U odličnoj VBZ-ovoj biblioteci Na margini objavljen je i roman nizozemskog pisca s talijanskim prebivalištem Ilje Leonarda Pfeijffera “La Superba”. Ovaj doista izvanserijski roman s nizozemskog je jezika preveo Radovan Lučić, a uredio Stjepan Ravić i treba ga svesrdno preporučiti za čitanje.
Pfeijffer u ovom romanu portretira talijanski lučki grad Genovu dotičući se njezine slavne povijesti, ali ne zaboravljajući po mnogočemu poraznu sadašnjicu. Pišući o Genovi, Pfeijffer koji je u tom gradu također stranac, piše i o cijeloj Italiji, a onda i o Europskoj uniji kao konglomeratu nespojivih praksi koje se na umjetan način pokušava ujednačiti tzv. zajedničkom pravnom stečevinom. Nemoguća misija, gospodo iz Bruxellesa. Velik interes Pfeijffer, lucidni i, čini se, pomalo i poročni pisac, pokazuje za problem imigranata koji su odavno već zapljusnuli ulice i trgove talijanske lučke prijestolnice Genove. Pri tome je važno da je i njegov glavni lik nizozemski pjesnik koji je u Genovi samo neprilagođeni stranac i imigrant koji pokušava naći inspiraciju za svoje književne proizvode u srednjovjekovnom urbanom labirintu prepunom uskih uličica koje prečesto ne vode nikamo. Na tom neizvjesnom pjesničkom putu, jer je umjetnička kreacija jako osjetljiva biljka, naš se Nizozemac susreće s gradskim starosjediocima koji su živopisni da živopisniji ne mogu biti, ali i s pravim imigrantima iz, primjerice, Maroka i Senegala koji su došli u staru gospođu Europu privučeni bajkama o kontinentu u kojem bijelci ništa ne rade, nego samo odlaze u banke po neizmjerne količine novca pijući pivo iz gradskih fontana. Naravno, naš pjesnik se, kao i svaki pravi pjesnik, zaljubljuje u tlapnju nazvanu “najljepša djevojka Genove”. A mi kao nemoćni čitatelji pratimo srozavanje te tlapnje u pakao prostitucije i ženskog teško objašnjivog seksualnog mazohizma. Ali Pfeijffer u crni bezdan srozava i cijelu tu zašećerenu i politički korektnu sliku o sjevernoj uljuđenoj Italiji (i još uljuđenijoj situiranoj Europi) u kojoj nema mafije, gdje vlada red i rad i gdje pristojni i decentni ljudi gledaju svoja posla, a ne u tuđe tanjure i tuđe bračne krevete.
Pri svemu tome autor je bezgranično duhovit, ironičan (a onda i autoironičan) i oštar, ponekad čak i na granici dobrog ukusa. No zahvaljujući toj izravnoj brutalnosti, Pfeijffer je napisao rijetko dobar roman o mukama nesretnih Afrikanaca koji se pod svaku cijenu žele dokopati Europe, da bi se onda zbog vlastitog jada i prokockanih šansi iz petnih žila trudili da nikada više ne napuste Europu i vrate se u svoje zavičaje. Oni jednostavno ne mogu obiteljima i prijateljima pogledati u oči i priznati da u Europi nisu uspjeli jer nisu ni mogli uspjeti. Ali, neka budu utješeni. Ako Europa i nije predvidjela blagostanje za svoje tamnopute imigrantske hodočasnike, isto tako nije osigurala ni ultimativnu sreću za suvremene Odiseje iz Nizozemske koji se i u Genovi moraju boriti ne samo za uspjeh nego i za život. Hoće li Pfeijfferova knjiga postati tek hrana za desničare koji unaprijed i u totalu mrze sve imigrante i pridošlice? Hoće li u njoj uživati najdefetističkiji raspoloženi protivnici i mrzitelji europskog ujedinjenja? Hoće li monumentalna “La Superba” poslužiti samo za utvrđivanje predrasuda o Talijanima, Arapima, Senegalcima, Britancima, prostitutkama, transvestitima (koji u ovom romanu imaju bitnu rolu), ljubiteljima opere, uspješnim odvjetnicima, alkoholičarima, sredovječnim ženama gladnim seksa, jedrim konobaricama...
Nemam odgovore na ova pitanja. Svatko će, uostalom, “La Superbu” čitati u svom ključu i naći razloge za obranu ili optužbu njenog autora koji je u ovu knjigu očito morao utkati jako puno uličnog istraživanja na licu mjesta. Osobno, mislim da je Pfeijffer napisao vrstan humanistički manifest pokazujući nam da je i u povijesti bilo jako puno imigrantskih valova (npr. kada su baš Talijani, i to baš iz luke Genova, početkom 20. stoljeća masovno jurili prema Amerikama), te da bi u svakom čovjeku ponajprije trebalo gledati čovjeka. A tu je gotovo kršćansku poruku autor potkrijepio osobnim iskustvom pa mu baš zato i vjerujemo.
