Knjiga koja je od kraja pedesetih pa sve do nestanka Jugoslavije bila bestseler. U svakom domu i svakom regalu, jedna među onih desetak knjiga u domovima sirotinje i nečitajućih, spomenuta bezbroj puta u uličnim anketama i novinskim intervjuima, a danas je se može naći skoro u svakom antikvarijatu, premda je nitko više ne čita. Ime njezina pisca, kako to već biva s bestseler autorima iz prethodnih epoha, spepeljeno je u zaborav.
Izdavač bio je Zora, otamo su tih godina u Zagrebu izlazile najljepše knjige i najprobraniji naslovi. Urednik zvao se Novak Simić. Knjiga je vjerojatno imala i zaštitne korice, ali negdje su se na Sepetarevcu zagubile. Nekako ih ni iz antikvarijata ne pamtim. Na naslovnici crno-bijeli crtež, možda linorez, prikazuje svirača lutnje s krunom na glavi, ludu možda. Autor "opreme knjige", tako se onda zvao grafički dizajn, izvanredni je i vrlo marljivi Edo Murtić. Te 1957. bilo mu je 36, nekoliko godina ranije posjetio je Ameriku, koja ga je opčinila i odredila... U sviraču lutnje gledatelj kao da prepoznaje Picassa.
U originalu "Spanische Ballade" Feuchtwanger objavio je samo dvije godine ranije, kod hamburškog Rowohlta, jednog od tradicionalno najmarkantnija dva-tri njemačka književna izdavača, tako da se može reći da je naš prijevod bio pravovremen. Prevoditelj, Dragutin Perković, jedan je od najboljih i najaktivnijih hrvatskih prevoditelja u pedesetim i šezdesetim, danas zaboravljen. Na roman se nastavljaju dva pogovora, Feuchtwangerov i prevoditeljev. Instruktivni za onodobnog čitatelja, danas nam donose duh jednog vremena, ali i niz informacija koje nije lako naći na Internetu.
Nijemac, iz dobrostojeće domoljubne njemačke obitelji, pritom tradicionalnih i pobožnih Židova. Pisao je dramske komade i romane, stvorio vlastiti model povijesnog romana, u kojemu bi obično stvarne događaje izmještao u kontekst anonimnih protagonista, bavio se poviješću židovskoga naroda, od mitskih biblijskih pripovijesti preko izgona iz Španjolske, sve do najnovijih doba. Velikog učitelja nalazio je u Thomasu Mannu, bivao je literarni suputnik i srodnik Mannova starijeg brata Heinricha, Alfreda Döblina, Bertolda Brechta. Oduševio ga je Maksim Gorki. Naravno da je Feuchtwanger bio ljevičar, a bio je i veliko tumaralo. Veliki rat zatekao ga je u Tunisu, gdje je kao Nijemac pao u francusku internaciju, iz koje bježi i slavno se vraća kući. Dolazak Hitlera na vlast zatiče ga u Sjedinjenim Američkim Državama, iz kojih se vraća u Francusku, pa strašne sovjetske 1936. odlazi u Moskvu, gdje ga je primio i sam Staljin, i zadržao se s Feuchtwangerom u višesatnom razgovoru.
FOTO Nakon turneje po Italiji, Marko Kutlić nastupio u Zagrebu: Pogledajte djelić atmosfere
Nacistički su omladinci, studenti, mladi njemački domoljubi, Goebbelsom rukovođeni, 1933. ritualno spalili sva njegova djela, a njegov roman iz 1925. "Židov Süs" po Goebbelsovoj je narudžbi nacistički filmski redatelj Veit Harlan zlorabio za vjerojatno i najodvratniji propagandni film u povijesti, snimljen 1940. Koncept autorskih prava na jednog Židova nije se odnosio. U Zagrebu prikazivanje Harlanova filma započinje 1942, u sklopu izložbe čiji puni naziv glasi: "Židovi. Izložba o razvoju židovstva i njihovog rušilačkog rada u Hrvatskoj prije 10. IV. 1941. Rješenje židovskog pitanja u NDH". Izložba je, u organizaciji Vlade NDH, održavana u Umjetničkom paviljonu, a film je prikazivan u zagrebačkim kinima. Premda se to danas uglavnom nastoji sakriti, "Židov Süs" vjerojatno je i najgledaniji slikopis u povijesti NDH.
Feuchtwanger preživio je rat, nije se iz očaja ubio kao Zweig, nije crknuo kao pas, ali u domovinu se, kao ni Mann, vratio nije, premda je njegovo djelo nakon pobjede nad fašizmom oživjelo i u istočnoj i u zapadnoj Njemačkoj. Roman "Španjolska balada" pisac je objavio tri godine prije smrti i u njemu, ponesen biblijskom Esterom, ispisuje ljubavnu priču kastiljskog kralja Alfonsa i Židovke Rahele. Ta priča s granice muslimanskoga (Andaluzija) i kršćanskoga svijeta govori o ratu i miru, o predrasudama i identitetima, o sudbinama naroda stiješnjenog između većih i moćnijih... Ali ako je čitamo iz perspektive vremena kada je napisana, desetak godina nakon Drugog svjetskog rata, pripovijest "Španjolske balade" govori o duboko proživljenom iskustvu cijeloga jednog naraštaja. Iz njemačke 1955. ili iz hrvatske i jugoslavenske 1957. "Španjolska balada" lakom i razumljivom, te po svemu fatalnom ljubavnom pričom govori o pomirenju i o suštinskoj nemogućnosti mira bez pomirenja. Danas, 2026. godine, ponovo ju je zanimljivo čitati, budući da je njezin kontekst opet jednako ozbiljan, židovska ukliještenost između kršćanskoga i muslimanskog svijeta čini se zlokobnijom nego ikad, a Feuchtwangerova konstrukcija o prokletstvu sveudiljne židovske krivnje - danas bi se to reklo: o prokletstvu vječne teorije o židovskoj zavjeri! - nešto je o čemu bi vrijedilo sabrano promisliti krećući se kroz romaneskni tekst.
Prije šezdeset i kusur godina ovo je bio bestseler za običan puk. Danas bi mogao biti bestseler za elitu načitanih i sabranih.
Otvori KEKS Pay
