodopadu? Pretjerujem li?

"Ako je to vaš stav, meni godi. Ne razmišljam o tim stvarima na taj način. Kada sam posvećen pisanju novoga teksta, jedino o čemu razmišljam jest kako ga na najsugestivniji način ispripovijedati i pritom dodirnuti sukus našeg života sa što manje riječi. Tek kada je tekst gotov i ja ga poput običnog čitatelja počinjem promatrati kao da nije moj… Tek tada i ja mogu procijeniti što znači drugima i je li uspio."
Kad o vama govore, ističu: najplodniji, najizvođeniji, najprevođeniji itd. A kako zapravo živite?

"Ništa spektakularnog nema u mome privatnom životu. Živim prosječnim životom prosječne srednje klase. U prvom planu su mi obitelj i prijatelji. Kada ne pišem, ja nisam pisac, nego običan čovjek, s vrlinama i manama prosječnog Hrvata, s problemima i radostima kakve dodiruju i moji prijatelji, susjedi, kolege. Ne treba tu ništa mistificirati. Ponavljam, pisac je pisac samo dok piše. Kada ustane od radnog stola, on je čovjek kao i svaki drugi. Nastojim ne glumiti nikakvu veličinu, a u razgovorima s prijateljima nastojim da nikada prvi ne otvorim temu o književnosti i kazalištu, o tome rado govorim samo kada me netko od njih nešto priupita. Nastojim ne opterećivati ni prijatelje ni sebe svojim 'likom i djelom'. Tako je najbolje i za mene i za moju okolinu."
Kako vidite recentnu hrvatsku povijest, prvobitnu akumulaciju kapitala i ideju o uskom krugu jako bogatih?

"Dosta sam dobro upoznat sa situacijom u većini istočnoeuropskih zemalja. Često sam boravio u Slovačkoj, Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj… Svi smo brodili između istih Scila i Haribda na putu izlaska iz jednoga sustava i ulaska u drugi, i bilo je kod svih izobilja nepotrebnih lutanja i nepravdi. A onda se prisjetim romana Honorea de Balzaca koji je opisivao 'majstore pretvorbe' prije dvjesto godina, nakon krvave Francuske građanske revolucije, njihove novobogataše, pa pomislim da se svijet stalno vrti u krugu, uz neke nijanse u svakom novom povijesnom ciklusu."
Da parafraziram Gorana Bare, gdje je nestao čovjek? U partiji, interesnoj skupini, bandi ili...

"Čovjek je biće izbora. Neki su odabrali put koji ste sada u pitanju imenovali, a drugi su po cijenu egzistencijalnih gubitaka i osobne štete odlučili zastupati druge vrijednosti. Kažem, dobrota i zlo karakteristike su svih društava i svih razdoblja, samo omjeri dobra i zla trebaju nas zabrinjavati. A mene zabrinjava i relativizacija dobra i zla. Ni jedno ni drugo ne treba se relativizirati. Usuđujem se ustvrditi da poznajem više pozitivnih nego negativnih ljudi, i zato volim ovaj svijet i ovaj život, unatoč zločestim ljudima i manje ugodnim stvarima i pojavama koje me okružuju."
Odavno ste vašim djelima prešli lokalne okvire, pa me baš zanima kako vam je vraćati se u domovinu?

Ja iz domovine nikada nisam ni otišao. Samo sam pet puta u životu boravio po mjesec dana izvan Hrvatske: dvaput u Americi, dvaput u Velikoj Britaniji i jednom na Malti. Sva moja druga brojna putovanja bila su još kratkotrajnija, kao i nedavnih tjedan dana provedenih u Pragu na 14. GavranFestu, međunarodnom festivalu meni posvećenom. Bilo mi je predivno družiti se s glumcima, prevoditeljima i redateljima iz nekoliko zemalja koji su se bavili mojim tekstovima, osvjedočiti se da me izbirljiva češka publika još uvijek voli (trenutačno se šest mojih predstava izvodi u Češkoj, od kojih tri u Pragu), a opet sam se s velikim zadovoljstvom vratio u Zagreb i nastavio sa svojom svakodnevicom. Istinski sam zaljubljen u Hrvatsku unatoč manama kojih sam svjestan. To je predivna zemlja. A opet, na čudesan način osvježe me putovanja u druge zemlje i susret s ljudima koji žive u drukčijem ambijentu u usporedbi s nama. Svako putovanje za svakog je čovjeka, a pogotovo za pisce, svojevrsni spoznajni i iskustveni dobitak."
Rođeni ste u 1961. u slavonskom selu Trnava. Kako ste odrastali, kakvog se djetinjstva sjećate?

"Kao dijete seoskih učitelja mogu reći da sam imao lijepo djetinjstvo, za koje nisam ni znao da će jednoga dana postati buduća velika škrinja prepuna emotivnih epizoda i za kojom će budući pisac često posezati."
Koju ste glazbu u mladosti slušali, koga čitali?

"Glazba mi nije bila presudna u tim godinama. Slušao sam tekuće hitove naše zabavne glazbe, od Arsena Dedića i Olivera Dragojevića do tada popularnih stranih pjevača. Moja sestra i moj brat, koji su bili stariji od mene, kupovali su ploče i njima je glazba bila jako važna u odrastanju i formiranju, a ja sam slušao ono što su donosili doma. Srećom, imali su dobar ukus. A kada je književnost u pitanju, u djetinjstvu sam volio Ferenca Molnara, Marka Twaina, Matu Lovraka, Ivana Kušana, Ericha Kestnera, Karla Maya, Julesa Vernea… U srednjoj školi do srca će mi doći pisci poput Camusa, Kafke, A. B. Šimića, Dobriše Cesarića, Meše Selimovića, Vladana Desnice, Ranka Marinkovića…"
Koliko čuvate tog možda za tadašnju okolinu čudnog i dragog dječaka u sebi danas?

"On mi je dragocjen. Nadam se da se nije izgubio nakon svih bura i oluja kroz koje sam prošao. Ali o tome bolje i točnije od mene mogu posvjedočiti moji bližnji."
Što je za vas uspjeh koji vam puni srce?

"Jednom sam u nekom razgovoru za novine izgovorio da je za mene najveći mogući uspjeh baviti se ovim poslom, a pritom ostati normalan čovjek. Nagledao sam se još na studiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju, glumaca, redatelja i pisaca koji bi preko noći zabljesnuli, uspjeh bi im tako zavrtio glavom pa bi se uzoholili i izgubili svoj mir, a često i ljudskost. Odjednom im više ne bi bila dobra ni njihova djevojka ili mladić, prijatelji, žena, muž… Umislili bi da vrijede više nego što vrijede zaboravljajući da nitko od nas nije zaslužan za talente koje smo dobili. Mi doista nemamo nikakvih zasluga za svoje talente. Naša je zasluga možda jedino rad na talentu. Ja, recimo, ne sviram ni jedan instrument, to je negdje gore na nebu odlučeno, kao što je odlučeno da neki moji prijatelji sjajno sviraju i komponiraju i meni darivaju plodove toga talenta za koji ni oni nisu zaslužni. Možda je uspjeh prepoznati svoj talent, usavršiti ga i darivati ga drugima."
Libreto za mjuzikl posebna je kategorija, kako nastaje?

"Radio sam s kompozitorom Darkom Domitrovićem libreto za mjuzikl 'Byron', s Tončijem Huljićem za mjuzikl 'Pacijenti', a s kompozitoricom Sanjom Drakulić za operu 'Kraljevi i konjušari'. Bila su to sjajna iskustva. Mjuzikl je svojevrsni totalni teatar, posao složeniji i od filma. Drago mi je da sam se u tome okušao. Ali postoje i još neka libreta koja sam napisao, a da još nisu realizirana u teatrima, a to je mjuzikl 'Veli Jože' za koji glazbu piše Tamara Obrovac, pa mjuzikl 'Krađa Mona Lise' za koji je glazbu napisao Alfi Kabiljo te operni libreto 'Povratak razmetnoga sina' za koji je glazbu skladao Anđelko Igrec."
Pitao sam Arsena i Šerbedžiju što je zapravo život, pa, evo, sada pitam vas...

"Život je predivno, uzbudljivo putovanje na kome ćemo, uz brojne prepreke, susresti predivne ljude i pomagače koji će nas obogatiti svojim riječima, djelima ili samo svojom nazočnošću."

KOD PAPE

FOTO Premijerova supruga Ana zablistala je u elegantnom izdanju u Vatikanu

ŽDRIJEB ZA SP 2026.

FOTO Kada se ona pojavila na pozornici svi su zaboravili na nogomet, Heidi Klum sve je očarala ovim izdanjem

ŠOKANTNA TRANSFORMACIJA

FOTO Podočnjaci, siva brada i iscrpljeni pogled: Pogledajte kako je rat promijenio Zelenskog

Zagrebački biser

Nekad skromno i tiho mjesto, danas pravi magnet: Ovo je nova oaza za mlade obitelji

Nikad glasnije

Simbol slavlja u Hrvata pretvorio se u opasan biznis: Crno tržište buja, a društveni problem raste

Ako dobijete ovakav poziv, odmah prekinite. Prijeti vam gubitak velike količine novca