Novi Vinodolski u srednjem vijeku imao je nekoliko teških godina. Godine 1496. godine grad je stradao od kuge, a 27. kolovoza 1527. Turci su zapalili i opljačkali Novi Vinodolski. Istu je sudbinu doživio 1598. godine kada su Mlečani opljačkali grad i porušili tvrđavu Lopsica.
A gdje je nestao grad?
Još je više grad stradao 29. kolovoza 1615. kada je posada grada Novoga pritekla upomoć uskocima, za što su saznali Mlečani te napali slabo čuvani grad i barbarski pobili starce, ženu i djecu na slavu Venecije. I kako sad, uzevši sve to u obzir, da budem grub prema tome gradu? Talijani i dalje napadaju Vinodolski, ali ovi današnji su zbunjeni. Šeću se praznom rivom i pitaju gdje je grad. Njihovi preci znali su da se centar nalazi na brdu, što je rijedak slučaj kad je posrijedi primorski grad. Možda bi bilo dobro prebaciti dio programa na rivu, oživiti taj dio grada i omogućiti turistima da uživaju u tom našem divnom moru kojim se dičimo. Kad su već turisti u gornjem dijelu grada, uputio sam se tamo.
U centru parkiram auto i kroz vrevu turista pješačim Korzom hrvatskih branitelja do kule Turnac. Nijemci, Poljaci, Česi i nešto Rusa zauzeli su većinu kafića i restorana na Korzu. Nude se riblji specijaliteti i sve vrste mesina, pizza i sladoleda. Život buja. Biram gdje ću nešto pojesti, ali nikako da se odlučim. Na rusko-engleskom pitam ženu koja na malom štandu prodaje kopije kule Turnac da mi preporuči riblji restoran. Odmjeri me od glave do pete stvarajući čudnu sliku o podrijetlu ovog turista. „Konoba Lucija! Malo skuplja, ali super!\", odgovara trljajući kažiprst o palac da mi i vizualno dočara da se radi o skupljem mjestu. Upravo tamo sam se i uputio i dandanas zahvaljujem toj teti.
Nakon večere uputio sam se na betonsku plažu Pod Baran i otplivao do prvih brodica. Nešto mi vonja dok se kupam. Vjerojatno neki smrdljivi kanal ili odvod kod rive pa ubrzo odustajem. Iduće jutro prošetao sam se do glavne gradske plaže ispod hotela Lišanj. Ima tu sadržaja, puno više nego kanti za smeće koje bi stranci mogli koristiti. Vidim da se turisti voze na jet-skijevima, da uživaju na parasailingu i u pogledu na Krk, ali nekako nemam volju okupati se. Vraćam se bijelom cesticom do rive i slušam kako neki glazbenik svira na Steli, ovećem turističkom brodu. Penjem se na brod i upoznajem Tina Šorda, vlasnika broda. Odmah mi je natočio čašu kvalitetne vrbničke žlahtine i otvorio dušu. Kad već ja ne mogu biti okrutan prema gradu, on, kao domaći, može. Umjesto da ja njemu postavljam pitanja, on ih je postavljao meni. Gdje su one slavne ribarske fešte na rivi? Tradicionalni maskenbal? Ničega nema! Riva je mrtva! Tužan i empatičan vraćam se u gornji grad gdje je gužva još veća no što je bila.
Ljubazni ugostitelji
To mi vraća nadu da ovaj grad ipak živi kao turističko odredište bez obzira na to što je smješten na brdu. Naručujem pivo po cijeni od 14 kuna i promatram turiste. Imaju smiješak na licu. Goste ih vrlo ljubazni ugostitelji. Njihova djeca skaču na trampolinima, njihovi novčanici ne trpe velik udar. Sretan odlazim do auta sve dok nisam vidio da poviše parkirališta stoje zaštitari uz plakate Mladena Grdovića. Pa nije valjda ovakva gužva samo zbog koncerta, pitam čovjeka koji mi naplaćuje parkirališnu kartu.
„Ej, nemoj tako, nekad Mišo Kovač, danas Mladen Grdović!\", odgovara.
„Oprosti, generacija sam koja je slušala Mišu Kovača pa sam emotivno vezan više uz njega!\", odgovaram.
„A, Mišo... bilo je to u vrijeme kad su se na rivi održavale ribarske fešte...!\"
„Nažalost, znam!\"
