Na prvi pogled različite, Slavoniju i Gorski kotar povezuje snažan osjećaj prema tradiciji. Slavonija, sa svojim nepreglednim poljima i ravnicama, nosi u sebi raskoš okusa i srdačnost koja se osjeti u svakom tanjuru. Ovdje je hrana bogata i zasitna. Gorski kotar također uživa svoju tradiciju koja obiluje zanimljivim tradicionalnim recepturama i jelima. Lokalno uzgojeno povrće, divljač i domaći sirevi samo su neki od temelja na kojima se gradi gastronomska ponuda, idealna za okrjepu i uživanje.
U oba kraja hrana nije trendovska priča, već živi jezik prošlosti čija ljepota leži upravo u njihovu izvornom obliku, rustikalnom i jednostavnom. To su skriveni biseri hrvatske tradicije – regije u kojima okusi govore više od riječi, a svaki zalogaj nosi fragment jednog već pomalo zaboravljenog vremena.
Iako ih dijele stotine kilometara i posve drugačiji krajolici, Slavoniju i Gorski kotar povezuje ono najvažnije – ljubav prema tradiciji i istinskoj, domaćoj hrani.
Slavonija – srce na tanjuru
Na istoku Hrvatske, na nepreglednim ravnicama, iznad širokog prostranstva gdje se nebo sljubljuje sa žitom, Slavonija diše punim plućima – i punim tanjurima. Hrana ovdje nije samo prilog razgovoru, već stoljećima glavni motiv svakog okupljanja i duboke međuljudske povezanosti. Kulen, čvarci, fiš-paprikaš, čobanac, krvavice, salenjaci, štrudle, knedle sa šljivama… samo su dio bogatog slavonskog repertoara. A iza svakog jela stoji priča koja se prenosi s naraštaja na naraštaj.
Generacije Slavonaca odrastale su na zasitnim jelima, jer u polju se radio težački posao. Iako su ravnice plodne, trebalo je zasukati rukave, brinuti o nasadima, stoci, a bogat urod završavao je u još raskošnijim receptima. Priču o najpoznatijem slavonskom jelu od ribe, fiš-paprikašu, često ćete čuti ako vas put nanese u slavonske ravnice, na obale Drave i Dunava. Uz kotao, u kojem se u čaroliji začina kuha nekoliko vrsta ribe, domaćini će s vama podijeliti legendu o ribarima koji su posve slučajno, nakon slabog ulova, ubacili ono što im se te večeri posrećilo na ribarskom štapu. I tako je nastalo tradicionalno jelo od ribe koje je postalo festivalski klasik slavonskih ravnica – som, šaran i smuđ, s puno luka, začinjeni crvenom paprikom i zaliveni bijelim vinom, gastro je užitak koji će svakom ljubitelju ribljih specijaliteta ostati dugo na nepcima.
No i priča o „čobanu koji kuha čobanac za selo“ inspiracija je generacijama slavonskih domaćinstava. Kako su prepričavali “stari”, čobanac, još jedno jelo koje dodaje boje i tonove gastro slici Slavonije, nastalo je da bi se nahranilo puno ljudi, a u ovo jelo ide nekoliko vrsta mesa – svinjetina, govedina i ponekad divljač, uz obilje crvene paprike. Priprema se u kotlovima na otvorenoj vatri te se kuha satima, a i njegova priprema je svojevrstan ritual, druženje seljana i prepričavanje veselih, ali i tužnih događaja od kojih su bili satkani životi Slavonaca. Danas je čobanac obavezno jelo na svadbama tamošnjih stanovnika koje znaju trajati i po nekoliko dana, a prepričavaju se i godinama kasnije.
U zimu Slavonci nisu ulazili bez kulena, čvaraka i kobasica. Da bi se meso sačuvalo što duže, konzerviralo se sušenjem i začinima kao što su sol, češnjak i crvena ljuta paprika. Svinjska mast se mazala na domaći kruh i smatrala se pravom dragocjenošću, a da bi se dobila, salo svinja se topilo te je nastao nusproizvod, danas jedan od zaštitnih znakova slavonske kuhinje – čvarci. Suhomesnata delicija koja je bila pokazatelj blagostanja i danas je zaštitni simbol Slavonije. Kulen, suhomesnati proizvod, koji ulazi u zaštićena kulturna dobra Hrvatske, priprema se od kvalitetne svinjetine, paprike i češnjaka, suši se mjesecima, a pred goste se oduvijek iznosio u posebnim prilikama kao što su svadbe i obiteljska slavlja.
Slavonske domaćice ponosne su na svoje slastice koje nisu ništa manje bogate kalorijama i zasitne. I u njima je ključni sastojak svinjska mast pa je tako kolač salenjaci bio obavezan na blagdanskim trpezama. Šljive, voće kojeg su prepuni slavonski voćnjaci, nezaobilazne su u domaćim džemovima i pekmezima, ali i knedlama koje ćete u istočnom kraju Hrvatske često i danas pronaći na jelovnicima tamošnjih restorana koji promoviraju autohtonu kuhinju.
Gorski kotar – kad priroda piše recepte
Put do Kvarnera vodi vas kroz planine, zelenu oazu tišine i svježine, kroz Gorski kotar. U ovome dijelu Hrvatske, svaki je zalogaj duboko povezan s prirodom. Divljač, gljive, sir, domaći krumpir i kupus, šumski med, bundeve i medvjeđi luk, namirnice su koje stvaraju gastrosliku ovoga planinskog kraja. Tradicionalna jela, kao što je ravnogorski želudac, buncek s kiselim kupusom i krumpirom, gulaš od jelena, pohani smrčak, žablji kraci, štrudle od borovnica i bučnice, pripremaju se od sezonskih namirnica i povezana su uz godišnja doba.
Tako je, primjerice buncek s kiselim kupusom i krumpirom jelo duboko povezano s tradicionalnim načinom života ljudi u Gorskom kotaru. Ovo se jelo često pripremalo subotom ili kad bi se očekivali gosti – jer nije zahtijevalo stalni nadzor, a nahranilo bi mnogo gladnih usta. Bilo je to i svatovsko jelo, kada se posluživao uz domaću rakiju i kruh iz krušne peći. No, iza ovoga ukusnog i zasitnog jela stoji priča o "ženi iz šume" koja je, tijekom jedne oštre zime spasila pastira koji se izgubio u mećavi. Nahranila ga je upravo ovim jelom – kiselim kupusom i mesom. Kad se vratio kući, pričao je kako ga je “šumska vila” okrijepila čudotvornim obrokom koji mu je vratio snagu.
Od goranskih specijaliteta visoko na ljestvici posebnosti je ravnogorski želudac, specijalitet koji nećete pronaći nigdje drugdje u Hrvatskoj. Ovo je tradicionalno uskršnje mesno jelo, a priprema nije nimalo jednostavna – svinjski želudac puni se mesom i slaninom, kao začin dodaje se češnjakova voda, a prije negoli je spreman za konzumiranje, dimi se i suši nekoliko tjedana.
Šume Gorskog kotara oduvijek su bile izvor hrane za lokalno stanovništvo. Osim divljači koja bi na stol dolazila u gulašima što pršte okusima, gljive su bile vrijedan izvor hranjivih nutrijenata. I danas ih Gorani od njih pripremaju juhe, rižote, pohaju ih, ali od ovih šumskih plodova pripremaju i gulaše.
Ako ćete igdje u Hrvatskoj dobiti žablje krake kao tradicionalno jelo, onda je to u Gorskom kotaru, a na stol će vam ih poslužiti pohane ili ih kombinirati u nekom jelu s gljivama i puževima.
Hrana ipak govori o ljudima
Slavonija i Gorski kotar nisu samo regije – one su doživljaj. A najbolji način da ih upoznate? Počnite s tanjurom. Jer upravo tamo, između kulena i smrčka, skriva se priča koju vrijedi okusiti. To znaju i oni koji najbolje razumiju domaću kuhinju – poput Damira Permana, profesora ugostiteljske škole u Opatiji i člana Hrvatske kulinarske akademije.
– Regije su upravo naše gastronomsko bogatstvo jer pružaju gostima autentične i prepoznatljive gastronomske užitke i doživljaje goranskog kraja. Sama gastronomska priča temelji se na autohtonosti jela i naslijeđu drugih naroda koji su kroz povijest boravili na ovim područjima. Potencijala, naravno, ima i u autohtonoj i sezonskoj ponudi namirnica regije – izjavljuje Perman i s ponosom dodaje kako u Gorskom kotaru postoje izvrsni ugostiteljski objekti koji se trude biti prepoznatljivi s autentičnim jelima.
Stoga, kada krenete u istraživanje Gorskog kotara ili Slavonije, da biste doista upoznali običaje i susreli se sa slavonskim ili goranskim duhom, dopustite si da kušate okuse koji već stoljećima sačinjavaju gastrosliku ovih regija. Jer, to je način da upoznate prošlost, ali i uživate u bogatstvu sadašnjosti lokalnih ljudi krajeva koje posjećujete.
Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom.
