Radnja filma "Dovedi mi ga" (Bring Him to Me), koji se večeras prikazuje na HRT2, na prvi pogled djeluje varljivo jednostavno i poznato. Iskusni vozač za bijeg, poznat samo kao "Vozač" (Barry Pepper), dobiva zadatak od svoje nemilosrdne šefice (Rachel Griffiths) da preveze mladog i brbljavog člana bande, "Putnika" (Jamie Costa), na udaljenu lokaciju.
Putnik vjeruje da ide po svoj dio plijena nakon neuspjele pljačke, no Vozač bolno dobro zna istinu: on je samo taksist koji vozi mladića u vlastitu smrt. Cijela se drama odvija unutar klaustrofobične unutrašnjosti automobila koji juri kroz australsku pustoš, pretvarajući se u psihološku arenu.
Napetost ne proizlazi iz spektakularne akcije, već iz tišine i nedorečenih dijaloga između dvojice muškaraca, gdje se jedan bori s nadolazećom spoznajom svoje sudbine, a drugi s krizom savjesti koja prijeti da uništi jedini život koji poznaje. Njihov put je put prema neizbježnom, a svaka prijeđena milja samo pojačava osjećaj propasti.
U srcu ovog minimalističkog trilera nalaze se izvedbe koje su podijelile kritičare. S jedne strane, Barry Pepper u ulozi Vozača dobio je gotovo jednoglasne pohvale. Njegov lik je arhetipski: šutljiv, umoran od nasilja i kriminalnog života koji ga je zarobio, čovjek koji je vidio previše i ne želi se vezati za "teret" koji prevozi. Ipak, Pepper uspijeva udahnuti dubinu i ljudskost u ovu poznatu figuru, prenoseći unutarnji moralni sukob jednim pogledom ili gestom. Kritičari ističu kako on praktički nosi cijeli film na svojim leđima. S druge strane, Jamie Costa kao mladi Putnik, naivni kriminalac koji sanja o boljem životu za svoju kćer, bio je predmetom oštrih kritika. Costi, koji se proslavio viralnom imitacijom Robina Williamsa, zamjera se da njegov lik djeluje kao kompilacija klišeja iz filmova devedesetih, a njegova izvedba kao imitacija drugih glumaca, a ne autentično stvaranje lika. Njegov lik puno priča, ali zapravo ne govori ništa, ostavljajući dojam površnosti koji potkopava emocionalnu srž priče.
Sporedna glumačka postava, unatoč velikim imenima poput Sama Neilla i Rachel Griffiths, nije uspjela ostaviti dublji trag. Neill se pojavljuje kao Frank McCarthy, okorjeli kriminalac čija je radnja opljačkana, dok Griffiths glumi šeficu mafije koja svoje naredbe većinom izdaje preko telefona. Kritičari su uglavnom bili složni u ocjeni da su ovi iskusni glumci svoje uloge odradili s pola snage, kao da su prihvatili posao samo zato što se snimalo u njihovom susjedstvu u Queenslandu. Redatelj Luke Sparke, poznat po australskim žanrovskim filmovima poput znanstveno-fantastične serije "Occupation", ovim se filmom odmaknuo od specijalnih efekata i okrenuo karakternoj drami. U najavama je isticao fascinaciju moralno sivim pričama poput serije "Breaking Bad" i filma "Vožnja" te želju da žanru ponudi vlastiti pečat, no mnogi smatraju da u tome nije u potpunosti uspio.
Ono što film čini posebno zanimljivim jest njegov otvoreni dijalog s filmskom poviješću. Scenarist Tom Evans kao izravnu inspiraciju za scenarij naveo je jednu od najpotresnijih scena u povijesti kinematografije: onu iz "Casina" Martina Scorsesea, u kojoj Nicky Santoro (Joe Pesci) nesvjesno dolazi na sastanak u kukuruzište samo da bi bio brutalno pretučen i živ pokopan. Taj osjećaj izdaje i neizbježne, surove kazne prožima cijeli "Dovedi mi ga". Film je također prepun referenci na druge žanrovske klasike. Vozačev automobil, crni Ford Mustang, izravna je posveta vozilu Johna Wicka, dok scene ranjavanja i krvarenja u automobilu podsjećaju na kultni "Reservoir Dogs" Quentina Tarantina. Ipak, dok su neki te posvete vidjeli kao šarmantan hommage, drugi su ih smatrali neoriginalnim kopiranjem koje samo naglašava koliko film zaostaje za svojim uzorima.
Iako je minimalistički pristup priči u teoriji obećavao, izvedba je naišla na brojne prepreke, ponajviše u scenariju. Kritičari su ga opisali kao generičkog, predvidljivog i ispunjenog "jeftinim" dijalozima koji zvuče kao da su izvađeni iz priručnika za pisanje mafijaških filmova. Rečenice poput "Povjerenje se zaslužuje" i "Započet ćeš rat koji nećeš doživjeti da vidiš" nisu uspjele stvoriti autentičnost, već su likove svele na karikature. Međutim, segmenti u kojima film uistinu zablista su akcijske scene. Redatelj Luke Sparke, zajedno s direktorom fotografije Rossom W. Clarksonom, pokazuje izniman talent za režiranje napetih i uzbudljivih sekvenci. Pucnjave i potjere, iako malobrojne, režirane su s ciljem i svrhom, stvarajući tenziju koja često nedostaje u dijaloškim scenama. Upravo ti trenuci nasilja, poput obračuna s bajkerima, daju filmu prijeko potrebnu dozu adrenalina i pokazuju potencijal koji je Sparke najavljivao kao napeti triler.
Ipak, element koji je izazvao najviše kontroverzi i podijelio mišljenja jest sam završetak filma. Nakon što je 90 minuta gradio priču o moralnom iskupljenju jednog čovjeka, film u posljednjih dvadesetak minuta donosi drastičan preokret koji cijelu priču okreće naglavačke. Umjesto da ponudi zadovoljavajući zaključak sukoba Vozačeve savjesti, scenarij uvodi potpuno novu prijetnju i završava otvorenim krajem, očito postavljajući temelje za nastavak. Ovaj potez razljutio je mnoge kritičare, koji su ga opisali kao jeftin trik koji potkopava sve što je film do tada izgradio. Priča o unutarnjoj borbi i iskupljenju odjednom je pretvorena u puki prolog za neku buduću, veću priču. To je odluka koja riskira otuđiti publiku koja je uložila emocije u sudbinu glavnog lika, ostavljajući ih s osjećajem da su prevareni umjesto da su dobili zaokruženo filmsko iskustvo.
U konačnici, "Dovedi mi ga" je film pun proturječnosti. To je stilski dotjeran i atmosferičan triler koji se može pohvaliti sjajnom glavnom ulogom Barryja Peppera i vješto režiranom akcijom. Istovremeno, pati od slabog scenarija, nerazrađenih sporednih likova i završetka koji će mnoge ostaviti frustriranima. Iako ne dostiže visine svojih uzora, predstavlja zanimljiv, iako manjkav, pokušaj stvaranja napetog neo-noir trilera koji će zasigurno potaknuti raspravu nakon odjavne špice.
Otvori KEKS Pay
