Već godinama poznajem jednog Amerikanca koji se iz New Yorka prije desetak godina zbog posla i obitelji preselio u Hrvatsku. Kaže da se ovdje pronašao i kako uživa u manje stresnom životu, mnogo zna o Hrvatskoj i njezinoj prošlosti, prilično je dobro svladao hrvatski, vatreni je navijač vatrenih, obožava hrvatsko pivo i dalmatinske klape. Ovdje podiže djecu i kaže da svoju staru domovinu sada doživljava iz hrvatske perspektive. No ono što je najzanimljivije – za sebe ponosno tvrdi da je Hrvat i tako se sada predstavlja i svojim američkim prijateljima ne bježeći od svoga američkog identiteta. Njegovo je objašnjenje jednostavno – odlučio je svoju sudbinu vezivati uz ovu zemlju, a domovina je, kaže, tamo gdje se dobro osjeća! Njegovo „hrvatstvo“ uistinu me oduševilo, ali i natjeralo na razmišljanje – doživljava li ga okolina kao Hrvata ili će zauvijek ostati samo Amerikanac.
Zapravo, tko može biti Hrvat? Postaje li se Hrvatom samo etničkim podrijetlom, mjestom rođenja, življenjem „hrvatstva“ ili jednostavno emocijom prema ovoj zemlji? Doduše Amerikanci puno slobodnije gledaju na ova pitanja nego mi u Hrvatskoj. Za njih su Amerikanci svi oni koji tamo žive, privređuju, poštuju američke zakone i njihove vrijednosti te plaćaju porez, bez obzira na to jesu li doselili s Filipina ili otoka Suska. Isto tako, kad se trajno odsele iz svoje domovine na koju su itekako ponosni, poštuju i smatraju svojom onu državu za koju ih je vezala sudbina. Uostalom, može li netko reći da Amerikanka Julienne Eden Bušić, poznata hrvatska književnica i supruga pokojnog Zvonka Bušića, koja je toliko propatila zbog Hrvatske i njezine borbe za slobodu i samostalnost, nije uistinu velika Hrvatica!?
Netko bi mogao povući formalno pitanje oko činjenice da Hrvatska nije Ustavom konstituirana kao politička nacija pa samim time zapravo nema političkih, nego samo etničkih Hrvata. Ostali su valjda samo građani. Naime, u izvorišnim osnovama našeg Ustava kaže se kako se „Republika Hrvatska ustanovljuje kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina“. Dakle, u državi imamo etničke Hrvate i pripadnike „nacionalnih“ manjina koje se zbog kojekakvih pogrešnih politika često više povezuje s njihovim „matičnim“ državama nego s Hrvatskom, makar ovdje živjeli generacijama. Pritom nije jasno kako se u Hrvatskoj doživljava pojam nacije, kao što nema jasne razlike između nacionalnih i narodnih manjina. Naime, pripadnici manjina dijelovi su drugih naroda, ali ne nužno i tamošnjih političkih nacija jer, budimo realni, u Hrvatskoj ima pripadnika manjina koji u životu nisu boravili u svojoj „matičnoj“ zemlji niti ih što veže za tamošnji politički život. U svijetu je već davno uzelo maha stajalište da su nacije u biti političke tvorevine, koje u prvi plan stavljaju građansku lojalnost i političku pripadnost, odnosno državljanstvo, a ne kulturni identitet, etničku ili neku pripadnost.
Može li netko tko od rođenja živi u ovoj zemlji i uživa sva njezina prava ne osjećati Hrvatsku, boriti se samo za prava svoje manjine ili emocionalno biti skloniji interesima neke druge države nego one u kojoj želi ostarjeti?
Uostalom, čuvena francuska Larousseova enciklopedija kaže: „Nacija je pravna osoba u koju spada ukupnost pojedinaca koji se pridržavaju jednoga te istog Ustava i koja se razlikuje od pojedinca po tome što je nositelj suvereniteta. A narod je ukupnost ljudskih bića koja žive na jednom određenom teritoriju i imaju zajedničko podrijetlo, povijest, mentalitet i jezik.“ Primjerice, u Francuskoj, koja je uređena kao moderna politička nacija, svi koji ondje žive i imaju tamošnje državljanstvo osjećaju se Francuzima bez obzira na njihovo podrijetlo, etničku, vjersku, kulturnu, regionalnu ili neku drugu pripadnost. Slična je situacija i u Italiji i Španjolskoj unatoč njihovu federalnom uređenju. No za razliku od mnogih europskih država u kojima se aktualiziraju pitanja o definiranju nacionalne zajednice, asimilaciji, multikulturalnosti, useljavanju i identitetu, u Hrvatskoj se o tim pitanjima uopće ozbiljno i trezveno ne raspravlja ni na znanstvenoj ni na političkoj razini, makar smo započeli s redefiniranjem Ustava. Možda postoji neopravdan strah da bi se time otvorila mnogobrojna pitanja, ne samo vezana uz etničku, jezičnu i kulturnu pripadnost naših građana, nego prije svega pitanje političkog opredjeljenja, što mi zapravo želimo kao narod i društvo. A znamo da već godinama nemamo jasnog konsenzusa o tim važnim nacionalnim dilemama. Uostalom, pokojni akademik Županov, veliki poznavatelj hrvatskog društva, još je u intervjuu za Večernji list 2000. ustvrdio da hrvatske političke elite od stvaranja moderne nacije pa sve do naših dana nisu načisto s nacionalnim identitetom. A nismo se pomaknuli s mrtve točke ni posljednjih petnaestak godina.
Budući da u Hrvatskoj ne postoje Hrvati kao politička nacija, što ćemo s onim pripadnicima različitih manjina i doseljenika koji se izjašnjavaju kao politički Hrvati, a pritom nerijetko ponosno čuvaju i svoju (drugu) etničku pripadnost? Većini je to logično jer ovdje žive od rođenja, osjećaju se dijelom ove kulture i načina života, integrirani su u društvo i Hrvatska im nešto znači... Neki možda ovdje nisu ni živjeli, ali su dali svoje živote za ovu zemlju poput mladog Francuza Jean-Michela Nicoliera, koji je kao hrvatski branitelj ubijen na Ovčari. S druge strane možemo li, primjerice, hrvatske Srbe, koji su se u Domovinskom ratu borili za svoju domovinu, a bilo ih je dosta, smatrati političkim Hrvatima ako se oni tako osjećaju? Ili kako definirati naše sugrađane bilo kojeg etničkog podrijetla ako vole i poštuju ovu zemlju te se smatraju dijelom ove političke zajednice, poput prijatelja Amerikanca s početka priče? Hoćemo li im priznati da su Hrvati, makar to nisu rođenjem već vlastitim izborom, ili ćemo ih cijelog života gledati sumnjičavo zbog našeg nacionalnog čistunstva!?
Hrvatska bi danas sigurno izgledala sasvim drukčije bez doprinosa pripadnika drugih naroda koji su se osjećali Hrvatima ili su zadržali svoju nacionalnu pripadnost, ali su bez kalkuliranja živjeli za Hrvatsku. Zato svako inzistiranje isključivo na etničkom podrijetlu ili vjerskoj pripadnosti bilo bi licemjerno prema tim velikanima, kao što je licemjerno pretvaranje pripadnosti manjinskim zajednicama, kako je rekao predsjednik Josipović u čuvenoj polemici s Miloradom Pupovcem, u etnobiznis. Uostalom, može li netko tko od rođenja živi u ovoj zemlji i uživa sva njezina prava ne osjećati Hrvatsku, boriti se samo za prava svoje manjine ili emocionalno biti skloniji interesima neke druge države nego one u kojoj želi ostarjeti? Jasno, sve to ovisi s jedne strane o tome koliko je država otvorena prihvaćanju drugih i drugačijih pa se oni ovdje mogu osjećati doma, a s druge koliko je netko pošten i dobronamjeran prema zemlji u kojoj živi te spreman početi razmišljati „hrvatski“, bez fige u džepu. Istina je da bi trebalo napraviti pošten iskorak s obje strane jer inače ćemo i dalje dragocjenu energiju gubiti na postavljanje i skidanje ćiriličnih ploča i kojekakve referendume.
Velikani hrvatskog narodnog preporoda danas su sinonim iskrenog hrvatstva i potpune predanosti nacionalnoj ideji. Međutim, nekolicina njih uopće nije bila hrvatskog podrijetla, a neki ni rođeni u Hrvatskoj. No to nipošto nije utjecalo na njihov nacionalni osjećaj i ljubav prema ovoj zemlji. Naime, manje je poznato da je Dimitrije Demeter bio grčkog podrijetla, a Ferdo Livadić rođen u Celju kao Ferdinand Wiesner. Prvi profesionalni hrvatski književnik i jedan od predvodnika ilirskog pokreta Stanko Vraz također je bio Slovenac. Pravo mu je ime Jakob Frass, ali oduševljen ilirskom idejom, odrekao se čak i materinskog jezika, pa i narodnosti, što mu je uvelike zamjerio Prešern. Velikan hrvatske glazbe, autor prve hrvatske opere „Ljubav i zloba“ Vatroslav Lisinski rođen je u Zagrebu u slovensko-njemačko-židovskoj obitelji kao Ignac Fuchs, ali je u zanosu ilirskog pokreta promijenio svoje ime i prezime. Zahvaljujući njemu, Hrvati su, nakon Nijemaca i Rusa, postali treći narod u Europi koji je dobio nacionalnu operu. Hrvatski blaženik Ivan Merz, rođen u Banjaluci, a umro u Zagrebu, po ocu je sudetski Nijemac, a po majci Židov.
Veliki hrvatski skladatelj Boris Papandopulo bio je sin rusko-grčkog plemenitaša Konstantina i majke Maje Strozzi Pečić, ugledne hrvatske operne dive koja je po ocu bila Talijanka, a po majci Čehinja. Hoće li se naći netko brojiti krvna zrnca tim zaslužnicima!? Uostalom, pogledajmo samo spomenutu obitelj Strozzi. Bili su to talijanski plemići, koji su iz Firence pobjegli u Zagreb, a njihovi potomci među najvažnijim su ličnostima hrvatske kulture: dramska glumica Marija Ružička-Strozzi, njezin sin, glumac, redatelj i pisac Tito Strozzi, njezina kći, operna pjevačica Maja Strozzi Pečić i njezin sin, skladatelj i dirigent Boris Papandopulo. U povijesti hrvatske, ali i europske umjetnosti rijetko se susreću obitelji koje su tolikom snagom obilježile umjetnost jedne zemlje tijekom nekoliko generacija, kao što je slučaj s njima. Kad je Tito Strozzi prije Prvog svjetskog rata htio napustiti Zagreb i graditi karijeru u Beču, njegova majka operna diva Marija zgranuta mu je napisala na njemačkom: “Tito, ti kao Hrvat namjeravaš svoju domovinu tako lakomisleno napustiti?” Tko se nakon toga usudi govoriti o hrvatstvu i velikim Hrvatima!?
Mnogi ne znaju da je skladatelj hrvatske himne „Lijepa naša domovino“ Josip Runjanin, inače časnik u austrougarskoj vojsci, bio pravoslavac koji je proveo starost u Novom Sadu, gdje je i pokopan. No to nije umanjilo njegovu ljubav i nacionalni osjećaj prema Hrvatskoj, što jasno govori da na hrvatske velikane ne možemo gledati isključivo kroz prizmu istoznačnice Hrvata i katolika. Austrijski feldmaršal Svetozar Borojević von Bojna bio je pravoslavac, ali je javno svjedočio i inzistirao na svojoj hrvatskoj nacionalnosti. Veliki pjesnik „Kamenog spavača“ i „Modre rijeke“ Hercegovac Mehmedalija Mak Dizdar je musliman, ali po nacionalnosti, svojevoljno, Hrvat. A ima i obrnutih slučajeva. Veliki botaničar Josip Pančić, kojeg svaki đak poznaje po njegovoj omorici, rođen je u Bribiru kao katolik i Hrvat, ali je svojevoljno postao pravoslavac i naturalizirani Srbin Josif. No sve te činjenice ne bi smjele nikoga isključivati, već nas oplemeniti i povezivati s drugima, a ne razdvajati. Mnogi su kroz povijest postali „hrvatski velikani“ iako niti su rođeni u Hrvatskoj niti su hrvatskoga podrijetla. Nijemac Hermann Bollé, rođen u Kölnu, najplodnije godine svoga stvaralaštva proveo je u Hrvatskoj gradeći neke od najimpozantnijih građevina kao što su mirogojske arkade, zgrada Muzeja za umjetnost i obrt, bazilika Majke Božje u Mariji Bistrici ili đakovačka katedrala.
Slično je i s velikim hrvatskim izumiteljem Slavoljubom Eduardom Penkalom koji je rođen u današnjoj Slovačkoj, ali je nakon ženidbe došao u Hrvatsku, gdje je prihvatio državnu službu. Zadovoljan prihvaćenošću, s vremenom je svom imenu pridodao Slavoljub i postao naturalizirani Hrvat. Isti je slučaj i s Gustavom Janečekom kojeg se smatra ocem hrvatske kemije. On je rođeni Čeh, ali je u Zagrebu 1879. izabran za izvanrednoga profesora te je ostavio dubok i neizbrisiv trag u hrvatskoj znanosti i gospodarstvu. Svojim nastavničkim i znanstvenim radom utemeljio je ne samo hrvatsku kemiju nego i farmaciju, a 1918. osnovao je veledrogeriju Isis, čiji je nasljednik današnja tvornica Medika, te 1921. tvornicu Kaštel, današnju Plivu. Kao što piše na spomen-ploči postavljenoj 1998. na Janečekovoj kući na zagrebačkom Trgu kralja Tomislava, povodom 150. godišnjice njegova rođenja, „bio je rodom Čeh, životom i djelom Hrvat“. Za mnoge naše velikane bi se isto moglo reći.
S druge strane, može li netko osporiti Slovacima da Penkalu smatraju i svojim, Česima da slave Janečeka, kao što Mađari slave Zrinskoga!? Naravno da ne jer ono što mi smatramo našim i netko drugi može smatrati svojim. Dapače otvorenost, tolerantnost i kreativnost od takvih imena može graditi nove mostove prijateljstva i suradnje među narodima. Ali ako su živjeli svoje hrvatstvo i toliko dali za ovu zemlju, može li im netko uskratiti tu pripadnost? A onih koji slijede njihov primjer među nama je na tisuće. Ako bismo ih proglasili političkim Hrvatima, ta formalnost zasigurno u njihovim životima ne bi ništa promijenila, ali se barem ne bi osjećali građanima drugoga reda. Zato bi ustavotvorci i predlagatelji promjena trebali razmisliti i o redefiniranju preambule hrvatskog Ustava.
>> Naša prednost je more i pitka voda. Kotlera smo zaboravili čim je otišao
kazes da si srbin, da si ugrozen kao srbin,navijas za srbiju, a onda se zalis da nemas prava...cutis o 1990-tih, a kazes treba mi putovnica Hrvatska