U književnom svijetu proteklih su se godina opasno namnožile knjige koje izlaze u nizovima. Među takvima posebno mjesto pripada norveškom autoru Karlu Oveu Knaussgårdu koji je na opće zadovoljstvo iznjedrio čak dva niza, “Moju borbu” u šest tomova i onda niz kraćih proznih tekstova koji objedinjuju godišnja doba.
Nedavno je britanska autorica i dvostruka dobitnica Bookera Hilary Mantel objavila treći i posljednji dio svoje trilogije o Thomasu Cromwellu (za prva dva povijesna romana “Wolf Hall” i “Privedite tijela” koja je objavio VBZ dobila je i Bookera). No i poznata škotska autorica Ali Smith također piše svoju tetralogiju temeljenu baš na godišnjim dobima koju hrvatskim čitateljima donosi naklada Vuković&Runjić.
Nakon “Jeseni”, početkom ove godine taj je zagrebački nakladnik u prijevodu Vlatke Valentić objavio i roman “Zima”, prepun atipičnog božićnog ugođaja koji vrlo uvjerljivo i inteligentno secira britansku, ali i svjetsku sadašnjicu. Istina, u “Zimi” koja je u Velikoj Britaniji objavljena 2017. godine još nema ovog opakog globalnog virusa, ali zato su tu izbjeglice i migranti, ima nezaobilazni Trump i Brexit, a ima i jedan važan lik iz Hrvatske, preciznije iz hrvatskoga grada u kojem je u neka sretnija vremena podignut spomenik Charlieju Chaplinu.
Riječ je o mladoj Zagrepčanki koja se zove Lux, iako se u romanu privremeno mora odazivati na ime Charlotte. Ona je kao mala djevojčica s obitelji pobjegla od Domovinskog rata u Kanadu, a onda se pokušala skrasiti u Velikoj Britaniji bez nekog većeg uspjeha. Od tog sirotinjskog imigrantskog materijala u koji spada i Lux nitko ne očekuje da poznaje opus barda kao što je Shakespeare ni da odlično poznaje brojne finese engleskog književnog jezika. Taj materijal onda vrlo lako postaje skitnička i bezimena sitnež koja ovisi o sebičnim željama etabliranijih pojedinaca iz engleskog društva koji za božićne blagdane majci ne žele doći bez imaginarne djevojke dokazujući tako svoj nepostojeći uspjeh i mutnu svrhu postojanja.
Tako čestita Lux u sekundi postaje Charlotte i s nesigurnim Artom na Badnjak odlazi u golemu kuću u Cornwallu u posjet čudnovatoj i usamljenoj majci Sophiji koja od sina cijelog života uspješno skriva važne biografske detalje, pa i one o očinstvu. U čitav se taj neobični božićni rulet umiješa i Sophijina sestra Iris, cijepljena od obiteljske malograđanštine, građanska aktivistica koja vrijeme provodi na grčkim otocima gdje zdušno pomaže izbjeglicama, prisjećajući se prošlosti iz koje ju je obitelj vrlo surovo i temeljito istjerala. Iris je, valjda, crna ovca crne obitelji nad kojom nitko više nema nikakvu kontrolu i o kojoj nitko više nema nikakve iluzije.
Ali iluzije nema ni društvo, u ovom slučaju britansko, koje se brutalno i uskogrudno zatvara u svoje male i skučene torove i atare, prezire solidarnost i hektično inzistira na različitosti i teorijama zavjere. Stoga ne čudi prva, amblematska rečenica romana “Zima”: “Bog je bio mrtav”, s daljnjim nizanjem mrtvih pojmova i metafora kao što su romantika, viteštvo, pjesništvo, roman, umjetnost, knjiga, modernizam, kultura, pristojnost, povijest, socijalna država, demokracija, komunizam i fašizam... Pa onda misao, nada, istina, fikcija... Ili čak i internet, Instagram, Facebook, Google... Za Ali Smith mrtve su čak i ljubav i smrt. Ali i nakon te hrabre i nemilosrdne objave, svijet i njegovi poprilično turobni protagonisti išli su dalje. I nisu stali ili prestali postojati. Jer život nije umro, poput smrti.
U ovoj neobično lijepo iznijansiranoj i izmaštanoj “Zimi” preživjele su i neobične pojave i navještenja koja vide i osjećaju samo odabrani. One nisu stvar kolektivnog doživljaja i plod društvenih široko prihvaćenih (pa i vjerskih) konvencija, nego krajnje individualna stvar. A krajnje individualna je i proza Ali Smith. Kreativan je to pokušaj obuzdavanja pragmatične stvarnosti koja je pokušala prezreti i eliminirati elementarnu ljudskost, ali po tko zna koji put u ljudskoj povijesti, to nije uspjela. Elementarna ljudskost opet je pobijedila, ponajviše zahvaljujući umjetnosti. Umjetnosti kakvu, između ostalih, stvara i Ali Smith.
