Nakon dvanaest knjiga u kojima je secirao ljudsku dušu, odnose i ljubav, sociolog i voditelj Bruno Šimleša odlučio je svoja učenja testirati na najzahtjevnijem terenu na svijetu. Hodajući 135 dana od Meksika do Kanade po mitskoj stazi Pacific Crest Trail, Bruno nije samo prešao 4482 kilometra, on je pobjegao od komfora kako bi se susreo s divljinom, ali i samim sobom. Knjigu "U srcu divljine" predstavio je prošlog tjedna, a nama je otkrio sve o njoj.
Ovo vam je 13. knjiga, ali prva putopisna, što Vas je potaknulo da baš ovu priču ispričate na ovaj način? Nisam hodao Pacific Crest Trailom da bih napisao novu knjigu pa sam se i kući vratio s nula bilješki. Želja za pisanjem sazrela je nekih mjesec dana nakon povratka jer sam želio staviti točku na i. Podijeliti što mi divljina znači, a i neke mentalne strategije koje su mi pomogle da većinu vremena ipak uživam u tom napornom iskustvu. Ipak treba prehodati 4482 km u svim vremenskim uvjetima…
Kada ste prvi put pomislili: "Idem hodati Pacific Crest Trail", što je presudilo da tu ideju pretvorite u stvarnost? Godine 2022. odlučio sam prehodati veliki trail prije svog 50. rođendana. Kao odu divljini i životu te sa željom da testiram sve svoje granice, i fizičke i psihičke, a bome i duhovne. I onda sam godinu poslije odlučio da će to biti PCT jer nudi očuvanu divljinu i većinom si jako daleko od civilizacije, ima predivne otvorene poglede i izvrsnu zajednicu ljudi – trail anđela koji nam pomažu. I onda sam samo tražio dobro vrijeme; 2024. pratio sam mamu u njezinoj borbi s rakom i naravno da nisam ni pomišljao na odlazak u SAD, ali kada je ona stala na noge, prošla se godina činila dobrim izborom.
Kažete da ovo nije priča o brojkama, nego o snovima. Kako je izgledao taj san prije nego što ste krenuli? Nekoliko godina sam se pripremao za to. I stalni treninzi i naručivanje ultralagane opreme i usavršavanje vještina, ali i sređivanje života da bih mogao uzeti višemjesečnu pauzu. I onda noćima sanjaš da si već na trailu, da hodaš, nailaziš na svakakve probleme, ali i ljepotu, i trudiš se sve maksimalno upiti. I kad je napokon svanuo taj dan, 5. svibnja 2025., sve je bilo i toliko nadrealno, ali i tako realno i stvarnost je definitivno bila još divnija od bilo kakvog zamišljanja kako će to biti..
Koji vam je trenutak bio najteži, a koji najljepši? Najljepša su bila noćenja na nekim vrhovima, često i izvan traila. Jer kad sam saznao za neki predivni vrh u relativnoj blizini, naravno da sam odlučio doživjeti i njih jer ne znam hoću li ikada više hodati tim dijelom svijeta. Tako sam napravio dodatnih 40 km da bih prespavao na vjerojatno najljepšem vrhu Nacionalnog parka Yosemite – Clouds Restu. I sada su mi u stanicama ti sveti trenuci zalaska sunca i čekanja zore na vrhu svijeta. Nikada to neću zaboraviti. A nikada neću zaboraviti ni jedan od najopasnijih trenutaka kad su u 3.30 usred noći došla dva auta sa šestero ljudi u šumu usred ničega i samo sam čuo da govore: "Sredit ćemo ih." Nisam znao misle li na nas, ali brzo sam se spakirao i sakrio iza ogromne jele i čekao trenutak da mogu nestati u drugom smjeru.
Koliko je bilo izazovno nositi se s osamljenošću i odvajanjem od obitelji? Osamljenost, sama po sebi, nije mi teško pala jer sam priličan introvert, a divljina je društvo koje stalno stimulira ono najsvetije u nama pa mi nikako nije bilo dosadno. Ali odvojenost od obitelji je bila bolna. I njima i meni. I to je bez konkurencije bio najteži aspekt tog iskustva. Bio je i trenutak kada sam tražio najbliži aerodrom da se vratim doma, ali uspjeli smo sve srediti i preko telefona. Tako da me nisu brinule divlje životinje, prelasci nabujalih rijeka, nesnosne vrućine u kalifornijskoj pustinji i tih uobičajenih 4 do 6 dana između gradića, već to da moj san ima i tu cijenu. Ali sada sam već 8 mjeseci doma i ima trenutaka kada svojoj divnoj tinejdžerici već idem na živce. Sve je po starom.
Susreti s medvjedima i čegrtušama zvuče zastrašujuće, postoji li situacija koju nikada nećete zaboraviti? Ima bezbroj situacija i naravno da sam imao dosta susreta s divljim životinjama, ali slušao sam mnogo iskusnije i pametnije od sebe što raditi da se smanji šansa za susretom, a i što napraviti kada do njega ipak dođe. I naravno da nije ugodno vidjeti medvjeda (prvi je bio samo nekoliko metara od mene), ali ako se držiš svih pravila, trebalo bi sve biti u redu. A dobra star u vezi s čegrtušama je da su "pristojnije" od naših poskoka jer se najčešće najave. I taj zvuk, tih njihovih pustinjskih kastanjeta, bome se ureže u kosti.
FOTO Nismo ju dugo vidjeli! Evo kako danas izgleda inspektorica Anja Morić iz Krim Tima 2
Zanimljivo kažete da su "divlji ljudi" veći problem od divljih životinja, možete li to malo pojasniti? Divlje životinje se ipak češće ponašaju prema pravilima i napadi su vrlo rijetki ako se držiš pravila. A divlji ljudi su mnogo nepredvidljiviji…
Je li bilo teško odabrati što podijeliti s čitateljima, a što zadržati samo za sebe? Podijelio sam sve vrhunce, iako moram napomenuti da ovo nije klasični putopis, više je ljudopis. Naravno da će svi planinari biti zadovoljeni jer navodim da sam dnevno hodao između 30 i 57 km, na kojim nadmorskim visinama i u kojim uvjetima, pa čak i s kojom opremom. Ali meni je naglasak na osjećaju svetosti divljine i života, ali i mentalnom pristupu koji pomaže u svladavanju ovakvog izazova. Npr., na trailu se kaže "embrace the suck" što znači da je mudro prihvatiti neugodne aspekte traila (i života) ako su neizbježni. A mi se često bunimo protiv onoga što ne možemo i ne trebamo mijenjati (i u društvu i kod drugih ljudi) i tako gubimo gomilu energiju za promjenu onoga što možemo promijeniti i u sebi i u društvu općenito. Zato sam napisao da je ovo knjiga za sve one koji vole planine, ali i za sve one koji žele više zavoljeti život i ostvariti neki svoj san. Upravo su to komentari prvih čitatelja jer kažu da su čitanjem dobili snažniju motivaciju da žive svoje snove.
Kako vas je ovo putovanje promijenilo kao osobu? Što ste naučili o sebi kad ste bili potpuno izvan zone komfora? Svakako kako život može biti jednostavan. Kada se sve svede na samu osnovu – voda, hrana, sklonište i sigurnost, perspektiva je drukčija. Što je život jednostavniji, imaš čast ući u kompleksnije dijelove i sebe i života uopće. A realno, ima se i vremena jer "samo" hodaš. Kada se malo odvojiš od vanjskog svijeta, možeš se lakše i dublje povezati s unutarnjim. A hodanje mi se sviđa i zato što mislim da omoguće vraćanje na tvorničke postavke percepcije stvarnosti. Na ritam koji odgovara našim mislima i emocijama. Kada smo zalijepljeni za ekrane i reagiramo na sve moguće notifikacije, onda vanjski svijet određuje kako ćemo plesati. A ovdje je sve na tebi. Apsolutna sloboda.
Gledamo vas u "Kod nas doma", postoji li ideja za vašu autorsku emisiju i kako bi ona izgledala? Postoji nekoliko ideja. Jedna bi bila ekspanzija ovog formata da ljudi iz osobne perspektive komentiraju kurentne događaje na konstruktivan način. A druga da predstavljam zdrave realne ljude, tzv. "male ljude", javnosti nepoznate. Tu se skriva pravo bogatstvo smislenog sadržaja koji tragično malo konzumiramo u medijima.
Koji bi bio vaš savjet svima onima koji imaju san, ali ga stalno odgađaju? Snovi postoje da bi se živjeli. Oni nisu tu da sanjarenjem uzmemo pauzu od svakodnevice, nego da njihovim življenjem unesemo magičnost u svoju svakodnevicu. I nikad neće biti savršeno vrijeme i nikad se neće sve savršeno posložiti. A danas je dovoljno napraviti jedan korak prema ostvarenju jednog sna. Samo jedan korak. Sretno!
FOTO Goran Višnjić iznenadio novim izgledom, mnogi ovo nisu očekivali od njega
Otvori KEKS Pay
