Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Ne mogu se zvati objektivnim istinoljupcima oni koji gaze po sjećanjima mnogih Korčulana

Bernardin Sokol sigurno nije ubijen zbog svoje glazbe i čovjekoljublja
29. rujna 2019. u 23:00 13 komentara 1349 prikaza
Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Samo jedna pogreška potkrala se autorici natuknice o kompozitoru Bernardinu Sokolu u “Muzičkoj enciklopediji” Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu iz 1977. godine. Kao godina smrti navedena je 1945., umjesto 1944. Doduše, u najmanju ruku nepreciznim može se smatrati i mjesto smrti označeno kao “Badija kraj otoka Korčule”, budući da je iz svih danas dostupnih podataka poznato da je franjevac Sokol utopljen ili ubijen pa bačen u more negdje između otočića Badije, odakle su ga partizani odveli u noć 28. rujna 1944. godine, i poluotoka Pelješca, na čijem je žalu pronađeno njegovo tijelo.

Varaždinske barokne večeri Glazbeni zlatni barokni most od hrvatskog juga do sjevera

Taj se podatak, naravno, u Muzičkoj enciklopediji ne navodi. Sve kad bi i bio zadatak jedne takve knjige baviti se nemuzičkim okolnostima smrti glazbenika, opisati takvu smrt i odrediti partizane kao njegove egzekutore bilo je u Jugoslaviji i Hrvatskoj 1977. godine nedopustivo i nemoguće. Bilo je to vrijeme trajnog revizionizma kojim je socijalistička Jugoslavija umivala vlastitu povijest od zločina počinjenih u nemilosrdnim godinama njezina nastanka. S druge strane, uz takav opis smrti morala bi tada stajati i optužba zbog koje su partizani ubili fra Bernardina Sokola: suradnja s njemačkim okupatorom na najgori mogući način – denunciranjem pripadnika pokreta otpora koja je dovela do smaknuća čitave jedne skupine korčulanskih antifašista i rodoljuba čija su tijela, baš kao i Sokolovo, završila u moru između Korčule i Pelješca.

Utoliko veće priznanje zaslužuju savjesnost i poštenje sastavljača Muzičke enciklopedije koji iz hrvatske glazbene povijesti nisu izostavili niti iz nje izbrisali ime i djelo Bernardina Sokola. O skladatelju rođenom 1888. godine u Kaštel Sućurcu Muzička enciklopedija navodi da je “završivši teologiju studirao u Rimu na Papinskoj visokoj školi za crkvenu muziku, gdje je postigao doktorat muzikologije”. Piše i da je Sokol “po povratku u domovinu bio nastavnike muzike u Dubrovniku, na Teološkom fakultetu u Zagrebu, u Košljunu kraj otoka Krka i konačno na franjevačkoj gimnaziji u Badiji”, da je “autor brojnih većih i manjih crkvenih djela, kao i svjetovnih vokalnih kompozicija”, da “u svojim radovima očituje izvornost melodijske invencije, sklonost polifoniji i smisao za neuobičajene i osebujne harmonijske efekte”, a na kraju natuknice i to da je “važno mjesto u njegovu djelovanju zauzimalo i izdavanje crkvene pjesmarice”. Slijedi popis djela u kojem se navode njegove svjetovne vokalno-instrumentalne zbirke “Hrvatsko selo” i “Glazbeni monolozi” kao i crkvena djela, među kojima se na prvom mjestu nabrajaju poimence njegove mise: “Missa jubilaris”, “Gaudens gaudebo””, “Sv. Ćirilu i Metodu”, “Hrvatska misa” i “Staroslavenska misa u čast blaženog Nikole Tavelića”.

Branimir Pofuk Nekoliko razloga zašto Ivo Pogorelić neće, ne može i ne treba postati hrvatski brend

U današnje vrijeme franjevac Bernardin Škunca pišući i govoreći o svom redovničkom bratu i imenjaku Sokolu kaže: “Nakon što su ga ubili partizani 1944. godine, njegova je glazba u potpunosti potisnuta iz svih prostora javnih izvedbi, kako koncertnih-svjetovnih, tako i crkvenih-liturgijskih izvedbi. Premda su ‘ušutkali’ njegovu glazbu, njegovo ime nisu mogli preskočiti u enciklopedijskim natuknicama ni 30 godina nakon ubojstva, zacijelo zbog značaja koji je zadobio u hrvatskoj glazbi tridesetih godina 20. stoljeća.”

Kao prvo, premda je bio snažno povezan s njima i pripadao krugu znamenitih hrvatskih skladatelja između dva svjetska rata, glavno područje interesa i djelovanja Bernardina Sokola bila je crkvena glazba u usporedbi s kojom njegov daleko manji svjetovni opus pretežno malih formi u kontekstu ukupnog djela nema toliku važnost. Kao drugo, komunistički režim za koji Škunca ne bira riječi opisujući njegovu dijaboličnost i totalitarnost, nije kontrolirao “crkveno-liturgijske izvedbe” pa sam i osobno, u godinama kad sam bio aktivni crkveni orguljaš, u crkvenim pjesmaricama i kantualima nalazio i crkvene skladbe Bernardina Sokola koje se moglo slobodno svirati i pjevati. Na koncu, smiješna je tvrdnja da taj i takav režim ne bi mogao u enciklopedijskim natuknicama preskočiti Sokolovo ime, i to još “zbog značaja koji je zadobio u hrvatskoj glazbi tridesetih godina 20. stoljeća”. Pa tko bi mu branio? Zar bi takav jedan režim bio popustljiv prema tamo nekim muzikolozima, sastavljačima Muzičke enciklopedije? Ili je možda taj režim, pogotovo u svojim kasnijim desetljećima, ipak bio drukčiji od toga kakvim ga danas prikazuje fra Bernardin Škunca ili predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je nedavnim otkrivanjem spomenika na Badiji i svojim prigodnim patetičnim izjavama i otvorila uzavrelu javnu raspravu o ljudskom i političkom liku Bernardina Sokola, raspravu u kojoj je njegovo glazbeno stvaralaštvo tek fusnota.

Moreška u ljetnom kinu 8. izdanje Korčulanski barokni festival dovodi vrhunske svjetske glazbenike

Lijepo kaže fra Bernardin Škunca: “Biti otvoren istini, znači biti otvoren i istraživanju objektivne istine”. No je li doista objektivna i istinoljubiva njegova tvrdnja da je “šumskim partizanima očito teško padalo” što je fra Bernardin Sokol “djelovao s velikim zanosom kao domoljub/Hrvat i kao vjernik-katolik i kao glazbenik” te da su ga odlučili likvidirati isključivo “kao posve nevinoga Bogoljuba, domoljuba i čovjekoljuba”? Bilo je to vrijeme krvave tame u kojem se na svim stranama sudilo i ubijalo bez suda. Nisu egzekutori fra Bernardina Sokola jedini bili uvjereni u njegovu izdaju kada su od svih redovnika upravo njega, sigurno ne zbog njegove glazbe, odveli u noć i smrt. Na Korčuli i danas, tugujući za svojom ubijenom braćom, očevima i djedovima, tako misle mnogi koji istodobno s velikim poštovanjem čuvaju draga sjećanja na mnogu Sokolovu bogoljubnu, domoljubnu i nadasve čovjekoljubnu redovničku braću i sestre. Ne mogu se zvati objektivnim istinoljupcima oni koji takva sjećanja danas gaze i preziru, ne razlikujući se nimalo od režima koji je to isto desetljećima činio zabranjujući neka i nečija druga i drukčija sjećanja.

Plazma keksi
BAŠ KAO NEKADA
Stvari koje se godinama nisu promijenile, a svejedno ih obožavamo
  • croban1111:

    Pofuk sigurno nije zaposlen u vl-u zato što je dobar novinar.

  • zweistein:

    pofuk bi kruha gladan bio ( dobro bi došlo debeljku ) da kao politički aktivist ne piše pubertetske pamfletiće...

  • Deleted user:

    Cilj je bilo ocrniti pred. Grabar-Kitarović. Uradak je napisan u srpskom Kuriru, prenio Tanjug, a zatim kooridinirano prenjeli Index i Hanza medija. Sve osmislio srpski novinar Zoran Kusovac-majka iz Korčule. Jedino što su uspjeli zagaditi javni prostor i posvaditi ljude