Dokumentarna serija "Dulum zemlje" čiju smo treću sezonu prošle godine gledali na HRT-u nominirana je za Večernjakovu ružu u kategoriji TV emisija godine i tim smo povodom razgovarali s autorima Filipom Filkovićem Philatzom i Tomislavom Krnićem te producenticom serije Tamarom Babun, iz produkcijske kuće Wolfgang&Dolly
Je li vas iznenadila nominacija za Večernjakovu ružu i koliko je već sama nominacija potvrda uspjeha serijala "Dulum zemlje"? FILIP: Nominacija za Večernjakovu ružu bila je lijepo iznenađenje i veliko priznanje za sav trud koji smo uložili u serijal. "Dulum zemlje" od početka nosi ideju o vraćanju pažnje na ljude koji rade s prirodom - na njihov trud, znanje i strast. Sama nominacija potvrđuje da smo uspjeli u tome - da smo dotaknuli gledatelje i potaknuli ih da razmišljaju o hrani koju konzumiraju, o zemlji koja ih hrani, o zemlji po kojoj hodaju i u kojoj žive te o ljudima koji stoje iza svega toga. To je najbolja potvrda da ova priča ima smisla i da smo uspjeli uhvatiti ono što je u njoj najvažnije – ljude i njihov svijet.
Koliko je izazovno snimati serijal ovakvog tipa, gdje vjerujem da snimanja ovise o vremenskim uvjetima, periodu kada se pojedino voće/povrće zasađuje i bere...? FILIP: Snimanje "Duluma zemlje" specifično je jer u potpunosti ovisimo o prirodnim ciklusima. Ne možemo forsirati berbu grožđa u kolovozu ako se zbog vremenskih uvjeta pomakne na listopad. Isto vrijedi i za sadnju, cvatnju, sušne periode… Priroda diktira tempo, a mi se prilagođavamo. To znači da su planovi uvijek fleksibilni, a ekipa mora biti spremna reagirati u pravom trenutku, što produkcijski zna biti izazovno, ali istovremeno i fascinantno. Zbog toga je rad na serijalu toliko dinamičan - svako snimanje donosi nepredvidive trenutke i autentične priče. Nerijetko završimo u situacijama gdje s protagonistima dijelimo iskustvo - pomažemo u berbi, slušamo insajderske savjete i učimo iz prve ruke. Meni osobno rad na ovoj seriji toliko je edukativan da svaki novi dan donese novo blago - neki neočekivani detalj, neku priču koju nikad ne bih čuo da nisam bio tamo. To je čar ovakvog formata - nismo samo promatrači, već aktivni sudionici.
Kakvi su planovi ekipe za budućnost "Dulum zemlje", slijedi li nam nova sezona, hoće li se koncept mijenjati... i tko nam sve od ekipe koja stoji iza serijala stiže na dodjelu Večernjakove ruže 11. travnja? FILIP: Planovi za "Dulum zemlje" idu dalje - interes i reakcije publike pokazuju da postoji potreba za ovakvim pričama. Priroda i poljoprivreda neiscrpne su teme, uvijek postoje novi ljudi, metode i izazovi. Koncept će ostati vjeran svojoj osnovnoj ideji, ali se prirodno razvija i prilagođava. Svaka epizoda (ili bolje rečeno - svaki film, jer svaka epizoda za nas je film za sebe) nosi svoj stil koji mi kao autori dekodiramo kroz svoju vizuru. Nerijetko se dogodi da protagonisti nisu ni svjesni vlastite vrijednosti – mnogi su previše skromni. Naš je zadatak to prepoznati, istaknuti i pretočiti u priču koja ima dramaturgiju, ritam, vizualni identitet i glazbu koji zajedno grade cjelinu. Trenutno smo već krenuli s radom na četvrtoj sezoni i jedva čekamo podijeliti nove epizode s publikom. Što se tiče dodjele Večernjakove ruže, na dodjelu dolazimo u troje - Tamara (produkcija), Tome i ja (autorski tim), a tu je i naša urednica s HTVa Tanja Kanceljak. Bit će to lijepa prilika da zajedno proslavimo ovu nominaciju i zahvalimo svima koji su podržali serijal.
U odnosu na prvu sezonu je li sada bilo lakše pronaći sudionike i kako uopće izgleda taj proces potrage za akterima pojedine epizode? TOMISLAV: Već u prvoj sezoni smo sastavili poprilično veliki popis potencijalnih kandidata. Taj popis se nadograđuje svaki put kad naiđemo na interesantnu priču. Inspirativnih priča poljoprivrednika ima puno. To je raspon od sasvim malih obiteljskih farmi do većih sustava koji su se gradili duže vrijeme. Važno je prikazati priče i jednih i drugih, jer je Dulum zemlje zamišljen kao motivacijski serijal koji pokazuje u kojem smjeru bi cijela poljoprivreda mogla ići, a naši protagonisti su lučonoše tih promjena. Od prve sezone ljudi koje smo kontaktirali su rado pristajali na snimanje, jer su dijelili s nama ideju da uz sve prepreke s kojim se susreću, vjeruju da su napravili pravi poslovni i životni potez kad su se odlučili za poljoprivredu. Danas je lakše u toliko što više ne moramo objašnjavati što radimo i o kakvom se serijalu radi. Uvijek smo lijepo primljeni, ljudima je drago da smo baš njih izabrali. Često budu iznenađeni jer znamo za njihovu priču i na prvu često skromno pitaju: “Pa zašto baš mi, ima i boljih od nas.”
Koje ste najzanimljivije ili najimpresivnije trenutke doživjeli tijekom snimanja Dulum zemlje, koji su vas najviše dojmili? TOMISLAV: Dulum zemlje nije projekt nekog fantastičnog trenutka, neke trenutačne euforije. On je više dokumentarni serijal u kojem osjećate zadovoljstvo i privilegiju što možete raditi tako lijepe obiteljske priče u hrvatskoj prirodi koja je uvijek inspirativna i različita. Ljepota projekta je u rasponu u kojem se priče o ekološkoj poljoprivredi događaju i kako nastaju na mjestima gdje ih nikada ne bi očekivali. Izdvojiti jednu anegdotu ili trenutak s vremenom postaje težak zadatak, jer svaka priča ostaje draga uspomena.
Reakcije gledatelja, čitajući po društvenim mrežama, su izvrsne, kakve povratne informacije publike dolaze do vas, je li vam se neki komentar urezao u pamćenje? TOMISLAV : U današnje vrijeme nema dovoljno projekta koji pričaju pozitivne priče iz našeg društva. U medijima prevladava dojam da ništa nije dobro i da se krećemo u krivom smjeru. Naše priče dokazuju da ima pojedinaca koji su usprkos svemu uspjeli. To su uvijek obiteljske priče i gledatelji takav sadržaj rado gledaju. Rekao bih da jednako dobro reagiraju ljudi koji žive na selu i oni koji žive u gradu, pa sanjaju da bi jednog dana i oni mogli napraviti takav iskorak i gradsku vrevu zamijeniti sa seoskom idilom. Upravo su to najčešći komentari, jer mnogo ljudi imaju neiskorištenu djedovinu i onda se množe ideje što bi se sve moglo proizvoditi i kakav bi to lijep život bio. Gledatelji žele gledati uspjeh običnih mali ljudi i njihovih obitelji u Hrvatskoj, jer sve ono što nas okružuje govori da je to nemoguće. Naši protagonisti su ljudi koji u hrvatsko društvo vraćaju nadu u život dostojan čovjeka.
Kroz tri sezone upoznali ste nas s ljudima koji kroz svoju strast i odricanje doprinose hrvatskoj poljoprivredi, kako ste se odlučili baš na ovaj način ispričati priče naših poljoprivrednika i tko je dao naziv serijalu? TAMARA: Vjerujemo u onu Mate Balote da zemlju ne treba prodavati i vrlo smo svjesni važnosti proizvodnje vlastite hrane za svako društvo. Ljudi koji žive na zemlji i od zemlje jedni su od heroja opstanka i tako ih treba tretirati. Iza svake tegle meda ili pekmeza, kapi maslinova ulja, gutljaja jogurta, fete sira ili čaše vina u kojima uživamo i koji nas krijepe stoji ogroman trud i rad, ali i cijela jedna životna priča, nerijetko i više njih, kroz generacije, najčešće obiteljska. Mi smo se složili da poljoprivredu i selo treba snimati tako da se vidi ono najbolje i najplemenitije, jer to u našoj medijskoj slici često promakne oku promatrača, a životno je važno. Do naziva smo, kao i do nekih drugih rješenja, došli timskim promišljanjem i razmjenom ideja Filip Filković Philatz, Tomislav Krnić i ja. Željeli smo da ime ima značenje vezano uz tradicionalnu obradu zemlje, ali i da pojam više nije u redovitoj upotrebi tako da se odmah zna da se govori o seriji, a ne običnoj o mjeri za zemlju, a to smo tim nazivom i postigli.
Serijal je već osvojio brojne prestižne nagrade, što mislite da je ključ uspjeha serijala i što ga izdvaja od drugih sličnih projekata? TAMARA: Ključ uspjeha serijala je okrenutost svjetlu, opstanku i rješenjima unatoč svim preprekama u životu na zemlji i od zemlje, poštovanje prema našem vlastitom zanatu i publici i svakako to da i oni ispred kamere svoj, i mi iza kamere svoj posao radimo timski, da grupa vrlo različitih ljudi udružuje svoje ideje, znanja i vještine u zajednički cilj, bez zadrške.
Snimajući ovaj projekt kakav ste dojam stekli o hrvatskim poljoprivrednicima i odnosu države prema njima, ima li nade za našu proizvodnju? TAMARA: Država se prema poljoprivrednicima odnosi raznoliko. Ima nekih stvari u kojima je dobrohotna i postoje neka nastojanja, kao i onih u kojima je nespretna i indolentna. U svim aspektima djelovanja, pa tako i kod naših sugovornika u poljoprivredi, suočeni smo s time da oni koji su dobili mandat da upravljaju i raspolažu novcem poreznih obveznika jako puno kukaju oko toga kako je to teško ili se ponašaju kao da su gazde. Većina ljudi koje mi snimamo navikla je najbolje što može prepoznati prilike koje postoje, kao što su fondovi za EU za mlade poljoprivrednike, nabavku opreme i dr. i oplemeniti te prilike na najbolji mogući način za svoj posao i preskakati preko administrativnih krutosti i nerazumijevanja sustava za pojedine grane poljoprivrede i njihove specifične potrebe. Ljudi koji se mogu dići s poda i snaći nakon što izgube cjelogodišnji urod zbog nesretnih vremenskih prilika ili neke greške u procesu proizvodnje, a što se svakome tko radi barem jednom u nekoj mjeri dogodilo, snađu se i u nesretnim upravljačkim prilikama. Hrvatska ima talentirane, vrijedne i radišne ljude koji vole ovaj prostor i to što rade i zato mislim da ima puno nade za našu proizvodnju. Najvažnije je da sustav nauči da im što manje smeta. A ako uspije i pomoći, onda slavimo!
Otvori KEKS Pay
Izvrsna serija !