Prije dva tjedna, u razmaku od samo jednog dana (srijeda i četvrtak), Prljavo kazalište i Parni valjak predstavili su javnosti svoje nove pjesme, Kazalište "Stare navike", a Valjak "Moja glava, moja pravila". I odmah su krenule stare navike uspoređivanja dva najdugovječnija domaća benda. No, imamo vijest, a nije "fake news"; možda je baš sada došlo vrijeme u kojem postaju besmislene priče o antagonizmu i navodnom neprijateljstvu između dva velika domaća sastava i ljuta gradska rivala, jer ono što ih već godinama odvaja puno je važnije od onoga što ih spaja.
Odvajaju ih zasebne karijere koje više i nemaju dodirnih točaka, osim dokazivanja izdržljivosti i dugovječnosti na domaćoj sceni što je, kako vidimo, sasvim dovoljan razlog za tvrdoglave nastavke karijera. S druge stane, spaja ih samo činjenica da su Kazalište i Valjak nekada bili najpopularniji, masovno prihvaćeni zagrebački bendovi. No, to što su na početku karijera bili zagrebački, a kasnije postali općeprihvaćeni, danas je jednako nebitno kao i kad bismo Gibonnija nazvali splitskim izvođačem. Upravo je Gibo bio taj "treći" koji se devedesetih upleo u priču i postizao maksimalne uspjehe, sve do nedavno kad je rasprodao dvije Arene Zagreb, a u goste mu na koncertu došli Hus i Brk iz Valjka.
Igrom slučaja oba singla, Kazališta i Valjka, doživjela su skoro simultanu premijeru pred domaćom javnosti, a sve skupa bilo je još dramatičnije sjetimo li se situacije od prije godinu dana. Naime, nakon smrti Akija Rahimovskog bilo je neizvjesno hoće li Parni valjak nastaviti karijeru, dok je privremena sudska zabrana oko vlasništva i prava na ime "Prljavo kazalište" stavila dojučerašnje kolege - Jasenka Houru i Tihomira Fileša - na suprotne strane sudske klupe, nakon što su prije toga 40 godina bili prijatelji i svirali u istom bendu.
Privremena sudska zabrana uskoro je ukinuta, Kazalište je nastavilo nastupati pod poznatim imenom, ali ta priča itekako je pokazala domaćoj javnosti da se događa nešto do jučer nezamislivo. Da se radi o preustroju domaće scene veterana i protagonista koji su na njoj zamalo otkad većina današnje publike zna za sebe.
Još zanimljivije, u isto vrijeme prošle godine Hladno pivo objavilo je da prestaje s radom i svira svoju posljednju turneju, kao najveći domaći rock sastav koji je stigao do široke publike posljednjih tridesetak godina. Nakon toga postalo je jasno da su tri velika domaća sastava u problemu, ili da je u problemu domaća scena kojoj je prijetilo da ostane bez velikih, masovno prihvaćenih imena.
Dakako, može se i bez njih, ali onda to neće biti isto. Jer, stara izreka kaže, a situacija u svijetu iznova potvrđuje, da bez jake srednje struje, tj. velikih, masovno popularnih imena, nema niti jake alternative. Paradoks koji se dogodio godinu kasnije, ovih dana, potvrdio je da Hladno pivo, najmlađe ime od njih, do daljnjega ne postoji - a i njihov gitarist Zoki Subošić nažalost se prisilno nalazi u Zambiji - dok su Kazalište i Valjak nastavili dalje. Održavajući se na životu onim urođenim prkosom, tvrdoglavošću i ustrajnošću "starih kajli" zbog kojih su, za pretpostaviti je, i izdržali na sceni toliko dugo i aktivno; Parni valjak skoro 50, a Prljavo kazalište otprilike 45 godina.
U svakom slučaju protuprirodno dugo za domaće, često gerilske uvjete u kojima nam se odvija glazbena scena, pa mnogi odustaju nikada ne postignuvši onaj presudan zgoditak. I jedni i drugi zapravo više nisu bitni za onu temeljnu domaću rock scenu kao što je donedavno bilo Hladno pivo, jer su i Kazalište i Valjak odavno postali dio estrade, širokopopularne scene koju više ne krasi onaj rock naboj s početaka njihovih karijera. No, kao što niti Rolling Stonesi ili U2 odavno ne predstavljaju ono što su bili nekada, sasvim je dopušteno da dobrostojeći pioniri domaće scene u miru rade kako im paše, održavajući staru vatricu i simbiozu s masovnom publikom, ali pritom postižu i ozbiljne tržišne uspjehe prodajom ulaznica, emitiranjem pjesama i svime onime što čini popularnu glazbu - popularnom.
Drugim riječima, artistički proboji ostavljeni su nekim drugima, mlađima od njih, rock imenima koja danas "pljuju istini u oči", što je sasvim razumljivo i trebalo bi biti prihvatljivo i normalno. Kao što bi trebalo biti normalno, a to nije tako često, da još netko od mlađih imena dođe u poziciju da napuni Arenu Zagreb ili Tvornicu kulture i mali Dom sportova. Jer, htjeli ne htjeli, masovnost ide uz priču o pop i rock glazbi, te ju nikako ne treba doživljavati kao kompromis ili "prodaju", već naprotiv kao sasvim logičnu posljedicu popularnosti za koju ginu baš svi na svjetskoj rock sceni, i mlađi i stariji.
Baš taj prekomjerni uspjeh kod publike za neke je pretvorio Kazalište i Valjak u "negativce", "komercijalu", iako je to potpuno pogrešno razmišljanje, otprilike kao kad bismo rekli da Foo Fighters, Depeche Mode, Taylor Swift, Muse ili Coldplay "ne valjaju" jer nastupaju pred puno publike. Uostalom, radila je to i Nirvana u kojoj je ranije svirao Dave Grohl iz Foo Fightersa, kao veliki bend grunge navale iz Seattlea koji je svoju pionirsku ulogu predvodnika novog svjetskog rock poretka početkom devedesetih nadopunio milijunima prodanih albuma i koncertima po sportskim dvoranama.
Za razliku od suvremenog svijeta sklonog dolarima, eurima i ostalim valutama, samo kod nas uspjeh se može smatrati sramotom i prodajom. Mada se, naravno, može i treba promatrati kojim sredstvima se netko služi da bi postigao masovni uspjeh. Kao što smo rekli, bez jake srednje struje nema ni jake alternative, ali danas kod nas nisu problem ovi iz srednje struje koji dobro prodaju Zagrebov stadion ili Arene Zagreb poput Kazališta, Valjka i Gibe, nego upravo nezainteresiranost javnosti za bilo kakvu domaću alternativu, i u politici i u glazbi. Kakve su brojke i što nam govore? Prije pandemije Prljavo kazalište održalo je krajem 2019. dva rasprodana nastupa u Areni Zagreb, nakon što su 2018. na stadionu u Kranjčevićevoj proslavili 40 godina postojanja i nakrcali skoro trideset tisuća ljudi s kupljenim ulaznicama. Raditi godinu dana nakon toga još dva koncerta u istom gradu u najvećoj sportskoj dvorani zapravo se kosilo s pravilima struke i oprezom koji vlada na domaćem koncertnom terenu. Pa je vladala skepsa hoće li biti toliko zainteresiranih da "uplate" za ulaznice?
Na koncu je Arena osvojena dvije večeri zaredom, a novi rekordi pokazali da se stare mainstream snage dobro drže. Po čemu je još bio važan taj dvostruki hepening Kazališta u Areni, grupe koja se odavno specijalizirana za besplatne masovke na Trgu i mogla ih je odsvirati da ih probudite u tri sata noću? Ne računajući veliku produkciju, pozornicu, sve što ide uz takve spektakle i "natjecanje", Prljavci su na terenu pokazali da upravo prodaja ulaznica potvrđuje imaš li pažnju masovne publike i da li te žele.
Budući da je Prljavo kazalište 2009. otvorilo Arenu Zagreb prvim koncertom u novoj dvorani, imalo je simbolike u tome da su deset godina kasnije bili prvi koji su rasprodali dva koncerta u njoj, što je pred koji tjedan ponovio i Gibo. Tih par imena odavno je osposobljeno da se uz erupcije u krcatoj Areni osjete i emocije zajedničkog izgaranja s masovnom publikom, što ne bi trebalo ikoga brinuti. Uostalom, Hladno pivo kao nekadašnji punk bend dugo je držalo domaći rekord samostalnog koncerta po broju prodanih ulaznica, 22.000, na Jarunu 2008. godine za rođendanski koncert povodom 20 godina osnutka benda, da bi nakon toga svirali i u Areni Zagreb 2013.
Kad sam nedavno razgovarao s Husom iz Parnog valjka, rekao mi je nekoliko podataka; "Dobili smo za prošlu godinu diskografsku nagradu kao najizvođenije ime u regiji. Ranije smo imali i najprodavanije albume u regiji, svašta smo mi dobivali i činjenica je da imamo veliki katalog pjesama koji je u eteru. Naravno da mi je drago zbog toga. U krajnjoj liniji to je dokaz da to ima vrijednost velikom broju ljudi. Šta da ti kažem, evo tu na zidu imam priznanje Eventima za najveći broj prodanih ulaznica, kad smo radili koncert '2 u 1'. Treći smo po popisu prodanih ulaznica za prošlu godinu sa samo jednim koncertom u Areni Zagreb."
Voljeli ih ili ne, i jedni i drugi, skupa s Gibom, a nažalost bez Hladnog piva, posljednji su primjerci starinskih, velikih imena s kojima je, kao i u svijetu, situacija daleko zanimljivija nego bez njih.