Dijete s teškoćama u razvoju ima mentalne, fizičke i socijalne karakteristike koje mu predstavljaju poseban problem u održavanju oralnog zdravlja. Zbog manje važnosti koja se pridaje oralnom zdravlju u odnosu na već postojeće veće zdravstvene probleme koje nose prisutne teškoće u razvoju ono često bude zanemareno. Ukoliko oralno zdravlje bude bitno narušeno tada i ono počinje predstavljati novi zdravstveni problem združen s osnovnim problemima s kojima se dijete s teškoćama ali i njegova obitelj svakodnevno nosi. To bitno narušava kvalitetu života djeteta ali i cijele obitelji.
Učinkovita prevencija nastanka oralnih oboljenja te pravovremena dijagnostika i sanacija već nastalih patoloških stanja usta i zuba u djece s teškoćama u razvoju neobično je značajna za njihov specifičan rast i razvoj, odnosno poboljšanje kvalitete života.
Zbog čestih posjeta liječniku djeca s teškoćama u razvoju znaju imati odbojan stav prema bijeloj kuti i medicinskom osoblju tako da zahtijevaju posebnu pripremu prije nego sto će doktor dentalne medicine i njegov tim moći provesti odgovarajuću terapiju.
Psihološki pristup pacijentu je najdelikatnija i najvažnija faza u stomatološkoj skrbi djece s teškoćama u razvoju. Mora se uspostaviti odnos međusobnog povjerenja između pacijenta i liječnika te liječnika i roditelja/skrbnika. Potrebno je prilagoditi se svakom pacijentu posebno glede njegovih potreba i mogućnosti. Prvi posjet je ključni moment koji postavlja temelj za buduću suradnju djeteta pri stomatološkoj skrbi te je obavezno prisustvo roditelja/skrbnika. Idealno bi bilo da se dijete što ranije uputi k doktoru dentalne medicine da se bez odlaganja krene sa cjelovitom stomatološkom skrbi. Ono se mora dobro upoznati s instrumentarijem, opremom i osobljem da se ne izazove dodatni strah. Pregled djeteta s teškoćama u razvoju ne se razlikuje bitno od pregleda zdrave djece, ali se mora posvetiti posebna pažnja stomatološkoj i općoj anamnezi. Zato je vrlo važno da doktor dentalne medicine dobije što detaljnije podatke vezane uz osnovnu teškoću koju dijete ima te ukoliko postoje bilo kakvi drugi zdravstveni problemi treba ih iznijeti i potkrijepiti nalazima. Na taj način će doktor dentalne medicine moći prilagoditi pristup djetetu, napraviti optimalan plan terapije i izbjeći moguće komplikacije koje bi eventualno oralna rehabilitacija mogla izazvati. Radi čestih potreba konzultacije i multidisciplinarne suradnje važno je imati imena i adrese medicinskog osoblja koje liječi dijete (obiteljski liječnik, liječnik primarne zdravstvene zaštite, pedijatar, pedijatar subspecijalist; ostali zdravstveni djelatnici poput: fizioterapeuta, psihologa, logopeda i sl.).
Postoje dvije mogućnosti pristupa pacijentu: bihevioralne tehnike (oblikovanje ponašanja, desenzibilizacija i sl.) i farmakoterapijske metode (premedikacija, opća anestezija). Prema pacijentima koji nemaju psihičkih i prilagodbenih nedostataka odnosi se jednako kao i prema njihovim zdravim vršnjacima. No stomatološki zahvati koje se provode ipak moraju biti prilagođeni potrebama i mogućnostima pojedinog pacijenta, pa se tretman može donekle razlikovati od onog uobičajenog kada se radi s pacijentima bez razvojnih teškoća.
U slučaju kada dijete ne surađuje, a iscrpljene su sve ostale mogućnosti mora se uzeti u obzir mogućnost sanacije u općoj anesteziji. Opća anestezija predstavlja kompromisnu metodu i uvjetovana je općim zdravstvenim stanjem pacijenta. Sanacijom u općoj anesteziji izvrši se cjelokupna sanacija usne šupljine u jednoj posjeti. Najprije se očiste sve mekane i tvrde naslage, a potom se saniraju se svi zubi zahvaćeni karijesom. Provode se i jednostavnija liječenja korijenskih kanala, dok zubi koji zahtijevaju kompliciraniji zahvat tog tipa zbog mogućnosti komplikacija se vade, dakle pristup je nešto radikalniji nego kod ambulantnog liječenja. Na kraju se vade i svi zubi koji su uništeni do te mjere da ih se ne može restaurirati, a postoji mogućnost da bi kasnije mogli izazivati dodatne probleme (bol ili oticanje i sl.). Pacijent se istog dana otpušta na kućnu njegu. Osim djece s teškoćama u razvoju u obzir za stomatološke zahvate u općoj anesteziji dolaze i: djeca ili adolescenti koji su toliko anksiozni, prestrašeni i nesuradljivi, da nijedan drugi pristup nije bio moguć; vrlo mala djeca sa kraniofacijalnim anomalijama (kao npr. rascjep nepca); djeca kod kojih se mora izvesti neki zahvat u lokanoj anesteziji, ali to nije moguće zbog opsežnih upalnih procesa, anatomskih anomalija ili alergija na lokalne anestetike; djeca s ozbiljnim zdravstvenim teškoćama (kao npr. urođene srčane greške ili krvne diskrazije), a potrebna je opsežna hitna stomatološka intervencija; djeca koja su pretrpjela veće dentalne ili orofacijalne traume.
Nakon sanacije pažljivo praćenje ovih osjetljivih pacijenata podrazumijeva redovite kontrolne preglede. Provode se minimalno svakih 6 mjeseci, a vrlo često stanje pacijenta zahtijeva i češće kontrole, svakih 3 do 4 mjeseca.
Individualizirani program stomatološke prevencije
Učinkovit program stomatološke prevencije vrlo je važan kod djece s teškoćama u razvoju koja imaju svoje specifične karakteristike koje im onemogućavaju provođenje kvalitetne i redovite stomatološke zaštite. Najvažniji čimbenik karijes rizika u ove djece je loša oralna higijena. Provođenje oralne higijene je otežano i uzrokuje probleme roditeljima/skrbnicima najčešće zbog nesuradljivosti djeteta ili anatomskih malformacija struktura usne šupljine i zuba.
Idealno bi bilo kada bi se roditelje/skrbnike djeteta odmah po uspostavljanju osnovne dijagnoze uputilo k doktoru dentalne medicine da se bez odlaganja krene sa programom individualne ciljane stomatološke prevencije. Ona mora biti organizirana tako da se samog pacijenta nauči i motivira da redovito i pravilno provodi oralnu higijenu, dok s druge strane treba i njegove roditelje/skrbnike također motivirati da ga kontroliraju te da mu pomažu ili čak da oni provode oralnu higijenu ukoliko on to sam nije sposoban.
Oralna higijena Doktor dentalne medicine poučit će roditelje kako održavati oralnu higijenu djetetu, što uključuje: izbor četkice, paste, tehnike četkanja i primjenu ostalih sredstava za oralnu higijenu. Roditelji/skrbnici su ti koju snose odgovornost za redovito i kvalitetno provođenje oralne higijene kod kuće. Ako se radi o većoj djeci koja nisu u mogućnosti sama provoditi oralnu higijenu mora se roditeljima demonstrirati kako će pravilno i najlakše djetetu provoditi oralnu higijenu.
Fluoridacija u djece s teškoćama u razvoju
Potrebno je osigurati i optimalni unos fluora u svrhu zaštite zuba od karijesa. Doktor dentalne medicine mora prije svega odrediti unos fluora normalnom dnevnom konzumacijom vode za piće te prema tome odrediti režim fluoridacije. Paste koje sadrže fluor trebaju biti korištene svakodnevno, a po potrebi treba uvesti i dodatne izvore fluora ovisno o zdravstvenom stanju pacijenta, što naravno treba individualno procijeniti.
Kontrola prehrane
Doktor dentalne medicine će dati i upute o pravilnoj prehrani koja ne samo da neće izazivati karijes, već će i stimulativno djelovati na razvoj zubi i cijelog žvačnog sustava. Prehrana mora biti prilagođena individualno svakom pacijentu s obzirom da se radi o populaciji koja nerijetko zbog osnovne bolesti, stanja ili teškoće ima individualiziran i specifičan način prehrane.
Redovite kontrole
Praćenje ovakvih pacijenata podrazumijeva redovite kontrolne preglede. Provode se minimalno svakih 6 mjeseci, a ako stanje pacijenta to zahtijeva i češće, svakih 3 do 4 mjeseca. Takvi pregledi uz oralnu higijenu, pravilnu prehranu i fluoridaciju temelji su prevencije za svu djecu, a naročito su od velike važnosti za djecu s teškoćama u razvoju.
Izv. prof. dr.sc. Danko Bakarčić, dr.med. dent.
specijalist pedodont
Sveučilište u Rijeci Medicinski Fakultet
Studij dentalne medicine, Katedra za dječju stomatologiju
KBC Rijeka, Klinika za Dentalnu medicinu
