Kako je moguće da cijena kilograma pakiranog šećera na akciji velikih maloprodajnih lanaca u Hrvatskoj košta jedva polovicu cijene koju za isti proizvod u istom maloprodajnom lancu nalazimo u zemljama proizvodnje tog šećera ili nama susjednoj Sloveniji, koja čak nema proizvodnju – pitanje je na koje svi znaju odgovor.
A radnici u šećernoj industriji, njih više od 350, od lani ostaju bez posla. Nakon virovitičke šećerane Viro, upravo je, naime, ugašena i osječka, druga od triju domaćih šećerana koje su se, kako bi se lakše othrvale problemima koji su nakon ukidanja kvota 2017. zahvatili cijeli EU, prije dvije godine udružile u Hrvatsku industriju šećera.
Uz hiperprodukciju europskih šećernih velesila, konsolidaciju tržišta, cijenu koja je od ulaska Hrvatske u EU pala za 50% (sa 700 na 349 eura/t), propasti šećerana treba pridodati i sve manje površina pod šećerom s obzirom na to da sadašnja razina baznih potpora poljoprivrednike motivira samo da zgrabe što više zemlje pa siju manje zahtjevne kulture, poput kukuruza i pšenice. Kako bilo, od 20-ak tisuća hektara u nekoliko smo godina spali na 10-ak, dostatnih za 12-ak tisuća tona repe koja može zaposliti kapacitete samo jedne šećerane. Odlučeno je da to bude županjska Sladorana. Koliko dugo – ovisit će pak o repi i o daljoj (ne)uređenosti tržišta ogrezlog u damping i druge oblike nepoštene trgovačke prakse.
No šećerane su tek posljednje u nizu tvrtki koje smo izgubili proteklih godina. Nedavno je proizvodnju u Hrvatskoj obustavio i Meggle, čije je pogone te većinu kooperanata, srećom, preuzelo Belje plus. I splitska mljekara Mils otišla je u povijest nakon što su je vlasnička pretumbavanja i brojni sporovi odveli u stečaj. Legendarne kockice svježeg di-go kvasca na kojemu su odrastale generacije već se nekoliko godina ne proizvode u Hrvatskoj. Francuska Lessafre grupa procijenila je da ga se u nas ne isplati proizvoditi. No, izuzmemo li šećerane, koje su zahvatili strukturni poremećaji koji se događaju i diljem EU i od ukidanja kvota ih je propalo više od stotinu, domaća prehrambena industrija još uvijek je jedna od perspektivnijih grana. Zvjezdana Blažić, nezavisna konzultantica za prehrambenu i poljoprivrednu industriju, kaže kako je niz prehrambenih tvrtki koje su proteklih godina bile u velikim teškoćama “preživjelo”, neke su čak i ojačale, poput Badela 1862, PP Orahovice, Koke koju je Vindija preuzela u pravom trenutku, PIK-a Vrbovec koji je danas najmodernija mesna industrija...
– Manje-više, tvrtke koje su imale nekog potencijala preuzete su, pa i Uljara Čepin, Mirna Rovinj..., a neke, poput Zvečeva, propadaju jer se ne prilagođavaju, ne inoviraju, ne ulažu u nove tehnologije. Zapravo je propalo najviše tvrtki u državnom vlasništvu, poput Kaštelanskih staklenika – objašnjava ona.
Posrnulu industriju jakih alkoholnih pića poput Dalmacijavina, Segestice, najpoznatije po brendu Kisko, na kraju je spašavao Badel 1862, koji je prije desetak godina srljao u propast, a sad se pokazao jednim od najboljih konsolidatora u toj branši. No splitskom SMS-u, nekad najuspješnijeg dalmatinskog poduzetnika i vizionara Srđana Mladinića, nije bilo spasa. I vlasnik i tvrtka “pali” su kao kolateralna žrtva u aferi Spice i unatoč pravomoćnoj oslobađajućoj prešavskog sudi Mladiniću koju je lani potvrdio i Vrhovni sud, teško se može reći da je pravda zadovoljena.
Današnju situaciju u hrvatskoj prehrambenoj industriji, koja vapi za domaćom sirovinom, mesom, mlijekom, povrćem, voćem (i vrapci na krovu znaju da je i u Vegeti, kultnom i svjetski poznatom brendu, samo nekoliko posto domaće mrkve, peršina i ostalih začina), mnogi povezuju s tektonskim poremećajima uzrokovanim raspadom moćnih poljoprivredno-industrijskih kombinata. Oni su, naime, sve do privatizacije bili nositelji poljoprivredne proizvodnje.
– S jedne strane imali su svoju primarnu proizvodnju, određeni broj hektara, a s druge su kooperativnim odnosima pokrivali gotovo sve privatno poljoprivredno zemljište koje se nalazilo na njihovim područjima. Tako su onda imali zaokruženu cjelinu – prijem, skladišne, silosne kapacitete, preradu proizvoda, u konačnici čak i maloprodajnu mrežu. S pogleda poljoprivrednih gospodarstava, taj je kooperativni odnos bio krajnje jednostavno i kvalitetno riješen. Gotovo je u svakom većem selu bila kooperacija, gdje su poljoprivrednici mogli ugovarati gotovo sve kulture. Agronom po struci tamo je svakodnevno bio na raspolaganju svim proizvođačima – kaže Mato Brlošić, ratar i potpredsjednik Hrvatske poljoprivredne komore, kojemu je itekako dobro poznata povijest kombinata u njegovoj Slavoniji. Sve ono što se sijalo i uspijevalo, moglo se i ugovoriti, odnosno imalo je svoje tržište.
– U to vrijeme nismo imali apsolutno nikakvih problema da se nešto neće prodati ili naplatiti. Pšenica se danas predala, a sutra se već moglo raditi obračun i dobiti novac. Dakle, PIK-ovi su bili apsolutno dobro uspostavljeni sustavi po pitanju primarne poljoprivredne proizvodnje, i u ratarskom i u stočarskom dijelu. Imali smo ih nekoliko u Slavoniji, bili su pod državnom politikom, ali u stvari svaki zasebna cjelina – IPK Osijek, PIK Đakovo, pa Donji Miholjac, Slavonski Brod... Međusobno si jesu i nisu bili konkurenti, bili su postavljeni regionalno, tako da su mogli pokriti sve površine – nastavlja Brlošić, ističući kako je važno istaknuti i da su PIK-ovi prerađivali gotovo sve proizvode domaćih poljoprivrednih proizvođača.
Klaonice su, primjerice, postojale u svakom većem mjestu, dok se danas do njih mora voziti i stotine kilometara. Nakon osamostaljenja Hrvatske i Domovinskog rata, smanjuje se utjecaj PIK-ova. Primjerice, od 15.000 radnika i 70.000 hektara, IPK Osijek došao je 2013. do tvrtke bez imovine i zaposlenih, i tako otišao u povijest. U njegovu je sastavu, inače, nekada bila i Tvornica šećera Osijek koja u povijest upravo odlazi...
– Posljedice su raspada kombinata, nažalost, vidljive i danas – još nismo na razini ondašnje proizvodnje. Sjetimo se samo priča tijekom tih raspada u kojima su proizvođači pri predaji ostajali bez naplate, najveći je slučaj možda Đakovština. No, događalo se to i u dijelu proizvodnje svinja i junadi. Javljalo se puno novih tvrtki koje su otkupljivale, a u konačnici nisu nikad platile proizvođačima. Na taj su način financijski uništile i obiteljska poljoprivredna gospodarstva – zaključuje Brlošić.
Mlinsko-pekarski div Đakovština krahirao je 2009./2010. u velikoj aferi s nestalim žitom. Tada je zapošljavao više od 530 radnika, a gubici su se mjerili u stotinama milijuna kuna. Tvornica duhana Zagreb (TDZ), poznata po kultnim brendovima Filter 160 i Croatia, prva koja je u bivšoj državi imala tvrdo pakiranje cigareta i licencno proizvodila luksuzne zapadne cigarete Dunhill, ugasila se 2006. Tridesetak radnika nije se mirilo s preseljenjem u Kanfanar, nakon što je TDR došao do većinskog paketa dionica, pa su se u proljeće te godine i zabarikadirali u sjedištvu tvornice u Jagićevoj ulici.
Četiri mjeseca kasnije, početkom kolovoza, iz tvornice ih je silom izbacila specijalna policija. Žarulje smo nekad prodavali Zapadu, a danas ih uvozimo za više od 30 milijuna eura, likvidiran je i TEŽ, a preko TEŽ trgovine uvozile su se i prodavale žarulje iz Kine. Nestao je i riječki Torpedo, hrvatska tvornica oružja, kamiona, traktora i motora, što je posljedica još jedne pretvorbeno-privatizacijske pljačke na “školski” način, kažu upućeni. Jugoplastika je u bivšoj državi proizvodila plastične dijelove za Zastavu, Citroën i Renault, Fiat, Ladu, Daciju, Volkswagen, sportske torbe za Adidas...
Dolaskom Šime Đodana na čelo NO-a 1993. Jugoplastika postaje Diokom, a nakon stečaja otvorenog 2000., koji je od nekadašnjih 15.000 dočekalo oko 2300 radnika, 2006. tvrtka je brisana iz sudskog registra. Preživjeli su samo autodijelovi koje je preuzeo AD Plastik. RIS je, osim po gumenim čamcima koje je izvozio i u SAD, bio najpoznatiji po prezervativima. Na prostoru srušene tvornice u Vrapču, 2006. počela je gradnja stambenog naselja vrijedna 20 milijuna eura. Jedinstvo, čuvena zadarska tvornica specijalnih alatnih strojeva SAS, RIZ tvornica televizora, Tvornica autobusa Zagreb, Zagrepčanka, Tvornica igračaka Biserka, Croatia baterije, DIOKI, šibenski TLM i TEF, Dina Petrokemija, Željezara Sisak, Rafinerija Sisak, Gredelj, Katran, tvornice namještaja Šavrić i Naprijed, tvornica posuđa Gorica, Prvomajska, TLOS, Rudar, Naprijed, Lim, Tvornica turbina Karlovac, Petrokemija...
nesretnom nizu nekad perspektivnih tvrtki koje su zapošljavale tisuće radnika nema kraja. Pretvorba i privatizacija ili rasprodaja vrijednih nekretnina koje su posjedovale, više nije ni bitno. S avetinjski pustih zgrada poput zagrebačke Ciglane, koja nakon potresa prijeti urušavanjem, ruše se opasni dimnjaci ili su na njihovu mjestu niknule neke moderne građevine. Izgubili smo i kultnu tvornicu za proizvodnju olovaka i pastela čijim su olovkama pisale generacije, Tvornicu olovaka Zagreb. Prva smjena radnika u TOZ je ušla davne 1937., a posljednja 2015. Žalosno, ali istinito, godinu prije pokretanja stečaja uprava je razmišljala i o kupnji prave pravcate žirafe. Čak su napravljene i kalkulacije koliko bi ih stajala prehrana i održavanje te životinje koju bi posjetitelji u krugu tvornice mogli vidjeti za 10 kuna, te usput obići i pogone.
Kako se bliže lokalni izbori, opet se priča i o obnovi i ponovnom početku rada Imunološkog zavoda, nakon što nas je osvijestila pandemija koronavirusa. Vedran Čardžić, šef Imunološkog, istaknuo je ovih dana kako se nešto što je uništavano i zanemarivano desetljećima ne može obnoviti u nekoliko mjeseci. Imunološki se želi revitalizirati, no za njegovo ponovno pokretanje trebaju barem tri do tri i pol godine, nakon što je svima postalo jasno da država, s obzirom na teškoće u nabavi cjepiva, treba imati takvu industriju, ako ni zbog čega drugog, zbog potreba građana. Sa žigicama je druga priča. Prije rata gotovo da nije bilo mjesta u svijetu gdje se nisu mogle kupiti žigice proizvedene u Osijeku.
Tvornica žigica Drava, popularna Šibicara, osnovana je 1856., a bila je to tek druga takva tvornica u Europi. Rekorde je rušila 1986. kada je iz njezinih pogona izišlo milijardu kutija žigica, a zapošljavala je tada čak 1000 radnika. Šibicara je bila pravi mali grad – sa stambenim zgradama pa čak i s vlastitim domom zdravlja. Posljednje su žigice u Osijeku proizvedene 2003., a pogon je ugašen nakon 147 godina proizvodnje. Žigicama je, među ostalim, presudio i tehnološki napredak, izgurali su ih moderniji upaljači. No, mnoštvo je razloga zbog kojih se u Osijeku, gdje je svojedobno bilo 25 tvornica, ugasio ili znatno reducirao čitav niz industrijskih proizvodnji. I metalska je industrija, naime, žarila i palila.
Perjanice su joj svojedobno bile MIO Standard, OLT, Kovinar..., a sve se počelo urušavati nakon Domovinskog rata.
– Ključan je bio gubitak tržišta. Sve industrije iz Osijeka i okolice bile su, naime, vezane za bivše jugoslavensko tržište. Zbio se, nadalje, bijeg kapitala jer je to područje bilo nesigurna zona. Dok su se zemlje nekadašnjeg Varšavskog pakta tih godina razvijale, od Češke, Poljske do Mađarske, mi smo zbog rata izgubili to razdoblje i kapital nas je zaobišao. Usto, dugo smo bili prometno izolirani, prisjetimo se da je tek 1998. završena mirna reintegracija. Dogodila se i privatizacija... – navodi Zoran Kovačević, čelnik Županijske komore Osijek pri HGK.
No najkobnijim se za mnoge pokazalo otvaranje tržišta nakon ulaska RH u EU.
– Prestigle su nas visokotehnološke zemlje, a mi s našom cijenom rada i cijenom tih proizvoda nismo mogli konkurirati na europskim tržištima. Sve je to izazvalo nestanak proizvodnji kao što su tekstilna ili metalska, a koje su, što je najtragičnije, bile radno intenzivne pa je u Osijeku i okolici izgubljeno više od 20.000 radnih mjesta – ističe Kovačević.
Strani vlasnici koji su otvaranjem tržišta došli u ovaj kraj itekako su prepoznali vrlo kvalitetnu i kvalificiranu radnu snagu. U Belišću je, tako, stacioniran najveći svjetski proizvođač strojeva za proizvodnju automobilskih guma – Harburg Freudenberger. Prepoznatljivo mjesto na tržištu zauzima i Altrad Limex, koji proizvodi sitne građevinske strojeve. No, sve su to tehnološki visoko razvijene proizvodnje, u kojima nema potrebe za tisućama radnika.
Kao tekstilno središte cijele bivše Jugoslavije, Osijek pamti ugasle tekstilne divove poput Svilane, MK Slavonije, Tekosa, Mare, Lija..., ukupno 21 tvrtke iz te branše s više od 11.000 radnika. Danas zapravo u Hrvatskoj opstaju samo tekstilci poput Meditexa, Čateksa, Galeba, Splendora, Hemca, Mativa..., koji su se pozicionirali u određenim nišama. Galeb dosta ulaže u inovacije u donje rublje, radi ga i za Hrvatsku vojsku. Balidoo se specijalizirao za odjeću i donje rublje za novorođenčad i djecu do osam godina. Splendor je pandemiju iskoristio kao priliku i kupio strojeve za izradu zaštitnih maski za lice, Naftalina proizvodi radnu odjeću za banke i druge velike tvrtke, oprema velike hotelske lance – ima čak i praonicu, tapeciranje namještaja, peglaonicu, sve što kupac treba, a Meditex proizvodi jednokratnu zaštitnu opremu, prvenstveno za bolnice.
Tekstilna je industrija zapravo već 15 godina u tranzicijskom procesu. Radna snaga i sirovina su skupe pa su mnogi tvornice iz EU preselili u Bangladeš, Kinu, Indoneziju, Vijetnam... Tekstilci koji su bili vezani za lohn poslove za strane tvrtke poput Bossa, Escade, Benettona – Rio Rijeka, Zelinka, Heruc, Kamensko... padali su jedan za drugim, a urušavanje je dodatno pospješio ulazak globalnih divova na naše tržište 2008., Zare, Benettona, H&M-a, Massima Duttija...
Nakon dulje agonije, Varteks danas jako puno ulaže u inovacije i dizajn, povlači i novac iz fondova EU, šije i radnu odjeću. No MTČ, Pamučna industrija Duga Resa, Nada Dimić, Vesna, Kninjanka, Dalmatinka, šibenska Revija... odavno su ugasili svoje strojeve. – U odjevnoj industriji treba se pozicionirati ili kao Galeb i vezati se uz državu ili pak razvijati svoj proizvod koji je konkurentan i vani – kažu nam upućeni u taj sektor. Ili pak šiti “fashion”, modu koju rade naši dizajneri. No, nažalost, još je uvijek više onih koji su ostali u prošlim vremenima i nemaju novih tehnologija, inovacija i dodane vrijednosti.
O brodogradilištima na izdisaju vjerojatno svi već sve znaju, a iako se čini da će nedavni potresi u Zagrebu i na Banovini, subvencionirani krediti za mlade i oporavak tržišta nekretnina pogurnuti građevinske tvrtke kojima je lani odobrena kvota i za uvoz 33.000 stranih radnika, na bravama nekih odavno se uhvatila paučina koju su donijeli konkurencija izvana poput Strabaga te gospodarska kriza 2009. Tehnogradnja, Industrogradnja, Opik gradnja, Zmaj Poznanovec, Hidroelektra, Gradnja Osijek, Tempo gradnja, Zagreb gradnja, Konstruktor, Viadukt...
danas se spominju samo kao duhovi nekih ne tako davnih vremena. Dizalice na gradilištima danas i dalje podižu Kamgrad, Tehnika, Teh-gradnja, Radnik iz Križevaca, GIP Pionir, Ingrad...
Što bi netko nešto otvarao u Hrvatskoj kada može npr. u Srbiji gdje se radnik plaća pet puta manje. A Hrvati se žale na plaće...pojma nemaju o Europi i svijetu.