Naslovnica Premium

Tvrdnja Partije: 'Nediferencirani' ustanici su ubili Krntiju

- Suprotno tvrdnjama komunista, nisu četnici ubili Oreškovića. Njegovi ubojice bili su članovi ćelije KPJ u Očijevu. Po nekima Orešković je bio žrtva vlastite politike jer je promicao ustanak na liniji srpskog nacionalizma - kaže Ivo Banac
31. srpnja 2013. u 10:55 0 komentara 193 prikaza
Feljton Srb
Foto: "

Marko Orešković Krntija ubijen je u Bosni, pokraj sela Očijeva, 20. listopada 1941. godine. Ubili su ga ljudi koji su, kako su komunisti govorili, orijentirani “više četnički nego partizanski”. Krntijini ubojice formalno su bili komunisti, ali to zapravo nije ni važno budući da se ustanici među sobom nisu tako dijelili.

Smotra četničkog puka

U Srbu je, primjerice, 23. listopada 1941. održana smotra četničkog Puka nacionalnog oslobođenja kralja Petra II. na čelu s Pajicom Omčikusom, a na smotri je bio i Gojko Polovina. Kata Pejnović, poznata partizanka, kao članica OK KPH za Liku sudjelovala je u organizaciji ustanka u Lici. Ona je o diferencijaciji i sukobu s četnicima progovorila u zborniku Lika u NOB-u 1941. godine, koje je objavilo Vojno delo 1963. godine. Kata Pejnović je, dakle, i 17 godina nakon završetka rata svjesno i javno lagala o ubojicama Marka Oreškovića Krntije. Krivnju je u svojim memoarima svaljivala na četnike iako su nju osobno, članicu KP, četnici tolerirali.

– U danima ustanka bilo je četničkih grupa i po Lici, ali se one nisu pojavljivale u pravoj boji. Kasnije, jedna grupa četnika u selima Medak i Počitelj... Svi ovi četnici koji su došli iz Beograda i povezali se u Lici imali su zadatak likvidrati istaknute članove Partije i rukovodstva ustanka. Prva žrtva bio je španjolski dobrovoljac Mićo Radaković, koga su četnici u prvim danima ustanka zvjerski ubili pokraj Udbine. Druga žrtva bio je Marko Orešković, ubijen pri prelasku iz Like u Bosnu, u selu Očijevu. Četnička banda na čelu s Gavrom Stanojevićem ubila je iste godine u selu Medaku na spavanju komandanta odreda “Velebit” Pekišu Vuksana, također španjolskog borca. Četnici su mu odsjekli glavu i odnijeli je Talijanima... Ista grupa četnika došla je te noći u selo Počitelj i ubila na najzvjerskiji način Vladu Cerina uhvativši ga na spavanju u jednoj seljačkoj kući. Cerin je bio partijski radnik iz Zagreba i djelovao je na tom području Like. Te večeri i ja sam stigla u Počitelj i smjestila se u jednu kuću... Malo zatim vratio se Vlado Cerin s terena pa smo gotovo do 22 sata razgovarali o razvoju ustanka... Onda je otišao spavati u jednu kuću, nešto dalje od one u kojoj sam se ja smjestila. Te sam noći bila nešto uznemirena pa sam dosta slabo spavala. Pucnjave nije bilo pa nisam ustajala, jer sam vjerovala da to prolazi naša straža... Ustala sam se vrlo rano, bilo je još mračno i otišla u drugu sobu k ženi kod koje sam prespavala. Zapitala sam je. ”Saro, jesi li čula da je noćas ovuda neko prolazio? Zašto su naši iz odreda toliko šetali a da ustaše nisu pucali?” Ona me uplašeno pogledala. Odmah sam shvatila da nešto nije u redu. Ponovno sam je pitala, a ona poče da plače i ništa nije govorila. Kad sam ušla u štab, imala sam što vidjeti. Četnici skidaju naše parole, stavljaju svoje i bacaju sve što je partizansko. Izgledalo je kao da su se oni iznenadili kad su me ugledali kako ulazim u štab odreda. Odmah sam se vratila u kuću u kojoj sam prenoćila. Tamo sam našla jednog četnika koji je sudjelovao u ubojstvu Pekiše Vuksana. Izuvao je mokre čarape i pjevao četničke pjesme, a mene je samo pogledao. Otišao je u štab odreda, a poslije njega je došao drugi i rekao: “Kato, ti ćeš sada ostati s nama. Ti si pamentna žena i nemoj se upuštati u te komunističke i ustaške poslove”. Odgovorila sam: “Dobro, samo ću otići u Medak da javim da neće biti sastanka koji sam s njima zakazala” – napisala je Kata Pejnović.

Nakon što su 27. siječnja 1942. godine partizani zauzeli Donji Lapac, koji su držali Talijani i četnici, i nakon što je poginuo Stojan Matić, došlo je do definitivanog razlaza komunista i četnika. Dotad su bili saveznici.

Istoga dana Gojko Polovina, koji je komunist postao tijekom studija prava u Beogradu i koji je po povratku u Liku postao sekretar kotorskog komiteta KP Gračac te se nametnuo kao jedan od zapovjednika ustanicima, krajem 1941. godine smijenjen je sa svih vojnih i partijskih dužnosti. Smijenjen je zato što su pod njegovim zapovjedništvom ustanici počinili strašne zločine.

Smrtna kazna nije izvršena

Štoviše, KP ga je osudio na smrt, međutim partijska presuda nije izvršena. Krajem 1944. ponovno je postao član KP. Radio je u Beogradu i bio na visokoj funkciji, a 1952. doktorirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Njegova sestra Smilja udala se za Miku Tripala. Danas se smatra da je poznati Sinjanin Tripalo napredovao u političkoj hijererhiji zbog toga što je, uz sposobnosti, imao i potporu hrvatskih Srba. Upravo zbog braka sa Smiljom Polovinom, prema nekim mišljenjima, Tripalo nije zaglavio u zatvoru nakon slamanja Hrvatskog proljeća.

Na kraju, historiografija do danas nije uspjela razlučiti je li ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. godine bio četnički ili komunistički.

– Teško je reći. Kada bismo gledali nekadašnju komunističku historiografiju i kada bismo gledali sve te memoare bivših komunista, oni govore o vodstvu Partije i natruhama nekih četničkih elemenata. Kad se gleda četnička dokumentaristika i njihova pisanja, oni govore da je to bio četički ustanak koji su im poslije preoteli komunisti – kaže povjesničar Mario Jareb.

Slavko Goldstein prošle je godine u srpskim Novostima ustvrdio da ustanak u Srbu ni u kojem slučaju nije bio četnički.

– Ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. nisu organizirali ni vodili četnici iako su neki njihovi pristaše u ustanku marginalno sudjelovali. U suštini ustanak je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika. Promatrano u globalu Drugoga svjetskog rata, ustanak u Srbu bio je djelić ratovanja na pravoj strani s izrazitim antifašističkim karakterom – napisao je Goldstein.

Prema uglednom intelektualcu Ivi Bancu je srpski ustanak iz 1941. uopće nije antifašistički te se ne smije slaviti u Hrvatskoj.

– Komunistička je historiografija njihove prvotne pokušaje (do zime 1941.), često protuhrvatske po karakteru, nazivala ustanički “nediferenciranim”, bit je da su se digli na oružje, ali ne fino i “internacionalistički”, kako to samo komunisti znaju.

‘Mjesto pravog početka’

Ustanak u Srbu te pokolji u Boričevcu i Kulen Vakufu, gdje su “nediferencirani” ustanici masovno ubijali Hrvate i muslimane, svjedoče o jednoj vrsti “antifašizma”, koju Mesićev Tomislav Jakić i danas promiče (“Srb, mjesto početka pravoga ustanka”). Uostalom, suprotno tvrdnjama komunističke historiografije, nisu četnici ubili Marka Oreškovića-Krntiju. Njegove ubojice bili su Srđan Rodić, Dušan Jovičić i Jovica Šipka, članovi KPJ ćelije u Očijevu, koji su sudjelovali u kulenvakufskom masakru rujna 1941. godine, a u kojemu je ubijeno najmanje 1670 muslimana, uključujući žene i djecu. Po jednom mišljenju Orešković je bio žrtva vlastite politike jer je promicao oružani ustanak na liniji srpskog nacionalizma. Njegova smrt još je jedan razlog zašto se ustanak u Srbu ne može predstavljati “antifašističkim” te uopće slaviti u demokratskoj Hrvatskoj – zaključio je prof. Ivo Banac.

>>\'Sve je mirno. Tišinu remeti tek pucketanje vatre gorućeg Vakufa\'

>>Drama u Drvaru – upadaju, pretražuju kuće, odvode ljude...

Što se dogodilo 27. srpnja 1941.

Što se dogodilo 27. srpnja 1941. godine u Srbu? Kontroverza tog dana odjekuje i danas, nakon što je toliko godina slavljen kao Dan ustanka naroda Hrvatske, poslije hrvatskog osamostaljivanja izgubio je primat te se kao dan antifašizma počeo slaviti 22. lipnja. U tih mjesec dana kao da su se smjestile sve sudbine, nedoumice, kontroverzije, laži, podvale, falsificiranja onoga što zovemo poviješću i što, ovisno o vremenu u kojem živimo, činjenično učimo u školama i obilježavamo “velikim” datumima. Ovaj feljton nema pretenziju na konačnu istinu na događaje iz srpnja 1941., ali će pokazati kaos koji je vladao tih dana i čije posljedice osjećamo danas. A još poneki živi akter i njihovi potomci, povjesničari i dokumenti pričat će svoje priče.

Biznis akademija
PROMO
Besplatne video edukacije o digitalnom poslovanju
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.