Naslovnica Premium Analize i intervjui

Tito je bio veliki Hrvat, Krleža me osvojio od prve, a Enver Hoxa ‘vjenčao’

Churchillova je zasluga što smo pobijedili u dva rata i izbije li, ne daj Bože, treći, a njega više nema...
24. studenoga 2018. u 21:11 22 komentara 1079 prikaza
Presnimke privatnih fotografija Vere Velebit
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/10

U vremenu histeričnog življenja rijetko tko još ima priliku 98-godišnjakinju dječje iskreno pitati kako se osjeća. A kada vam ona, a u ovom slučaju to je Vera Velebit, prekrasna dama finih manira koji u ovom svijetu nestaju, tiho kaže: “Osjećam da su mi popustile noge, ali sve ostalo je kao što je uvijek bilo. Jedino što mi nedostaje moje su prijateljice”, onu nekulturnu rečenicu “ma, on/ona ima sto godina” neće vam na pamet pasti više ikad izgovoriti.

Barry Brkić: 'Tito je na susretu s Carterom bio toliko našminkan da mu je pudera bilo i na košulji'

Energična, briljantna uma, uglađena, nazdravljajući šerijem posluženim u finom kristalu i okružena uspomenama, precizno secira stoljetnu povijest svoje obitelji. Život su joj obilježili muškarci s imenom Vladimir: otac, suprug, stariji sin, unuk i praunuk. Kažu da je vlasnik tog imena vedar, ljubazan, atraktivan, darežljiv, inventivan i istaknut. Sa smiješkom, kaže, potpisuje sve nabrojeno za svakog od njih. Upravo prva dva s popisa – otac i suprug – javnosti su i te kako poznati. Prvi je slavni hrvatski slikar Vladimir Becić, a drugi važna povijesna figura 20. stoljeća, najveći Titov diplomat Vladimr Velebit.

Presnimke privatnih fotografija Vere Velebit
1 / 10
Presnimke privatnih fotografija Vere Velebit

Ostat će pusta kuća...

Posebno je uzbuđena što će 6. prosinca nazočiti otvorenju retrospektivne izložbe svojeg oca u Klovićevim dvorima. To je nešto što za posljednje njegove retrospektive održane u Zagrebu u Umjetničkom paviljonu prije trideset godina, kaže, nije mislila da će doživjeti. Povod je to da se okupi cijela obitelj.

Josip Broz Tito 'Antifašizam je živ' Balkanska metropola diže spomenik Titu: 'Režim nije bio demokratski, ali...'

– Dolaze sa svih strana svijeta, moja dva sina iz Ženeve i sva njihova djeca, što ne znam kako će se završiti jer neka su djeca još jako malena, ali svi žele bit prisutni. Imam petero unučadi, osmero praunučadi i još je dvoje na putu – govori u dnevnom boravku svojeg zagrebačkog stana pokazujući na svoj portret na zidu za koji je Vladimiru Beciću pozirala kao 16-godišnjakinja.

– I ta slika bit će izložena u Klovićevim dvorima. Za nju sam tati pozirala u Blažuju pokraj Sarajeva, u našoj oazi u kojoj smo svi imali vremena za dokoličarenje. Bilo je to prekrasno imanje s tri stoljetne divlje trešnje ispod kojih se kuglalo i igralo tenis, družilo i razgovaralo. Pozirala sam mu nekoliko dana. Bio je detaljan. Najbrži portret koji je moj otac ikad napravio portret je moje majke. Sjećam se da je nastao jedno jutro, za svega dva i pol sata. Došla je obići ga u njegovu atelijeru u Ilici, nosila je kišobran i, kad je ušla, samo je viknuo: “Stani! Naslikat ću te ovakvu kakva jesi. Nemoj ništa raditi.” Uglavnom, osim moja dva portreta na izložbu ide još šest slika iz moje kolekcije. „Skijaši“, „25. maj“... Draga mi je i slika „Fazani i zec“ koju je moja majka otkupila natrag od čovjeka kojem je moj otac tu sliku darovao za Božić kao povrat usluge što nam je često slao divljač. Vratila ju je u obitelj kako bi je darovala mojem suprugu koji je bio lovac. Bit će mi pusta kuća dok ih ne bude. Izložba će dugo trajati, do ožujka, potom se seli u Dubrovnik, a ja sam navikla biti okružena radovima svojeg oca – kaže zaneseno.

Prisjetila se kako je s njim bilo krasno živjeti. Bio je bonvivan, volio je ljude, svoje prijatelje, djecu i sve njih. Imala je divno djetinjstvo.

josip broz tito Stari inventar Škola otpisuje 33 slike maršala Tita procijenjene na 17 kuna

– Tata je cijenio obitelj, braću moje majke, živjeli smo jako lijep život. Samo mu mogu biti zahvalna na svemu. Obožavali smo naše roditelje i oni nas. Znali smo biti i zločesti, katkad i loši đaci, ali sve su nam opraštali. Još postoji spomenar u kojem je tata nas djecu naslikao i uz to napisao: “Ovakvi ste nam bili, i zli i mirni, i baš takve vas voli vaš tata.”

Ustaški progon zbog sata

Poput svojeg oca i brata Branka, i Vera se željela baviti slikarstvom, ali tata je, veli, smatrao da nema dovoljno talenta.

– Rekao mi je: “Slušaj, nisi ti za slikanja.” I tako sam počela učiti jezike. Govorim engleski, francuski i talijanski jezik. U ovom trenutku mogla bih se prebaciti na tečan razgovor na svakom od njih. I dalje svaki dan čitam, a nerijetko su to i knjige na engleskom ili francuskom, ovisi kako što uhvatim.

Presnimke privatnih fotografija Vere Velebit
1 / 6
Vera Velebit, supruga Vladimira Velebita i kći slikara Vladimira Bečića

Za svojeg oca kaže i da je kao slikar bio dobro prihvaćen u svim režimima. Okružen intelektualnom elitom, slovio je za respektabilnog građanskog umjetnika kojem se klanjao i Krleža pa u jednom eseju o njemu piše: “Becić stoji još uvijek kao ogroman i nesavladljiv slikarski početak. Poslije njega slikali su već mnogi i fantastičnije nego on i literarnije, dinamičnije i simboličnije i dekorativnije. Ali bolje, jedva itko.”

I prije, za Prvoga svjetskog rata, Becić si je utabao put kada je kao protivnik Austrije dobrovoljno otišao na Solunsko bojište gdje je postao ratni reporter s jugu Balkana i na fronti crtao zbivanja za francuski ilustrirani magazin „L’Illustration”, koji se tada prodavao u nakladi od 400.000 primjeraka.

Zoran Ferić Zoran Ferić: 'U Hrvatskoj još dok je bila u Jugoslaviji mito je bilo gotovo normalna stvar'

– Tada je nastala i poznata slika „Kraljevo povlačenje (kralj Petar I. Karađorđević napušta tlo Stare Srbije sa četiri vola)“, koja također dolazi na zagrebačku izložbu. U toj je životnoj epizodi i upoznao kralja Petra i prujestolonasljednika Aleksandra. S Aleksandrom je igrao šah. Igra je bila postavljena tako da je u slučaju da izgubi moj otac prijestolonasljedniku trebao darovati jednu svoju sliku, a u suprotnom, ako izgubi Aleksandar, on bi mojem ocu dao svoj zlatni sat Patek Philippe. I Aleksandar je izgubio, a moj otac dobio sat na čijoj su poleđini ugravirani grb i posveta zbog kojih nas je, vidjevši to u vrijeme NDH, djevojka koja je kod nas radila kao pomoćnica prijavila vlastima. U smislu da imamo orden koji nismo prijavili, što nas je moglo stajati glave. Majka je uvjerila ustaše da je posrijedi zabuna. Poslije smo sjeli na vlak i pobjegli. U tom vrtlogu zbivanja ljudi su pomislili da je naš tata, onako s bradom, neki prota i nitko nas nije ništa pitao – prisjeća se.

Presnimke privatnih fotografija Vere Velebit | Autor : Sandra Simunovic/PIXSELL Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Mudro je dodala da je to što je tada, još kao mladić Vladimir Becić dobrovoljno otišao u Srbiju, bilo dobro i zato što je upravo tamo upoznao njezinu majku Ljubicu, prvu ženu iz Bosne i Hercegovine koja je u Beču diplomirala farmaciju.

– Kada su ubijeni Ferdinand i njegova žena Sofija, u Sarajevu je zavladao vandalizam, pa se moja majka odselila u Beograd. Tamo je radila u apoteci kod Narodnog pozorišta. Imala je puno hofiranata, sve slikari i književnici, i svi su ju čekali poslije posla ne bi li s njom šetali i razgovarali. Tako ju je upoznao i moj otac ,koji joj se odmah svidio i poslije 15 dana ju je zaprosio.

Ankica i Franjo Tuđman Dragom drugu Titu... Pismo Ankice Tuđman Titu: 'Druže, moj suprug s prošlošću generala JNA sjedi u zatvoru'

Ispričala je i kako je njezin otac mislio da će živjeti od svojih slika, i to cijeli život u Blažuju. Posjećivali su ih tamo brojni intelektualci, među kojima i Krleža, paje tamo nastao i njegov portret. Vera je, kaže, Krležu zavoljela od prve. Sviđao joj se njegov humor i šarm. Cijenio je njezine roditelje, a majci je čak posvetio i knjigu „Petrica Kerempuh“. I uspio je Becić u Blažuju doista stvoriti slikarsku koloniju, ali ne zadugo, vidio je da živjeti tamo od slikarstva ne može.

Spašavanje djece

– Ponudili su mu da dođe predavati na Likovnu akademiju u Beograd; nije htio, to je odbio. No prihvatio je istu ponudu iz Zagreba i 1926. smo se odselili. U gradu tada nije bilo moguće naći stan i tada nam je gradonačelnik Heinzel, koji je bio malo bolji od Bandića, ponudio stan u gradskim kućama gdje su bili sve profesori i liječnici. Tamo smo živjeli prvih šest godina. Poslije toga je Akademija sagradila zgradu na današnjem Trgu žrtava fašizma pa smo se preselili tamo u stan, iz kojeg su nas pak dolaskom na vlast ustaše izbacili u roku od 24 sata. Moja majka, sestra i ja bile smo pravoslavne vjere. Sestra je prešla na katoličku vjeru kada su to ustaše tražili. Ja nisam htjela. Nisam se dala maltretirati i pod prisilom raditi nešto što ne želim.

Rat im je život prodrmao iz korijena. Dobro su upoznali i strahote Jasenovca, u kojem im je ubijena i rođakinja, a Verina majka Ljubica postala je jedna od najbližih suradnica Diane Budisavljević.

Uljanik Zvonimir Despot Stvarati idiličnu sliku o Jugoslaviji izvan je pameti

– Kao obitelj imali smo dosta gubitaka. Na žalost. I moj 20-godišnji nećak ubijen je s 20 svojih prijatelja, strijeljan je iza Maksimira, navodno samo zato što je bio simpatizer skojevaca. A gospođa Budisavljević bila je velika žena. Ona i moja majka bile su u vezi i prije rata jer smo sestra i ja prijateljevale s Dianinom kćeri. Pomagali smo joj pri spašavanju te izmučene srpske i židovske djece. Radilo se na sve strane. Sklanjali smo za racija i Židove iz naše kuće. Na kraju smo iz Jasenovca posvojili jednu preslatku bebu od deset mjeseci čiji su roditelji ubijeni u logoru, jedan u Jasenovcu, a drugi u Gradiški. To je naša sestra Seka, odgojena kao dijete mojih roditelja. Od mene je mlađa 20 godina i živi u Zagrebu. Ona je moja prava sestra i jako se volimo – kaže s neskrivenim emocijama.

Ručak s kraljicom

Pomišljala je, kaže, ali nikada se nije pridružila partizanskom pokretu. Nije mogla napustiti roditelje.

– No moj budući suprug Vladimir Velebit bio je dio te intelektualne elite koja se priključila. Sve ih je privlačila sloboda. To je svima bilo najvažnije. Bila je to iskrena borba protiv neprijatelja – kaže.

Presnimke privatnih fotografija Vere Velebit | Autor : Sandra Simunovic/PIXSELL Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Velebita je upoznala 1940. na večeri u Gradskom podrumu. Zamolio ju je za ples i rodila se simpatija. Viđali su se, šetali, išli u kino, no njega su već tražili kao komunista pa su se razišli do 1946. kada su se vjenčali. Za njihov ponovni susret presudan je bio posjet albanskog premijera Envera Hoxhe Jugoslaviji, zbog čega će ga Velebit u svim kasnijim intervjuima isticati kao najvažnijeg političara kojeg je sreo.

– Velebit mu je bio domaćin i vodio ga iz Beograda u Zagreb. Za njega su u HNK Zagreb davali “Eru s onoga svijeta” i moj je tata kao akademik dobio pozivnicu i dvije ulaznice. Odlučila sam ići. Enver i Velebit sjedili su u velikoj loži. Bacila sam pogled da vidim Hoxhu, kad ono vidim Velebita. Primijetio me je, signalizirao mi da se nađemo u foajeu za pauze i zamolio da ga poslije pričekam da me otprati kući. Pitala sam ga što će s Enverom Hoxhom, na što je odmahnuo i rekao: “Ma naći će se netko drugi tko će ga otpratiti.” Tu je ponovno počela naša veza. Bilo je poslijeratno vrijeme i puno je radio, noć i dan. Dolazila sam u Beograd, on u Zagreb... I na kraju smo se vjenčali u Beogradu.

Josip Broz Tito Dr. Zdenko Radelić Hrvati i Srbi: Podrška Jugoslaviji u narodu nije bila razmjerna ratnom uspjehu

U braku su bili šest desetljeća. Za bračnu sreću su, kaže, potrebni obostrana snošljivost, slaganje i popuštanje. Nema dobrog braka i sreće ako se ne volite i ne prihvatite mnoge stvari onog drugog. Treba i praštati i ne previše čeprkati, simpatično dodaje. Zbog njegove diplomatske karijere obišli su cijeli svijet, živjeli u Rimu, Londonu, gdje je bio veleposlanik, poslije i u Ženevi, gdje je radio za UN...

– Ne mogu reći gdje mi je bilo najljepše jer sam se osjećala dobro svuda gdje smo bili svi na okupu, cijela obitelj. Jako smo voljeli Englesku. Velebit se tamo osjećao jako dobro jer je u vrijeme rata tamo stekao puno prijatelja koje sam poslije i ja prihvatila, ali i oni mene. Kraljicu sam također upoznala, bili smo i na njezinoj krunidbi 1953. i nekoliko puta na večerama i ručkovima, za posjeta Hailea Selassieja i Tita. Titov dolazak bio je velik događaj za Englesku. Princ Philip ga je dočekao na Temzi: Tito je doplovio na Galebu. Bilo je to jako lijepo.

Zanimljivo je da je od cijelog svijeta odbijala otići jedino u Rusiju. I to ne samo zbog optužbi koje su iz te zemlje 1948. došle na račun njezina supruga, u kojima ga se nazivalo britanskim špijunom.

Šibice Drava Zanimljiv slučaj iz 1983.: Kako su ustaške šibice zapalile državu

– U Rusiji nisam bila sve dok je na vlasti bio Staljin. Jednostavno me nije interesirala jer je tamo bio strašan režim. Za mene najgori režim poslije Hitlera. Ali išla sam u Rusiju poslije i posjetila sve ruske republike. Što se tiče pak tih optužbi za špijunažu... bilo je to jako traumatično i gadno, ali srećom Tito je rekao da ima povjerenje u Velebita i da se ništa ne boji. On je ipak odlučio maknuti se iz Ministarstva vanjskih poslova. Nije želio sipati ulje na vatru.

Jovanka to nije zaslužila

Tita, s kojim su se puno družili, pamti, kaže, kao velikog čovjeka, velikog Jugoslavena, ali i velikog Hrvata, što je uvijek isticao. Njegov Kumrovec, tvrdi, za njega je bio sve. Ne smatra, naravno, da je sve u Jugoslaviji bilo dobro i uvjerena je da je bilo stvari koje su se mogle izbjeći poput, kaže, Golog otoka koji je bio potpuno nepotreban.

Jovanku pak opisuje kao skromnu, pametnu i mirnu ženu koja je Tita obožavala.

– Bila mu je kao služavka. Ona je samo njemu služila. Nije bila nikakav špijun niti je išta što su joj pripisivali istina, to je sve bila konstrukcija vojske koja se poslije pokazala vrlo nesposobnom. Oni su je optuživali jer su je htjeli izolirati od Tita i imati ga za sebe. Tito je, koliko je god bio hrabar u ratu, tu ispao slabić. Zamjerala sam mu da ju je pustio. Trebao se boriti za nju. A nas dvije... pričale smo o svemu što dvije žene vole. Bila je dobra domaćica, njihova kuća bila je divno vođena. Sjećam se kad nas je posjetila u Rimu kako je govorila da njoj ništa ne treba. Jedva sam je natjerala da si kupi jednu haljinu. Ona je uglavnom kupovala za njega. Čule smo se i poslije Titove smrti, pozivali ju na večere da je ljudi susretnu, da vide da je živa i zdrava. I nikada nije bila razočarana u Tita, znala je da je to sve izvedeno silom. Velebit i ja smo se iz Beograda vratili u Zagreb 1992. Ona tada više nije bila dobro. Slala sam joj pisma, ali uvijek su mi se vraćala neotvorena. U Hrvatsku smo se vratili u jeku Domovinskog rata, ali nije u pitanju bilo nikakvo domoljublje. Vratili smo se jednostavno zato što je Zagreb naš grad. I moj i Vladimirov. Moj rodni grad u kojem smo bili i bliže Lošinju, na kojem oduvijek ljetujemo, a bili smo i bliže djeci. Ako hoćete pošteno, to je bio razlog.

Radnici na gradilištu NIJE BILO DIPLOMATSKOG ODNOSA 50 godina od ugovora koji je stvorio jugo gastarbajtere: 'Kako ću raditi baš za Švabu?!'

I njezin je suprug do smrti 2004. u svojoj 97. godini do zadnjeg dana bio jake mentalne snage. Vera kaže, recept su geni i stalno razvijanje uma. Svaki dan čita, ne propušta “Nedjeljom u dva” ni vijesti iako su, kaže, bijedne, dok je ostalo na programu, smatra, dosta slabo. Ima i tablet i koristi skype samo kako bi bila u kontaktu s djecom, ali ne i društvene mreže. Zgodno zaključuje: – Prekasno sam rođena za to.

U tijeku je s političkim zbivanjima, no za stav o društvenom stanju u zemlji, veli, bolje ju je ne pitati.

– Uništili smo zemlju. I normalno je da mladi odlaze, traže bolje. Osim turizma i prekrasnog mora, sve ostalo je uništeno. Nigdje nije dobro, ni u Hrvatskoj ni u Srbiji ni u Sloveniji ni u BiH.

Da je tata živ...

Na pitanje misli li da bi bilo bolje da je Jugoslavija opstala, odgovara: – Apsolutno. Zato što smo bili kompaktni i nije bilo nesloge. Sukob je stvoren umjetno.

Prilike u svijetu, kaže, vode udesno, a smatra da je šteta to što se sprema Angeli Merkel jer je bila energična, pametna, znala je što hoće i vodila je Njemačku, kaže, fantastično. Problem imigranata teška je tema, no uvjerena je da bi za sve bilo najbolje rješenje da se ponajprije smiri stanje u zemljama iz kojih dolaze.

Presnimke privatnih fotografija Vere Velebit | Autor : Sandra Simunovic/PIXSELL Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Kao najkarizmatičnijeg političara kojeg je upoznala, osim Tita, izdvaja Churchilla.

– Bio je velik. Njegova je zasluga što smo pobijedili u ratu. I u Prvom i u Drugom, a sada, ne daj Bože, ako bude trećeg, njega više nema. Tko će ga zamijeniti, ne znam, nema ga na vidiku. Theresa May, kako vidimo, nije sposobna, izlazak iz EU donijet će Engleskoj samo loše.

Za Trumpa kaže da je grozan, naziva ga mediokritetom koji ništa ne zna. Da ta velika zemlja koja je toliko toga stvorila i izumila izabere takvog predsjednika, to je, kaže, nevjerojatno.

I tako, prisjećajući se desetljeće po desetljeće, kada je pitate ima li još snova koje želi ispuniti, nježno govori kako joj je to teško reći, ali da zato sa sigurnošću zna da ništa u svojem životu ne bi promijenila.

– Dobila sam više nego što sam zaslužila. Bila sam jako mažena i pažena od sviju. Od roditelja i obitelji do muža. Sada se iskreno veselim očevoj izložbi jer znam da bi zbog nje i on bio jako sretan, posebice zato što nije doživio ni onu održanu prije trideset godina. Sjećam se izložbi “Grupa trojice Babić – Becić – Miše”, za koje bi tata nama djeci svima kupio nove cipele i haljine. Otvorenja njegovih izložbi bili su veliki događaji i svi smo beskrajno uživali. Da je živ, tako bi bilo i sada i sigurna sam da bi se odlično zabavio. 

Adventska šopingmanija
Adventska šopingmanija
Vodič kroz najoriginalnije božićne darove za koje nećete morati izdvojiti pravo bogatstvo

A1 izdvaja za Vas

  • frend1:

    Zasto svaki tzv. Antifasist mora zivjeti 100 godina na racun drzave i naroda? Izgleda da ih ni gore ne primaju tako rado...

  • Avatar Peterančan
    Peterančan:

    J vas vaš ubojica Broz, ydyoty.

  • Danijel2:

    Tito je i mirnodobski zločinac, jer je u miru sudjelovao u genocidu hrvatskog naroda. Njegovi nasljednici i dalje nastoje očuvati te "tekovine". Zanimljivo da svi umjetnici koji nisu bili "na tragu" Jugoslavije nisu dobro došli sadašnjoj Hrvatskoj ; Matoš, Rendić, ... prikaži još!, Kljaković, Budak itd.