Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Proleterskim revolucijama kormilarila je inteligencija da bi likvidirala inteligenciju

Najviši uzor jugoslavenskim komunistima koji su bespogovorno slijedili u obračunu s elitama bio je naravno sovjetski model.
17. lipnja 2020. u 18:11 3 komentara 707 prikaza
Josip Broz Tito
Foto: Borna Filić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

U javnosti se mnogo raspravljalo o masovnim stradanjima poraženih vojski i civila na područjima bivše Jugoslavije na kraju svjetskog rata i poraća, ali se malo govorilo o uništenju starih elita, posebno inteligencije. Glavnina inteligencije iz Hrvatske, Srbije i Slovenije nije razmišljala u okvirima revolucije, nego je zastupala reakcionarna stajališta u pogledu korjenitog preslagivanja društva. Postupci uništenja elita u jugoslavenskoj revoluciji mogu se usporediti s drugim poznatim komunističkim revolucijama, primjerice onima u Staljinovom Sovjetskom Savezu, Maovoj Kini ili u Pol Potovoj Kambodži.

Josip Broz Tito Potresno svjedočanstvo Zbog ovog vica o Titu mlada novinarka prošla je strahote Golog otoka

Paradoks je da nijedna od tih revolucija nije „proleterska“ kakvim su se proglašavale nego je njihovim kormilom upravljala inteligencija. Na to je upozoravao Raymond Aron vidjevši u marksizmu „opijum za intelektualce“. Kako u svakom društvu opstoji tinjajuća zavist nižih slojeva prema onima višim, upravo je inteligencija bila jedina koja je mogla ražariti tu zavist u pravcu razbuktavanja plamena revolucije. Imala je sposobnost da takvu vrstu strasti pretvori u moćnu političku silu za osvajanje vlasti. I da je pritom racionalizira propovijedajući masama o međuzavisnosti između izrabljivača i izrabljivanih, zbog čega je nužno bilo ukloniti „parazite s grbače radnog naroda“. Enrique Suñer i Nikolaj Berdjajev su stoga držali inteligenciju odgovornom za dramu španjolske i ruske revolucije.

Najviši uzor jugoslavenskim komunistima koji su bespogovorno slijedili u obračunu s elitama bio je naravno sovjetski model. U stopu su oponašali boljševike u obračunu ovih s vrhovima carskog režima za vrijeme „crvenog“ terora u ruskom građanskom ratu. Slijedeći takav primjer, na udaru se našao sloj inteligencije. Ubojstva, zatvori i progoni u emigraciju te njihovo izbacivanje iz javnog života poprimili su takve razmjere da je komunistički prevrat gotovo poništio kulturni razvoj naroda Jugoslavije postignut u preporodima od sredine 19. stoljeća. U stradanjima je ipak znatno više pretrpjela hrvatska inteligencija u odnosu na srpsku i slovensku. Više je razloga tome, jača je bila brojem, razvila je dublju kritiku komunizma i podupirala je NDH.

Smoje između redaka

Bogdan Radica i Miljenko Smoje dvojica su znamenitih kroničara splitske povijesti 20. stoljeća. Njih dvojica su kroz zavičajne uspomene u svojim djelima prispodobili povijesnu činjenicu o revolucionarnom uništenju elita u Hrvatskoj. Radica je tako opisivao zgražanje starih Splićana s nasilnim ponašanjem i (ne)obrazovanjem predstavnika „narodnih“ vlasti. Ovi su se naviknuli još od Tome Arhiđakona, preko Marulića do najnovijih vremena Trumbića i Tartaglie gradsku vlast povjeravati u ruke ljudima vičnima pravu. Radica je mogao u sigurnosti emigracije razgovijetno pisati o „velikom strahu, krvi i bijedi u domovini“ i rodnom mu Splitu, i o tome da je dalmatinski zemljoposjednik ulagao mukotrpne napore da bi stvorio vladajuću elitu, tako što je slao sinove u „skule“ od Praga do Padove. Smoje je ipak progovorio između redaka o istoj stvari u legendarnoj seriji „Naše malo misto“. Doduše, kudikamo opreznije živeći pod utjecajem jednog društva koga su već duboko nagrizala melankolična raspoloženja prema revolucionarnim idealima i suočena s očitom autocenzurom. Ipak je uspio ukazati na revolucionarnu smjenu vladajućih garnitura u kojoj su dojučerašnje kućne pomoćnice i konobari, brijači i postolari preko noći zasjeli na udobna mjesta malomišćanske elite.

USPRKOS KORONI U Kumrovcu održana proslava Dana mladosti: Okupili se brojni građani

Revolucionarni cilj je išao za tim da se podigne nova elita odgojena sasvim u socijalističkom duhu, lišena svakog dodira s duhovnom prošlošću. Lenjin je govorio da se u interesu revolucije sva sredstva dopuštena, što je podrazumijevalo političku beskrupuloznost prema neprijateljima revolucije. Komunistički teror nad inteligencijom sačinjavao je dvije razine udara. Kretao se u svojoj putanji iznutra, iz same partijske nomenklature prema vani, u smjeru obračuna s vanjskim antikomunističkim suparnikom. To je podrazumijevalo ponajprije unutarnje čistke da bi se izgradila monolitnost Partije, odmah potom i vanjske čistke kako bi se osigurao monopol na vlast nove revolucionarne klase i suzbila pritom svaka moguća javna kritika partijske ideologije.

Dakako da je najžešći udar doživjela inteligencija koja se otvoreno suprotstavljala komunističkoj ideologiji i okupljala na strani ustaškog pokreta i NDH. U ovu su pripadali različite struje, hrvatski nacionalisti oko ustaškog pokreta (M. Budak, S. Vitković, J. Makanec, T. Mortigija, D. Sinčić, G. Cvitan, S. Uroić i dr.), ali i brojni drugi pripadnici inteligencije liberalnih (A. Haler) i konzervativnih uvjerenja (M. Magdić, F. Milobar), te posebno katolička inteligencija (I. Protulipac, K. Šegvić, V. Blaškov, D. Barać, D. Uvanović, F. Niedzielski, J. Gunčević, F. Binički i dr.). Oni koji nisu stradali našli su se u velikom broju u političkoj emigraciji (F. Lukas, P. Tijan, V. Nikolić, V. Krišković i brojni dr.). Posebno je uništena muslimanska inteligencija hrvatskog osjećanja (A. Mešić, A. Hadžikadić, I. Žunić, M. Busuladžić, M. Šahinović Ekremov). Od službenih novinara u NDH njih čak 38 je bilo ubijeno, većina ostalih su prebjegli van zemlje ili im je zabranjen rad. Krleža je ipak uspio u Leksikografskom zavodu spasiti manju grupu inteligencije (M. Ujević, M. Šeper, K. Krstić, S. M. Štedimlija). Među redovništvom najveće razmjere represije su doživjele franjevačke provincije, bosanska, hercegovačka i dalmatinska u kojom je ubijeno oko 150 fratara, a od svećenstva najteže je bila pogođena banjalučka biskupija gdje ih je stradalo skoro 70 posto. I druge vjerske zajednice muslimanska, protestantska i pravoslavna su pretrpjela smaknuća (I. Muftić, P. Popp, Germogen, S. Mifka i dr.). Revolucionarni teror zahvatio je i one koji su se priključili četničkom pokretu Draže Mihailovića, tako su krajem rata u Splitu od partizana ubijeni Jakša Račić, splitski gradonačelnik i liječnik, književnik Niko Bartulović te Silvije Alfirević, ravnatelj klasične gimnazije. Revolucionarna pravda nije vodila računa o mogućoj individualnoj krivnji s obzirom na njihovo sudjelovanje u ustaškom i četničkom pokretu, nego ih je sve jednako kosila prema klasnoj pripadnosti tako da su ove likvidacije smišljeno isplanirane.

Na kraju rata i u poratnim godinama važno mjesto zauzimao je obračun s Narodnom frontom. Putem ove fronte komunisti su tražili uspostaviti mrežu saveznika u redovima građanskih snaga koji su se priključili partizanskom pokretom pod vodstvom komunista. Neki od njih su simpatizirali određena marksistička učenja, a neki su u komunistima vidjeli prikladne suradnike protiv svojih političkih protivnika iz ustaškog i četničkog pokreta. Oni će doći na poseban udar kada komunisti preuzmu u završnici rata svu vlast u svoje ruke.

Crvena buržoazija

Mnogi od ovih koji su nazivani „korisnima budalama“ i „suputnicima revolucije“ snaći će smrt, zatvor i odlazak u egzil. Posebno je pogođeno krilo HSS-ovskih političara i inteligencije (Magovac, Košutić, Jakovljević, Herceg, Jančiković, Juretić, Krnjević, Radica, Tomašić, Šuljak i dr.). Ali i drugi nositelji liberalne građanske politike poput međuratnog gradonačelnika Splita Tartaglie ili pjesnika Miličića kao i katolički aktivist kojem je zabranjen odvjetnički rad poput Dulibića iz Šibenika, koji je isto stao na stranu partizana. Kada je riječ o unutarnjim čistkama u jugoslavenskom komunističkom pokretu, prve su se dogodile u vrijeme tzv. moskovskih procesa malo prije početka rata. Tada je u SSSR-u likvidirano gotovo cijelo staro komunističko rukovodstvo. Nakon toga kao novi lider izbija na scenu Josip Broz Tito, čovjek od Staljinova povjerenja, pozvan da uspostavi monolitnost partije i da se u duhu staljinističke prakse obračuna s frakcionaškim elementima u jugoslavenskom revolucionarnom pokretu. Drugi val je uslijedio već 1941. kada su komunisti na područjima gdje su kratkotrajno uspostavili vlast provodili čistke nad nelojalnim komunistima i drugim ljevičarima nesklonima partijskoj liniji. Tako je za trajanja Užičke Republike u akciji kojom je zapovijedao poznati srpski komunist Slobodan Penezić-Krcun ubijen novinar Živojin Žika Pavlović, kritičar staljinizma. Ujesen nakon „trinaestojulskog ustanka“ u Crnoj Gori nastradao je Milovan Anđelić, profesor kolašinske gimnazije koji je Đilasa i druge mlade Crnogorce uveo u tajne revolucije, koga su nazivali poradi toga „velikim apostolom komunizma“. U tim postupanjima Titovih komunista treba razumjeti strah koji je obuzimao Krležu. Pred rat se ovaj intelektualni vođa jugoslavenske ljevice, koji je pripremio putem svojih djela mnoge mlade skojevce za partizansku borbu, sukobio s Partijom te se nije usudio ostaviti ustaški Zagreb i pobjeći u „šumu“.

Jugoslavenski disident Milovan Đilas: Na Bleiburgu smo pobili seljake koji su bježali od komunizma

Povodom sukoba sa Staljinom, na red su 1948. dospjela nova čišćenja. Sada su se „titovci“ rješavali „staljinovaca“ uglavnom sastavljenih od srpsko-crnogorskih komunista, čega je kao simbol postao logor Goli otok. Istodobno je smaknut i ratni vođa komunista i partizana u Hrvatskoj Andrija Hebrang. Nedugo zatim 50-ih godina Đilas je kritički progovorio o stranputicama revolucije pišući o „anatomiji morala nove klase“ koja se preobrazila u „crvenu buržoaziju“. Premda jedan od stupova režima, pao je u nemilost i završio u zatvor. U svjetlu „liberalizacije“ režima izrastao je hrvatski proljećarski pokret u desetljeću nakon Đilasova pada. Nakon sloma u Karađorđevu 1971. nastupili su masovni progoni hrvatske marksističke inteligencije (Tuđman, Gotovac, Veselica i dr.). Optuženi su da su htjeli stvoriti oblik separatnog kroatocentričnog socijalizma mimo onog općejugoslavenskog. Izgleda da je govor disidenata o nužnosti nacionalnog pomirenja kojim bi se konačno prekinuo polustoljetni fizički i verbalni građanski rat imao blagotvoran učinak da se zatvori ova spirala permanentnog nasilja i krvavih obračuna. Godine 1990. u Hrvatskoj je i diljem Istočne Europe zbog toga obavljena mirna smjena vlasti bez povijesnog revanšizma. Sve ove vanjske i unutarnje čistke tijekom 20. stoljeća nedvojbeno su jako usporile razvoj hrvatske demokracije i društva u posljednja tri desetljeća. 

 

Ivan Ljubičić
hollywoodska priča
Prepoznajete ga? Kao izbjeglica došao iz Banje Luke u Hrvatsku, a danas je težak milijune eura
HUB
FINANCIJSKA EDUKACIJA
Važnost kreativnog pristupa u financijskom obrazovanju mladih
  • Avatar Vukomerec
    Vukomerec:

    Marksizam je opijum za intelektualce. Titoizam je zločin.

  • Mandekic:

    Medju komunistima nije bilo mozda 2%intelektualaca, ali zato svi krimjnalci, teroristi, zlocinci.

  • Avatar speak_loud
    speak_loud:

    Autor realno dočarava sliku komunizma kao "revolucija jede svoju djecu", a svjedoci smo da i u suvremenoj Hrvatskoj ostaci te ljevičarske ideologije nisu sposobni za izgradnju neke nove vrijednosti već djeluju samo destruktivno. 45 godina su nam ispirali mozak i ... prikaži još! mi sad dovodimo u pitanje te njihove istine o svijetu, ww2, NDH...