Baš sam našao vrijeme kada ću objaviti roman – rekao mi je Neven Vulić pružajući mi primjerak svog novog romana netom pristiglog iz tiskare. Sjedili smo usred uobičajene gužve na terasi jednog zagrebačkog kafića već svjesni da ćemo se uskoro pozdraviti s tom “tradicijom” susretanja i kolektivnog hvatanja prvih proljetnih sunčanih zraka uz kavu. Rekao mi je i da je toliko umoran od godina provedenih nad njom, uz nju i u njoj, da ne želi imati više ništa s tom knjigom koja upravo počinje svoj samostalni život i o kojoj će ga još barem neko vrijeme mučiti sumnje je li uopće trebala i zaslužila biti napisana i objavljena. Ubrzo nakon tog našeg susreta nastupilo je vrijeme bolesti. A Vulićeva knjiga meni je postala jedan od suputnika kroz to vrijeme, kao da je baš za ovo, ovakvo i nijedno drugo vrijeme napisana.
Sve je to koincidencija. Pa i činjenica da se prvi Vulićev roman, objavljen prije deset godina u izdanju Sysprinta, zove “Povijest bolesti”. Događa se lako i često da pisac napiše roman imajući na umu jedno, a onda čitatelj u njegove stranice upiše nešto drugo. Upisuju se u stranice knjige i mjesto, i vrijeme čitanja romana. S autorovom maštom i u njegov roman vjerojatno upisanim djelićima njegove vlastite intimne biografije prepleću se misli, osjećaji, sjećanja i život čitatelja. Upravo to umjetnost i radi. Upravo na takav način umjetnička djela i žive, razbivši se u onoliko zrcalnih staklenih krhotina koliko ljudi pred to djelo stane, gleda ga, čita, sluša.
Pišući svoj roman Vulić nije mogao ni pomisliti, a kamoli zamisliti vrijeme koje je snašlo njega, njegovu knjigu i sve njene buduće čitatelje. Ali, budući da je u knjigu utkao godine svoje autorefleksije i povrh toga pomnog promatranja ljudi i načina na koji žive i umiru, nije mogao promašiti i napisati nešto za što bismo danas, u vrijeme bolesti, odmahnuli rukom i pitali se kakve sve to veze ima s nama i našom stvarnošću.
“Ipak, s ushitom sam promatrao te životinje, kako istinski pulsiraju u njima, kako se mišići naprežu, a zjenice šire prije skoka, misleći da su divne, gipke, veličanstvene. Nisam u njima prepoznavao usamljene i izgubljene živote, nisam vidio da su im tijela svakom godinom sve bolnija, do konačnog poraza, dok zbog neke nesreće ne umru”. Ove rečenice su dio kratkog preludija koji prethodi prvoj stranici Vulićeva romana, da mu napokon kažem i naslov, “Nježna stvorenja”. Mi, ljudi, nježni, krhki, usamljeni, bolesni, smrtni. Sada se vraćam na tu prvu stranicu i upijam prve rečenice novim očima:
“Starac je inače izbjegavao penjanje u sinov stan, ali nikoga nije bilo kod kuće. Tuđi životi nisu ga zanimali kao špijuna ili uhodu. Ne, došao je na gornji kat radi njih, obuzet čudnom i naglom ljubavlju, namjerno dok ih nema. Došao ih je upiti iz njihova zraka, iz slučajnih položaja ostavljenih predmeta. Želio se protrljati o njihove životne prostore kad oni to ne znaju.”
Roman “Nježna stvorenja” izgrađen je kao kuća. U prizemlju starac, otac, sam. Samoizoliran. Gore na vrhu stan po kojem u početnom prizoru njuškajući traži prisutnost i davno izgubljenu prisnost s onima koji tamo žive: sinom, snahom, unukom. Između njih, na prvom katu, kao u limbu, podstanar. Sve ćemo ih čitajući upoznati.
Oni su glavni junaci, oni su predmet Vulićeva promatranja, svi ostali su više-manje statisti, osim unukinog dečka s kojim u život te kuće-romana nahrupljuje jedna nova generacija definirana ne samo svojom mladošću nego i načinom na koji je stvorila vlastite pojmove o životu, a pogotovo o najintimnijim ljudskim odnosima upijajući gomile pornografskog smeća sa zaslona svojih od njih pametnijih strojeva.
A onda, mnogo kasnije, već prema kraju knjige, u rukopis romana, u starčevo umiranje, prodire stvarnost, ovo naše vrijeme bolesti. “Priopćeno mu je da će uskoro umrijeti. Pogodilo ga je toliko da se nije mogao pomaknuti, ili mu se to samo učinilo. Zato su mu pluća tako gladno hvatala zrak, kao i sada.”
Uh, koliko je vrijeme u kojem je jedna od najčešće spominjanih riječi respirator pojačalo doživljaj i razumijevanje ove slike. Kao i sljedećih rečenica: “Sjećao se naglašenog kontrasta. Vani je život urlikao od radosti. Bliještalo je sunce, prašina je svjetlucala nošena vjetrom, no ništa od toga nije se probijalo kroz zatvorene rolete. Blagi lahor oplahnjivao mu je kožu tek nešto ranije, prilikom povratka od liječnika. A uskoro će se utopiti u moru statistike i upisati svoj posljednji doprinos. Poznate formule za izračun morbiditeta i mortaliteta nezamjetno će prekriti i njegov nestanak.”
Neven Vulić baš je našao pravo vrijeme kada će objaviti svoj roman u kojem jedan starac, univerzalan u svojoj bezimenosti, preispituje svoj život, sve propuštene prilike za bliskost, za pružanje nježnosti i utjehe za kakvom sada čezne, poražen sviješću da je ničim nije zaslužio: “A sad bi volio čuti ono što nije pružao drugima. Neka netko težinu ublaži milostivim i blagim riječima. Neka ga netko okrijepi.”
Možda bih kao čitatelj promašio ovaj roman, možda me se ne bi dojmio da ga ne čitam u ovom vremenu bolesti u kojem je čitav svijet dobio strašnu i veličanstvenu priliku da zastane i promisli. Trenutak je to u kojem smo počeli brojiti bolesne i umrle, jednog po jednog, svaki dan iščekujući novu statistiku za naš grad, za našu zemlju, za susjedstvo, za svijet.
Sasvim neočekivano, a nimalo slučajno, jer svaka prava umjetnost događa se s razlogom, dobili smo roman upravo za ove dane i ovo vrijeme bolesti u kojem smo postali barem malo svjesniji svoje krhkosti i prolaznosti, ali i svoje jedinstvene sposobnosti za bliskost, svoje nježnosti – osobine i vještine koju vrijedi vježbati u ovoj samoizolaciji da bismo je znali pružiti kada iz nje izađemo. Dok ne bude prekasno.
pofuk misli da je bolećivost kultura,neka viša vrijednost