U drugoj sezoni "Sretnih gradova" autorica Martina Validžić gledatelje je oduševila fascinantnim reportažama iz američkih gradova, proširujući priču o sreći i životnim vrijednostima započetu u prvoj sezoni. Time je ova emisija zaslužila nominaciju za Večernjakovu ružu u kategoriji TV emisije godine te smo tim povodom razgovarali s autoricom.
Prošle godine bili ste nominirani u kategoriji TV osoba godine, a ove godine su vaši "Sretni gradovi" nominirani u kategoriji TV emisija godina, laska li ova nominacija i je li već nominacija dovoljna potvrda uspjeha emisije?
Raditi drugu sezonu nakon što je prva dobila dobre kritike izazovno je kao i raditi drugi album, nakon uspješnog debija ili vratiti se u ring, nakon što si osvojio naslov prvaka. Još je napetije, rizik je još veći, a kako mene to pali, adrenalinski sam ovisnik i volim nemirne vode, najbolja sam kad sve gori. Bila sam svjesna da se moram još više dokazati, jer ti uvijek netko može prišiti etiketu da je uspjeh prve sezone splet sretnih okolnosti. A i raditi Ameriku koja je intrigantna, uzbudljiva, nije po svačijem ukusu, ali izaziva interes, bilo je puno teže od pitome Europe. Ostavila sam srce na cesti preko kojeg su prešli šleperi nekoliko puta, ali i dalje kuca. Zato mi je ova druga nominacija za drugu sezonu i to u superteškoj kategoriji za TV emisiju godine ista kao i pobjeda.
Druga sezona "Sretnih gradova" odvela vas je u Ameriku i imali ste zanimljive sugovornike, od slavnih glazbenika do žena koje su prošle pakao nasilja, koja vas je priča iz ove sezone emotivno najviše dirnula?
Ja sam fan Amerike. Odmalena. Generacija X kojoj pripadam nije imala laptope, mobitele, društvene mreže i sl. Meni su oči u svijet bili američki filmovi, glazba, glazbeni spotovi, snimala bih sve to na vhs kazete, kupovala ploče, časopise, oduševljavala se američkom ikonografijom, neonskim reklama, muscle cars i motorima, sve je bilo puno ljepše, šarenije, živopisnije. I dan-danas, usprkos svim predrasudama, stereotipima, stvarnim problemima s kojima se Amerika nosi, i dalje sam vjerna obožavateljica. I to sam htjela pretočiti u drugu sezonu. Pitali su me neki ljudi- kako uopće može neki grad u Americi biti sretan, kako New York može biti sretan? Prije svega,ne postoji apsolutna sreća i ime serijala je samo simbolika. New York je toliko fascinantan grad da mu oprostite sve mane! On je ljubav kojoj se sve oprašta. Uostalom, grad koji ima 9 mil ljudi ne može ne imati problema, ali kad bih usmjerila pozornost samo na negativu, vjerojatno bi mi život bio jako tužan, prepun frustracija. Biti pozitivan je odluka i zato sam odlučila u Americi tražiti ono što je dobro, pa čak i u pričama koje vam slamaju srca- poput one Clemmie Greenlee iz Nashvillea, žene čija me je tragična životna sudbina slomila nakon što mi je ispričala otvoreno svoju priču, koje bi se 99% ljudi stidjelo javno priznati. Žena je prošla seksualno zlostavljanje još kao djevojčica unutar svoje obitelji, postala ovisnica, potom i prostitutka, pa zatvorenica, majka u tinejdžerskoj dobi, kasnije su joj ubili sina, a ona je ubojici oprostila i šalje mu novce u zatvor te se često čuju kako bi mi vratila osjećaj ljudskosti. Tko to može? Danas je ona ta koja pomaže takvim ženama da se ustanu. I to je za mene osnažujuće i pozitivno. Plakala sam kao kišna godina. Nikad neću zaboraviti Clemmie.
Koji je bio najizazovniji trenutak ili grad koji ste posjetili u ovoj sezoni?
Većinom sam neustrašiva. Ne pamtim kad sam se nečega bojala. Više se bojim da se mojim najmilijima nešto ne dogodi, no za sebe se ne bojim. Dok nismo sjeli u hidroavion na Aljasci. Bilo je dosta turbulencija zbog naleta vjetra, a nas četvero u maloj kantici. Pomislila sam samo u jednom trenutku- tko će me naći ovdje u ovoj prekrasnoj nedođiji? Već sam razmišljala što ću napraviti ako se srušimo i preživimo. Srećom, naš pilot Ivan Jaklenec je doista veliki profesionalac, vješt i iskusan, pa smo sletjeli na jezero pored glečera klizeći kao po maslacu. Nezaboravno iskustvo je bilo stajati na plovkama na 300 m dubokom jezeru na dalekoj Aljasci. I zastrašujuće i predivno istovremeno.
Kako ste birali gradove koje ćete posjetiti? Što vam je bilo najvažnije u odabiru lokacija i tko vam je najviše pomogao u ovom dijelu posla?
Sve sam gradove ja birala, a vodila sam se idejom da svaki mora biti drugačiji i da pokrijem što je više raznih tema i strana velike Amerike. Htjela sam imati gradove i na istočnoj i na zapadnoj obali, i one tropske klime i subarktičke klime. I megalopolis i manji grad koji sjajno funkcionira. Budući da sam ja i scenaristica, redateljica, voditeljica, novinarka, urednica, a i organizatorica/producentica na terenu, a to je doista toliko posla da ste u konstantnom "pozitivnom ludilu" i morate brinuti o svakom detalju, oko pripreme sugovornika i lokacija na terenu mi pomažu moje dvije sjajne istraživačice Ana Vugrin i Elizabet Škrobo.
Jesu li u emisiji prikazani gradovi i ljudi koji u njima žive utjecali na vaš pogled na sreću?
Kad upoznaš ljude koji su nakon dugogodišnje borbe s ovisnošću i života na cesti konačno našli svjetlo na kraju tunela te danas imaju krov nad glavom i pomažu istim takvim ljudima, a imaju tople oči i široki osmijeh i vidiš da im je srce ispunjeno dobrotom, onda se to može nazvati srećom. Time se nisam toliko bavila u Europi, jer stara dama to uspješno zna prekriti. Mogla sam ja i u Americi peglati po birokraciji, zbrinjavanju otpada, prometu, ali ondje su me više zanimale ljudske sudbine, ljudska prava, pop kultura.
Kakve su reakcije gledatelja na emisiju? Jeste li dobili neku povratnu informaciju koja vas je baš iznenadila?
Upravo mi je jedna kolegica s posla ispričala priču kako je s devetogodišnjom kćerkom išla u kupovinu obuće i da je djevojčica poželjela kaubojske čizme kakve nosi Martina iz Sretnih gradova. To mi je toliko uljepšalo dan! Nema mi dražeg nego kad mi ljudi pišu da gledaju epizode s djecom, a to je danas rijetkost čuti. Jedna mi je prijateljica rekla da joj je sin rekao da želi ići s mamom u New York, ali putem kojim je Martina išla, pogotovo zbog hip hopa u Bronxu. Pišu mi ljudi da žele treću sezonu, predlažu gdje da idem, imam super komunikaciju s njima.
Imate li neki grad koji biste voljeli posjetiti u budućnosti i koji nije bio u emisiji, a za koji smatrate da bi mogao biti idealan primjer „sretnog grada“?
Sigurna sam da su veliki australski gradovi poput Melbournea sjajni za život- odlična klima, sjajna ponuda kulturnih događanja, živa glazbena scena, bogata gastro ponuda...mogu se tamo zamisliti. Iako sam kao klinka sanjala kako ću živjeti u Kaliforniji ili Nevadi. Los Angeles ili Las Vegas. Samo da je toplo i dinamično. Živjeti u snijegu i ledu za mene bi bio život u kazni.
Prošle godine ste nam rekli kako ste u planu imali još jedan veliki projekt, je li sada vrijeme za njegovu realizaciju i o čemu se radi?
Pripremam idući serijal koji će također uključivati putovanja i istraživanje jednog segmenta pop kulture, no zasad vam ne smijem ništa više reći od toga.
U čijem društvu nam dolazite na dodjelu Večernjakove ruže 11. travnja u HNK?
S mojim Sretnim gadovima.
Otvori KEKS Pay
