Vatreni su veličanstveno dočekani u domovini. Razdragana masa uz zvuke navijačkih i domoljubnih pjesama proslavila je najveći uspjeh našeg nogometa i odala priznanje srebrnoj generaciji koja će zlatnim slovima biti zapisana u povijesti hrvatskog sporta. Svi su krajevi Lijepe naše, uz minimalne razlike u folkloru, jednako dočekali svoje heroje.
Hrvati ovih dana dišu kao jedan. Kad god se to dogodi, a dogodi se rijetko, političke elite i s njima povezani “neovisni mediji” i “zabrinuti građani” osjete prijetnju.
Nakon dostojanstvenog dočeka oslobođenih generala pobjedničke vojske 2012. slušali smo priče da su nekakve mračne sile željele iskoristiti Gotovinu za marš na Markov trg i rušenje vlasti, ali je generalovom mudrošću taj crni scenarij izbjegnut. Sad nas uvjeravaju da je uz vesele pjesmuljke i obiteljsku atmosferu na dočeku nogometaša umalo proveden “ustaški državni udar”.
Srećom, nije uspio. Nedavne referendumske inicijative također su, ako je vjerovati samoproglašenim čuvarima naše demokracije, alat kojim se opasni marginalci žele dokopati vlasti. Čini se da svaka situacija u kojoj je više od pet Hrvata na okupu – bilo na ulicama ili na papiru – automatski predstavlja opasnost za ustavnopravni poredak.
Dva su razloga za takvu paranoju političkih elita. Prvi je to što su proizašle iz starih komunističkih struktura i ne znaju funkcionirati bez vanjskog i unutarnjeg neprijatelja, a biračko je tijelo, također stasalo u komunizmu i kaosu tranzicije, dosad nagrađivalo takve polarizirajuće poruke.
Drugi je razlog svijest samih elita da ništa ne nude i nemaju rješenja za goruće probleme te je samo pitanje vremena kad će se pojaviti netko tko će ih pomesti. Što je stanje u državi gore, njihova je paranoja sve veća jer je jasno da nezadovoljstvo ne može vječno ostati konzervirano. I tako je narod samim svojim postojanjem postao prijetnja onima koji ga navodno predstavljaju.
Budući da ne znaju i ne žele mijenjati sebe, najradije bi mijenjali narod. A to je spor i mukotrpan proces pa će se zadovoljiti time da ga kontroliraju kupovinom socijalnog mira i stalnim huškanjem. Dosad im je to polazilo za rukom.
Razbijeni u četiri milijuna pojedinaca sa sve manjom društvenom kohezijom, Hrvati uglavnom ne vjeruju da su promjene doista moguće i nemaju nikakvih očekivanja od političara.
A onda se kao ljepilo pojavi svjetsko nogometno srebro i spoji ojađene i obeznađene pojedince u masu koja vjeruje. Koja na svoje oči vidi da se može i kolika je nagrada kad daš sve od sebe. Vladajućoj kasti u tom trenutku stvari izmiču kontroli i učas se pojavi priča da stotine tisuća ljudi koje spaja ista radost, isti ponos i isti identitet zapravo sudjeluju u državnom udaru, nekakvoj crnoj revoluciji.
Prema svemu viđenom na hrvatskim ulicama na kojima nije bilo ni traga nasilju, narodne su giljotine optimizam, domoljublje i nada. Da bi elite preživjele vlastiti besmisao i manjak svakog sadržaja, moraju narod lišiti njegovih giljotina
. Zato nam ubijaju optimizam i nadu i ocrnjuju naše domoljublje. Ako smo četiri milijuna pojedinaca, stanje će ostati nepromijenjeno, što odgovara konzumentima narodnog bogatstva koji sebe smatraju predodređenima za vlast. A bit ćemo zauvijek usamljeni pojedinci budemo li onoga do sebe gledali s nepovjerenjem i prijezirom samo zato što sluša Thompsona ili misli drukčije. Hrvatska svakog dana igra odlučujuće utakmice.
Na nama je da odlučimo želimo li, unatoč različitim pozicijama na kojima igramo, biti momčad ili tek skup pojedinaca koji igraju svaki za sebe. Ovo je svjetsko prvenstvo pokazalo da pobjeđuju momčadi, dok umišljene zvijezde koje ne mogu funkcionirati s drugima završavaju u suzama. A naša je Hrvatska predugo plakala.
Ovo je prvi tekst koji objektivno analizira zašto su takve reakcije političke elite, s time da bih dodao da njima uz rame ide i medijska elita. I jedni i drugi su nasljeđe komunističkih struktura i ovakvo zajedništvo im predstavlja najveću prijetnju, ne toliko radi navodnog Ustaštva, već radi potencijalnog gubitka privilegija, a time i novca bez rada... Ovdje se jako dobro vidjelo kako ideološko opredjeljenje Dolenčića utječe na tijek proslave, te do koje mjere ljudi to mogu tolerirati. Radi obzira prema nogometašima čekali su preko 6 sati uz katastrofalni program, da bi ih na kraju ipak Dolenčić rastjerao ugasivši mikrofon i potjeravši nogometaše s bine... Također se vidi taj politički i medijski pritisak kojima se pokušava razbiti to jedinstvo, što kroz razne tekstove, izmišljanja i blaćenja, što kroz vrijeđanja i etiketiranjana na društvenim mrežama. Šutili su i planirano krenuli u ofenzivu 7 dana nakon proslave. Puni su ih mediji, nesrazmjerno prema stvarnoj zastupljenosti u društvu... Nasljeđe komunizma je najveća nesreća Hrvatske, što radi političkih i medijskih elita, što radi mentaliteta ljudi. Trebat će 50 godina da se to možda, samo možda, riješi...