U Zagrebačkom plesnom centru sutra počinje prvi Dance Inn – vikend-festival izvedbene umjetnosti u čijem se programu ističe predstava “Od tada do sada” kojom Aleksandra Janeva Imfeld i Pravdan Devlahović obilježavaju 20 godina svojih često isprepletenih karijera. Tom prilikom razgovarali smo s autoricom koju smo ulovili na autobusnom kolodvoru, na putu između dva nastupa.
Već godinama živite i radite u Belgiji. Kako biste usporedili tamošnju i našu plesnu scenu?
Belgija je jedna od rijetkih zemalja u kojima je balet zamijenjen suvremenim plesom i u velikim nacionalnim kućama. Znatan dio kulturnog proračuna odlazi na tu granu umjetnosti, kroz koju se Belgija prezentira svijetu. Kao mlad plesač u usponu vrlo ćete vjerojatno doći do audicija, a ako imate sreće i talenta, raditi u nekoj kompaniji. Međutim, i tu se situacija mijenja. Proračuni su kao i u većini drugih zemalja smanjeni, velik novac otišao je velikim kompanijama, a za manje projekte teže je dobiti podršku. Prije desetak godina nije bilo tako.
Suvremeni ples u Belgiji je prisutan i posjećen isto kao i vizualna i glazbena umjetnost?
Da, i u tome se Belgija razlikuje od Hrvatske. Naša scena na neki način ostaje izolirana, bez obzira na trud zaista kvalitetnih umjetnika. Često su u našoj publici kolege ili prijatelji izvođača ili autora. Ne postoji ni financijska ni produkcijska podrška koja bi plesnoj umjetnosti omogućila stabilan opstanak i stalnu publiku. Nevjerojatno je da smo jedna od rijetkih zemalja u kojima postoji osnovna i srednja škola za suvremeni ples, sad i akademija, a kao profesija možemo na prste izbrojiti ljude koji uspiju preživjeti uz taj poziv. U Belgiji je situacija da se na dan premijere ulazi u izvedbeni prostor nezamisliva, a ovdje smo sretni ako uspijemo dobiti dvoranu i na dan izvedbe. Tu nam je Zagrebački plesni centar kao jedini prostor namijenjen plesu bio jedina šansa, ali sada većina autora kojima bi takva podrška bila neophodna više ne želi ući u njega.
Ipak, u ZPC-u se održava Dance Inn čija ste sada gošća?
Jako mi se svidjela ideja novog festivala plesa koji će se događati kroz četiri godišnje sezone i koji će se za to kratko vrijeme useljavati u različita kazališta. Kako pripadam dijelu scene koja je u bojkotu ZPC-a zbog činjenice da mu je povezivanjem sa ZKM-om oduzeta autonomija, smatrala sam da je bitno da prvo zauzme prostor ZPC-a, jedinog prostora u ovoj regiji koji je bio namijenjen plesu. Ja čvrsto vjerujem da je ZPC naš. Da pripada generacijama plesača, koreografa i organizatora koji su gradili i ulagali u suvremeni ples. Kad bismo dobili prostor da unutar njega djelujemo onako kako smatramo da je potrebno, mislim da bismo kao Belgijanci uspjeli postaviti ples u društvo na način na koji zaslužuje.
U predstavi obilježavate 20 godina karijere i suradnju s Pravdanom Devlahovićem. Kako je bilo prisjećati se zajedničkih trenutaka kroz ples?
Pravdan i ja smo se dogovarali da ćemo jednog dana, kad budemo u mirovini, napraviti zajedničku predstavu. Prije nekoliko smo se mjeseci pogledali i shvatili da smo na neki način izvođački već tu. Mi smo uvijek imali neku vrstu izvođačke povezanosti, osluškujući jedan drugoga, predstave smo dovršavali na sceni, pred publikom. Kroz ovaj rad nam se potvrdilo da se takve stvari u pravoj koncentraciji nikada ne izgube. Sada rukama fingiramo neke od svojih previrtuoznih koraka iz tih vremena, ali su emocije i stanja u kojima se nalazimo ista. Dok plešemo, dogodi se totalni deja vu i kroz taj osjećaj se povrati još jedan dio originalnih pokreta. Sada, u četrdesetima, kada mi treba podsjetnik za sve, sve više vjerujem tijelu i vidim da um nema nikakve šanse bez aktiviranja njega. Zato je ovaj proces bio izuzetno vrijedan.
Za kraj, što od vas možemo očekivati u budućnosti, pogotovo na našim prostorima?
Menadžer u meni jako se umorio pa sam imala sreće da u zadnjih nekoliko godina radim samo na pozive ljudi, uglavnom iz Zagreba. Dogodi se da jedan projekt rezultira pozivom u sljedeći. To znači da godišnje imam po jednu veću produkciju plus neke manje. Nisam se snašla u zapadnjačkom načinu rada. Meni se pola probe dogodi na kavi i u opuštenoj atmosferi pa su zato uvjeti koji vladaju kod nas za moj način rada zasad jedini mogući. Imam osjećaj da se nikada nisam odselila.
