Nakon posjeta Japanu, Goran Milić ostao je u Aziji i prvi put otputovao u Kinu, gdje je snimao novu dokumentarnu seriju "What's Up Kina". U ovom razgovoru iznosi nam prve dojmove te govori o produkcijskim izazovima, kineskom društvu, gospodarstvu, infrastrukturi, ali i o osobnim planovima uoči 80. rođendana.
Nakon Japana ostali ste u Aziji i otišli u Kinu. Ako se ne varam, to vam je bio prvi posjet toj zemlji? Da, prvi put sam bio u Kini. U Japanu sam ranije bio samo kratko, dva dana u Tokiju, pa se to jedva može računati kao pravi posjet.
Kakav je bio prvi dojam? Mnogi i dalje imaju predrasude prema Kini, doživljavaju je kao rigidnu komunističku zemlju. Kina po sustavu vlasti i dalje ima elemente komunizma - petoljetke, plansku ekonomiju, pa i simboliku. Na svim novčanicama je Mao Ce Tung, a jezik partijskih priopćenja podsjeća na stari agitprop. No stvarnost je sasvim drukčija. Kina danas ne sliči ni Sovjetskom Savezu, ni Sjevernoj Koreji, ni Kubi. Okrenula se tržišnom gospodarstvu i preuzela mnoga kapitalistička rješenja. Čak bih rekao da su tehnološki napredak stavili u funkciju građana učinkovitije nego neke zapadne zemlje. Ono što nazivamo digitalnom revolucijom - u Kini ima gotovo svatko.
Europske zemlje sve češće govore o kineskim kompanijama kao prijetnji gospodarstvu, osobito zbog masovne online trgovine. To su čitave industrije. U Shenzhenu smo vidjeli četvrti u kojima se proizvodi praktički sva potrošačka elektronika - od kućišta za mobitele do punjača i komponenti. Cijene su i do dvadeset puta niže nego drugdje. Neke tvornice već su gotovo potpuno automatizirane: roboti rade karoserije, a od dvije tisuće zaposlenih većina su inženjeri, ekonomisti i marketinški stručnjaci. Marketing, koji u klasičnom komunizmu nije imao ulogu, u Kini je iznimno razvijen. Kinezi će vam reći: ako želite uspjeti na njihovom tržištu, morate imati ozbiljan kapital jer je konkurencija ogromna, a marketing skup.
Goran Milić javio se iz Tokija i pokazao kako izgleda njegova hotelska soba: 'Toga nema!'
Je li bilo teško realizirati snimanje u Kini? Bilo je izazovno. Novinarske vize zahtijevaju prijavu svake lokacije mjesecima unaprijed, dok turisti mogu snimati što žele. Zamislite vi to, 60 milijuna turista godišnje dolazi u Kinu i snimaju što god žele i kad god žele, a mi nismo mogli snimiti mauzolej Mao Ce Tunga, jer nismo na vrijeme zatražili dozvolu. Imali smo veliku pomoć kineskog državnog radija i televizije, uključujući novinarku koja govori savršen hrvatski i diplomirala je u Zagrebu. Ipak, Kina u tome nije iznimka - danas je sve teže snimati bilo gdje u svijetu. Starine i vizure postale su svojevrsno autorsko pravo, pa za profesionalno snimanje često morate platiti visoke naknade, čak i u Europi. Bili smo u brojnim velikim gradovima kao što su Peking, Šangaj, Shenzhen, Hong Kong i Xi'an.
Tamo živi Vitomira Lončar, pretpostavljam da ste i nju snimali? Jesmo, jer je ona beskrajno informirana. I drugo, jer Kinezi odgovaraju na način na koji Hrvati uglavnom ne razumiju jer oni govore nedorečeno i ne objasne ono što Hrvatima nije jasno. Oni to izgovore jer pretpostavljaju da vi znate o čemu se radi, a mi ne znamo, tako da je ona bila jako korisna. I drugo, Kinezi na neke stvari ne odgovaraju, oni odgovoriti da ili ne ne smatraju previše pristojnim.
Koje ste još zanimljive osobe snimali? Primjerice, veleposlanik Hu bio je iznimno zanimljiv sugovornik. On nas je primio u Centralnom komitetu i danas je zadužen za međunarodne odnose Partije. Nije ministar vanjskih poslova, ali djeluje kao svojevrsni glasnogovornik Centralnog komiteta prema inozemstvu i radi izravno sa strancima. Razgovarali smo i s jednim od vodećih ljudi Instituta za odnose Kine i Europe, koji istražuje i formulira kinesku politiku prema Europi. Riječ je o znanstvenom analitičaru, svojevrsnom kineskom think tanku, koji Partiji dostavlja podatke, analize i strateške prijedloge. Među sugovornicima bio je i akademik, ujedno i neurokirurg, jedan od najpoznatijih u Kini, iako ću njegovo ime vjerojatno pogrešno izgovoriti jer mnoga kineska imena zvuče vrlo slično. On vodi Institut za tumore, a kroz taj smo razgovor stekli vrlo jasan uvid u razinu kineske medicine. Posebno iskustvo bilo je snimanje kod jednog sugovornika u njegovu domu, što je u Kini iznimno rijetko. Moram priznati da nikada nisam vidio kinesku televizijsku reportažu snimljenu u nečijem stanu, a ni Vitomira Lončar, koja već devet godina živi u Kini, tečno govori kineski i ima mnogo prijatelja, nikada prije nije bila u kineskom privatnom domu. Riječ je o samcu, vrlo zadovoljnom i iznimno zanimljivom čovjeku, po struci nutricionistu. On nam je detaljno govorio o novoj državnoj politici borbe protiv pretilosti, koja je započela prošle godine, nakon što je ustanovljeno da se Kinezi sve više debljaju. Prve mjere uključuju obavezne vage u kućanstvima, hotelskim sobama i tvrtkama, kao i edukaciju djece već u vrtićima, uz vizualne prikaze ljudskog tijela, organa i hrane koja pogoduje zdravlju. Važno je naglasiti da ništa nije zabranjeno, dopuštena je i čokolada, i sladoled, i masna hrana, i svinjetina, ali se strogo sugeriraju umjerene količine i inzistira na nepretjerivanju. Riječ je o odgovoru države na masovno širenje lanaca brze hrane poput McDonald'sa, KFC-a i Burger Kinga.
Vidi li se velika razlika između ruralnih i urbanih sredina? Razlika postoji, ali moram reći da ne mogu biti potpuno objektivan jer nismo obilazili tipična sela. Bili smo u jednom selu koje je dobar primjer državne politike. To selo je iz zapuštenosti dobilo snažne poticaje i praktično se preselilo dvjestotinjak metara dalje, u nove, kvalitetnije kuće. Dobilo je punu ekonomsku inicijativu s ciljem da oživi. Osnovna ideja je obrnuti proces iseljavanja: da se djeca iz gradova vraćaju na selo, ondje pronalaze posao i žive po principu tri generacije. Razvoj sela temelji se na tri smjera. Prvo, otvaraju se depandanse sveučilišta, pa mladi dolaze studirati informatiku i poljoprivredu. Drugo, poljoprivreda se snažno diverzificira. Primjerice, cijena riže u Kini varira od jednog do šest eura, ovisno o kvaliteti. To znači da se poljoprivreda potpuno komercijalizira, slično kao u Europi - imate "zdravu" i "nezdravu" hranu, s razlikama u cijeni jedan prema dva ili jedan prema tri. U Kini su te razlike danas još izraženije. Treći element je tehnologija. Zemlja se obrađuje autonomnim traktorima bez vozača, kojima se upravlja putem dronova. Nametnici se suzbijaju laserima. Ta visoka tehnologija privlači ljude iz gradova, koji dolaze na selo zbog turizma i kvalitetne, zdrave hrane u restoranima koji se ondje odmah otvaraju. Starija populacija tako dobiva razlog za ostanak, jer upravo studenti upravljaju tim sustavima - joystickom kontroliraju dronove i traktore. Srednja generacija pronalazi posao u turizmu i pratećim djelatnostima, a sve to prati infrastruktura koja je, moram reći, impresivna. Kineska infrastruktura, ceste i željeznice, u dijelu zemlje gdje živi najveći broj stanovnika daleko je bolja nego američka i nego bilo koja europska.
Ako se ne varam, serija "What's Up Kina" posljednja je u serijalu "What's Up". Uskoro ćete proslaviti i 80. rođendan. Znači li to da se opraštate od televizijskih reportaža? Ne znači baš. Istina, u posljednje vrijeme mi je malo teže hodati pa ću za mjesec-dva vjerojatno operirati koljeno. Što se tiče srca, liječnici kažu da mogu hodati kao da mi ništa ne fali. Osjećam se dobro, glava mi funkcionira. Ne zaboravljam stvari. Ono što ne mogu zapamtiti kineska imena, nisam mogao ni sa 20 godina. Kao što je njima teško učiti engleski ili slavenske jezike, tako je nama teško učiti kineski. To je drugačiji položaj u ustima, drukčiji naglasak, drukčija filozofija jezika. U ovim godinama to mi je zaista teško. Ali ono u čemu sam uživao jest pokušaj razumijevanja mentaliteta i uspoređivanje. Kinezi su u mnogočemu slični Japancima, iako su Japanci ipak nijansu pristojniji, diskretniji. U Kini imate stalna upozorenja kako se treba ponašati, dok u Japanu toga nema - tamo se jednostavno zna red.
Kad smo već kod zdravlja, prije nekoliko godina govorili ste da ste u tri mjeseca skinuli više od 20 kilograma i da to uspješno održavate. Danas sam između 100 i 105 kilograma, što mi je idealna težina. U jednom trenutku sam čak i previše smršavio pa sam shvatio da ne smijem u tim godinama glumiti tinejdžera - to baš i nije zgodno. Težina mi ne ide iznad sto pet, ali ni ispod sto. Kad malo pretjeram s hranom, onda dva dana pripazim i sve se izbalansira. Već ulazim u osmu godinu nepušenja. Ne smeta mi ako netko puši, niti ako ima dima u restoranu. Alkohol sam znatno smanjio, što mi je malo žao, ali jednostavno mi se odmah "lovi" na kilažu. Ako popijem dvije čaše vina, to mi je kao da sam pojeo dvije večere. Tako mi organizam danas funkcionira. Nisam više u godinama da se mogu izvući treningom i dugim hodanjem.
Ljeti ste i dalje u Slanom? Kad god mogu. To je 560 kilometara, gotovo sve autocesta, osim zadnjih šezdesetak. Tamo se potpuno isključim, razgovori su drukčiji, ritam je drukčiji. Zimi je gotovo isto kao i ljeti. Nažalost, Slano se nije ozbiljno zaposlilo od turizma. U cijeloj općini u hotelu radi desetak ljudi, ostalih sedamdesetak su sezonski radnici izvana. Čak ne iz same općine, a kamoli iz Dubrovnika. Uglavnom su ljudi iz regije.
Vaš sin Marko je glasnogovornik Vlade. Čujete li se, pita li vas savjet? Otprilike dvaput mjesečno smo zajedno. Ne pitam ga puno, nešto se čuje usput, ali danas je sve poruke, mobitel, brzina… Iskreno, slabije sam informiran nego prije.
Kći Lana vam je odvjetnica? Jest. Ima dobru karijeru. Njih dvoje se jako dobro razumiju. Govore nekim novim jezikom - kad čujem mlade u tramvaju kako razgovaraju, ja ne razumijem ništa. To je kao u onoj norveškoj seriji "Sram", koja je dobila i našu verziju. Razumijem da Norvežani tako govore, ali sad i naši mladi govore isto - skraćenice, pola rečenica. Vrijeme ide dalje.
Rekli ste da još imate ideja. Što biste voljeli raditi ako se ukaže prilika? Postoji ideja da se napravi ciklus koji bi obuhvatio sva moja putovanja. Bio sam u više od sedamdeset zemalja, često po više puta, i puno toga postoji u arhivi. Nevjerojatno je koliko se svijet promijenio, a ja sam tome svjedočio. Primjerice, Ujedinjeni narodi - kako su izgledali osamdesetih, a kako izgledaju danas, to je nebo i zemlja. Argentina, za koju sam prije šezdeset godina mislio da je nedostižan standard, danas nije ni blizu onome što je bila. Europa to nikad nije dostigla. Besplatno obrazovanje do doktorata, zdravstvo bez čekanja, životna lakoća… Danas toga gotovo nema. Kina, primjerice, pokriva skupe medicinske zahvate poput operacija tumora, gdje pacijent plaća tek deset posto troška. To je razina socijalne sigurnosti kakvu danas rijetko gdje vidite.
Otvori KEKS Pay
To što Kina ima je slično samoupravnom socijalizmu bivše YU. Dakle, opstanak je upitan ako se komuniti Kine ne zavade.