Jedino je to mjesto koje je koliko–toliko zaštićeno od udara jake bure koja često zapuše s Velebita. Na dijelu jugozapadne obale jedini je “pitomiji” pristup otoku pa je tamo s vremenom izgrađena luka u koju su uplovljavali brodovi s logorašima i zatvorenicima. I danas u luku pristižu barke, ali s turistima željnima da posjete zloglasni “hrvatski Alcatraz”.

Tako su prozvali Goli otok, smješten između Raba i Krka, koji je u povijesti ostao poznat kao središnje mjesto represije jugoslavenskog komunističkog režima nad njegovim neistomišljenicima. Osim turista ljeti, jedine oko razrušenih zgrada ostatkom godine šeću tek ovce, a iako su postojale namjere da se otok uredi kako bi postao turistička atrakcija, čitava infrastruktura još uvijek stoji devastirana i pokradena.

No i u takvom stanju, mnogi ga obilaze, a do njega vode turističke agencije i brodski prijevoznici iz okolnih mjesta. Izvan sezone moguće je dogovoriti individualni ili grupni brodski prijevoz, no tada ne radi jedini restoran na otoku znakovitog naziva “Pržun”. Kad se onuda šećete, nailazite na poruke koje su ostavljali zatvorenici, ali i crtice na zidu ćelija, kojima su označavali dane provedene tamo. No dok se šeću kompleksom koji izgleda poput grada smještenog na otoku površine 4,54 četvornih kilometara mnogi ne znaju zapravo što se u kojoj nalazilo pa je zagrebački ured Zaklade Friedrich Ebert i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću ovog ljeta, u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, izradio brošuru s planom obilaska, koja se može “skinuti” na internetskoj stranici www.goli.hr.

Preporučuju obilazak deset lokacija, koji traje oko sat vremena hoda, uz savladavanje blage uzbrdice na jednom dijelu puta. Početna točka puta je u luci, odnosno “pristaništu”. Potom se ide u obilazak, među ostalim, i tzv. hotela, zgrade u kojoj su boravili pripadnici vlasti i raznih službi, logora “Velika žica”, ženskih logora na drugom dijelu otoka... Dio terena je stjenovit s oštrim kamenjem pa je poželjno put prijeći u gojzericama ili kojoj drugoj čvrstoj obući, a potrebno je sa sobom ponijeti i hranu, dovoljne količine vode, pokrivalo za glavu, ali i vjetrovku. Neki se popnu i na najviši vrh Glavinu, na 227 metara nadmorske visine, a pri planiranju puta, bitno je pratiti vremensku prognozu te izlet odgoditi u slučaju najave nevremena.