Naslovnica Premium Kolumne

Društvo u kojem je Bog umro gubi ljudskost jer je izgubilo smisao

Papa emeritus Ratzinger pesimistično sumnja: što ako Crkva u dušama umire?
20. travnja 2019. u 11:36 14 komentara 2216 prikaza
Pope Benedict XV prays during a mass held at Zagreb hippodrome on the second and final day of his pastoral visit to the country, Croatia, 5 June 2011. Foto: Michael Kappeler/DPA/PIXSELL
Foto: Michael Kappeler/DPA/Pixsell

Benedikt XVI. pomalo je kao crna rupa – trebale bi biti mračne i šutljive, ali iz njih stalno nešto dopire. Obećao je da će u mirovini biti povučen, a svaki čas procuri neko njegovo pismo – samo što je ovo zadnje potreslo kršćanski svijet gotovo kao i zastrašujući požar u Notre-Dame. Kataklizma u pariškoj katedrali i članak Benedikta XVI. objavljen u malo poznatom bavarskom svećeničkom biltenu, događaji su duboko slični po globalnom utjecaju, medijskom nerazumijevanju i apokaliptičnom dojmu.

štrajk za klimu 'Franjo mi je rekao: Idi naprijed, Greta'

O eseju pape emeritusa “Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja” svjetski mediji promptno su izvijestili, ocijenivši ga kao njegov najvažniji istup otkad se odrekao službe, a i požar je posve zavladao medijima i društvenim mrežama, podsjećajući na uništenje nebodera WTO-a u New Yorku 2001.

Međutim, dok je javnost pretežno bila zgrožena uništenjem Notre Dame, i jadikovala nad propašću spomenika kulture, dotle su na Benediktov spis u pravilu komentari bili negativni. New York Times, primjerice, citirao je tri stručnjaka i svi su bili nezadovoljni: teolog sa sveučilišta Villanova Massimo Faggioli prigovorio je da je Ratzingerov tekst “tanak”, i da je “karikatura onog što se događalo u Crkvi”; crkveni povjesničar Cristopher Bellitto misli da je bivši papa, koji je ovaj tjedan navršio 92 godine, “izmanipuliran” te da je spis “katastrofalno neodgovoran”; Davidu Gibsonu s Fordhamova sveučilišnog centra za religiju i kulturu čini se da je “loše da umirovljeni papa podriva kritički rad aktualnog pape oko tako važnog pitanja”.

Benediktov tekst, kao i sve što se napiše u Vatikanu, nije lako shvatiti na prvu loptu jer je ono najvažnije često rečeno uvijeno i simbolično.

Neobično, ali i požar u Parizu ima duboke neizgovorene slojeve koji promiču medijima u žurbi izvješćivanja. Primjerice, promptno reagiranje predsjednika Macrona i obećanje da će crkva biti hitno i kvalitetno obnovljena više je od političke kurtoazije i skupljanja bodova. Ta je katedrala, zbog jedinstvene francuske povijesti, zapravo njegova i ako želi ukoriti krivca za požar – to može učiniti jedino pred ogledalom.

SUKOB ZBOG PEDOFILIJE Sadašnji i bivši papa u ratu: Vatikan premalen za dvojicu papa

Treća Republika je 1905. godine razdvojila Crkvu od Države i utemeljila današnji francuski potpuni laicitet. Usput je konfiscirala svu imovinu Katoličke crkve, računajući da će time ubiti dvije muhe: em će se masno opariti, em će financijski upropastiti političkog suparnika. Vlada je usput na sebe preuzela i odgovornost za održavanje desetaka tisuća zaplijenjenih crkvi, što joj je sada kamen oko vrata: nacionalizirani novac je potrošen, a računi su ogromni i sve veći, čemu pridonose i visoki zahtjevi restauratora. Država je trošak prebacila na lokalne zajednice, što znači da se obveza preselila od šupljih kesa u prazne.

U Parizu, koji je najskuplji grad na svijetu za život, zadnjih su se 20 godina fondovi za popravak crkava prepolovili, sa 100 milijuna eura na 50 milijuna, i u tom svjetlu valja shvatiti opetovane apele pariškog nadbiskupa koji je upozoravao da se Notre Dame raspada. Ali kako ulupavati novac u gotiku kad na ulicama imate horde očajnih žutih prsluka?

Budući da lokalne zajednice u Francuskoj nemaju milijune za održavanje crkava, jednostavno ih ruše, eventualno zadržavajući zvonike kao dio povijesnog okoliša. I u Parizu se ruše crkve, što samo snaži podjele u društvu. Crkva Svete Rite u 15 okrugu, znamenita po svojim blagoslovima kućnih ljubimaca, sagrađena je 1900. i nije spomenik vrijedan zaštite. Zbog toga je 2011. bila prodana poduzetniku iz Nantesa koji ju je nakanio srušiti i ondje izgraditi neboder sa 7 katova, 19 stanova i 19 parkirnih mjesta. To je pak izazvalo bijes katolika koji su je 2015. i 2016. okupirali, zazidavši joj usput vrata. U sjeni požara u Notre Dame, načelnik 15. okruga povukao je dozvolu za rušenje, ali dugoročno nitko neće moći spasiti ni Svetu Ritu ni 5 do 10 tisuća crkvi koliko će ih u Francuskoj biti srušeno idućih 20-30 godina.

Ivan Markešić Benedikt podmuklo napao papu Franju jer je reagirao na zlo o kojem je on šutio

Igrom slučaja, baš je u Nantesu 1793. godine sankilot Jean-Baptiste Carrier naredio suludi progon svećenika, redovnica i katolika općenito, a specijalnost mu je bilo davljenje osumnjičenih za kontrarevoluciju. Procjenjuje se da je ondje te godine u rijeci Loire utopljeno 4000 muškaraca, žena i djece, što je desetina stradalih u Teroru.

Dekristijanizacija Francuske od 1789. do 1801. poslužila je kao uzor progonu Crkve u komunističkim zemljama. Moć Crkve u doba Luja XVI. bila je nevjerojatna – posjedovala je desetinu države i prikupljala daće, a sve bez plaćanja poreza, nagomilavši silno bogatstvo. Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. dala je svima slobodu da vjeruju u što žele, a i da ne vjeruju, ako im je po volji. Imetak i zemljišta Crkve bili su konfiscirani, klerici su morali dati prisegu vladi, ukinuto je plaćanje desetine, dozvoljen je razvod braka, svećenicima i redovnicama zabranjeno je podučavati u školi. Ali tada je počelo mahnitanje. Križevi, kipovi i slike bili su uništavani, 30.000 svećenika bilo je protjerano, a barem 2000 ubijeno, pa su čak i gradovima mijenjana imena, tako da je Saint Tropez postao Héraclée.

Promjena kalendara bila je još jedan korak ka posvemašnjem uništenju religije. Revolucionarni kalendar imao je 12 mjeseci od 30 dana, podijeljenih na tri dekade, kako bi se izbrisale nedjelje i vjerski blagdani. Čak je i dan bio podijeljen na 10 sati, svaki s po 100 minuta, kako se ne bi mogle moliti tradicionalne molitve. Fabre d’Eglantine, jedan od tvoraca novog kalendara, smatrao je da je kršćanstvo “skup laži, prevara i šarlatanstva”, a da Crkva ne služi ničemu osim tomu da “podjarmljuje čovječanstvo i porobljuje ga pod svojom vlašću”. Takav ekstremni ateizam bio je zazoran Maximilienu Robespierreu pa se 1793. založio za uspostavljanje Kulta Razuma, a potom i Kulta Vrhovnog Bića.

Milorad Dodik Susret u Vatikanu Katolička Crkva u BiH očekuje pozitivne učinke Dodikova susreta s papom Franjom

Ljudi koji su odrubljivali prave glave, odrubljivali su i isklesane: svi su veliki kipovi s vanjske strane Notre Dame bili uništeni, figure 28 biblijskih kraljeva sa zapadnog pročelja bile su obezglavljene, a Božica Slobode zamijenila je prikaze Djevice Marije. Oltar je izbačen, a nad portal katedrale uklesan je natpis “Filozofiji”. U desakraliziranoj katedrali, okićenoj francuskim trobojnicama, 10. listopada 1793. bila je održana Svetkovina Razuma. Među bistama filozofa, uz upaljeni vječni plamen Istine, u procesiji su prolazile djevojke u bijelim togama, okićene lovorovim vijencima, klanjajući se pred ženom što na uzvišenom mjestu sjedi s kacigom na glavi i kopljem u ruci. Bila je to Sloboda koju je utjelovila Sophie, supruga jednog od promicatelja novih kultova, filozofa Antoine-Françoisa Momoroa; očevici su zapisali da je bila lijepa, iako loših zuba, te da se odjenula “provokativno”. Smaknućem Robespierrea – kao, uostalom, i Carriera, d’Eglantinea i Momoroa – bila je okončana i ta ludost.

Notre-Dame je potom služila kao skladište i bila posve zapuštena sve dok Victor Hugo nije 1831. postigao uspjeh svojim romanom o grbavom zvonaru, što je potaklo njezinu obnovu.

Nije lako shvatiti francuski toplo-hladni odnos prema pariškoj katedrali, a nije lako shvatiti niti što Benedikt piše. Ponajprije, to nije članak o seksualnom zlostavljanju, jer tjelesnost i spolnost nisu nešto što bi zanimalo umirovljenog papu.

Papa Franjo Silvije Tomašević Papa Franjo kontinuirano na udaru populista. Slučajno?

Iz cijelog se teksta vidi ono što se vidi i iz njegove pojave, a to je velika čednost. On spominje da je vidio ljude kako se guraju na ulazu u porno kina, prošao je uz plakate s golim ljudima, zna da u sjemeništima postoje homoseksualne klike – i to je to. Papa je previše zgrožen bilo kakvom aktivnom spolnošću svećenika da bi imao i najmanje opravdanje za pedofiliju. U svojem članku govori ukratko o “užasu zlostavljanja”, o tome da je vrh Crkve bio nesvjestan razmjera problema do sredine 80-ih, o neadekvatnim odgojnim, istražnim i kaznenim procedurama Vatikana i o tome da se pod svaku cijenu štitilo zlostavljača umjesto žrtvu; priznaje odgovornost i ustanovljava što je i koliko učinio; s olakšanjem vidi da su se stvari odlučno promijenile i da je kormilo Kristove lađe čvrsto u Franjinim pouzdanim rukama. Međutim, to je sve za njega proliveno mlijeko, i glavni je sadržaj njegovog pisma usmjeren na budućnost. Kao i pariške vatrogasce u požaru, ne zanima ga kako je vatra izbila i je li trebalo više pažnje posvetiti protupožarnoj zaštiti, nego spašava što se spasiti može.

Benedikta XVI. zanima je li Crkva zbog skandala definitivno propala ili ima nade. Svojom poznatom metodičnošću ljušti sloj za slojem tog najljućeg mogućeg luka.

Najprije postavlja pitanje bi li trebalo Crkvu jednostavno napustiti, pogasiti svjetla i otići, pa osnovati neku novu na zdravijim temeljima. “Ne”, odgovara, “to smo već probali i nije uspjelo” – Crkva je tu, takva kakva jest, i nema druge. Na pitanje o tome kakva je, odgovara da se moral doista srozao kod mnogih njezinih članova na preniske grane, ali da ima još uvijek dovoljno čistih i pravednih da ukažu svijetu na Boga. I sada smo tek došli na srž Benediktova pisma. On nije ni viktimolog ni seksolog, i sve nedolične čine svrstava jednostavno u rubriku grijeha, s tim da grijehu pedofilije dodaje i jednu novu dimenziju: ona nije usmjerena samo protiv tijela i duše djeteta, ona uništava vjeru kod svih koji se s njom susretnu.

Taj dijabolični aspekt uporno naglašava u svojem tekstu, ne eksplicirajući očito: štiteći svećenike zlostavljače, Crkva je mislila da čuva svoj ugled, ali ga je time prokockala; trebala je misliti na vjeru “malenih”, tj. običnih vjernika, kako to Benedikt ponavlja, navodeći Sveto pismo. Benedikta, jednog od najvećih teologa ikada, ne zanima očito nego skriveno. A najskrivenije što nalazi jest smisao koji Božje postojanje daje svijetu.

Papa Franjo ljubio stopala vođama Južnog Sudana ljubio stopala Vatikan objasnio Papin ponizni potez koji je mnoge iznenadio!

Društvo u kojem je Bog umro, kaže Benedikt, nije slobodno društvo, nego društvo bez orijentira; u njemu se gubi ljudskost jer je izgubilo smisao; zlo postaje normalno, a čovjek u svojoj slobodi počinje uništavati ljudskost, u pedofiliji, pobačaju, eutanaziji; Crkva, kako su otkrili skandali sa štićenjem pedofila, nastupa kao “izvanjski sustav” umjesto da bude “prisutna u ljudskim srcima”. A u srca može doći samo na jedan način – posredujući Euharistiju – i samo s jednim ciljem: svjedočeći Spasitelja.

Benedikt XVI. veoma je star, ali skalpel njegova uma oštar je kao i uvijek. U sumraku života vraća dugove mladosti, pa tako parafrazira svojeg vrlo dragog profesora Romana Guardinija koji je prije stotinu godina poletno rekao:

“Počeo je događaj od neopisive važnosti – Crkva se u dušama budi”. Stari Ratzinger danas pesimistično sumnja: što ako Crkva u dušama umire?

Ta apokaliptična vizija posve je u skladu s jezovitim dimom što se vio nad Gospinom crkvom u srcu Pariza, dok su ljudi uokolo klečali i molili, kao u zadnjim danima svijeta.

Nema medija koji nije prenio vijest o hrabrom kapelanu pariških vatrogasaca Jean-Marcu Fournieru koji je uletio u vatru i spasio relikviju Kristove krune od trnja i Presveti Sakrament. Ratzinger simbolično čini isto: iznosi ono najvažnije dok požar guta velebnu zgradu.

Krčki pršut
Da, domaće je!
Za proslave i posebne prilike birajte hrvatske suhomesnate delikate

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar krcedolac
    krcedolac:

    Bez boga neću znati biti pošten i moralan!?Vrijeđaš me prika!Duboko vrijeđaš!!!

  • andjel:

    sadržajan i dobar članak koji se barem trudi razumjeti Benediktovu namjeru, umjesto onih glasnih komentatora koji ga ideološki kritiziraju

  • jocoudriga:

    Mora dakle postojati nevidljivi autoritet da me pouči moralu ?Nije bog odeđivao postulate morala već čovjek!