Vijest da će Parni valjak i Prljavo kazalište prije ljeta 2027. prvi put održati zajednički koncert odjeknula je među poklonicima poput stvaranja "koalicije voljnih" ili gotovo kao da SDP i HDZ idu zajedno na izbore. Nešto što je još do jučer, činilo se, bilo nezamislivo. Kako su zaboravili da su krajem 1988. već svirali zajedno na koncertu "Zg Rock Forces" u Domu sportova, ostaje pitanje, ali naravno da se ovo današnje ujedinjenje može promatrati u drugim okolnostima. Jer, Valjak i Kazalište doista od "drugog dolaska", od devedesetih naovamo, ne samo da nisu nastupili zajedno, nego je vladala mantra da su ljuti konkurenti, neprijatelji čak, pa nikome normalnom nije ni padalo na pamet da ih spoji.
Sve do sada, kada je objavljen zanimljiv poslovni pothvat za koji sam u prvom trenutku pomislio da će se dogoditi za otvorenje novog Zagrebova stadiona u Kranjčevićevoj ulici. Onda mi je palo na pamet da je Prljavo kazalište tamo već sviralo 2018., kao i činjenica da i pojedinačno mogu napuniti prostor od 25 tisuća ljudi, jer ionako pune Arenu Zagreb po nekoliko puta. Dakle, za ovakvu priliku mora biti neka posebna lokacija pa sam pomislio na hipodrom. Iako ne bi imali stotine tisuća ljudi poput Thompsona, već bi i pedeset tisuća posjetitelja bilo sasvim dovoljno za pristojan rock-koncert, ali ne bi bilo dovoljno efektno.
Stoga, jedino logično rješenje jest Dinamov stadion, koji bi prije formalnog rušenja zajednički "porušili" Valjak i Kazalište i odveli ga u povijest. Tim više što stadion u Maksimiru nije bio poznat po čestoj volji da iznajmi prostor za koncerte, nakon Bowieja 1990., Bijelog dugmeta 2005., Thompsona 2007. i U2 na dva nastupa 2009., ovo bi bila zgodna prilika da pod sloganom "dođite svi zadnji put na Maksimir" arhitektonsko ruglo ode u povijest na ljepši način i okupi pedesetak tisuća posjetitelja i poklonike dva najpopularnija zagrebačka benda. Doduše, prvi su "na Maksimiru" svirali Oliver i Gibo 1994. sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, ali pozornica je bila postavljena "poprečke" na terenu pred zapadnom tribinom, tako da nije bilo publike na travi.
Početkom devedesetih Prljavom kazalištu odbijen je planirani nastup na Maksimiru, iako su već isprobavane i zaštite za travnjak, ali dozvola je iznenada povučena. Iako su bend iz obližnje Dubrave, dakle bili bi na svom terenu, što stadion u Maksimiru opet određuje kao poželjnu metu da napokon tamo nastupe, zajedno s Valjkom. Zanimljiva je priča o navodnom sukobu Valjka i Kazališta, no jesu li oni zaista bili "neprijatelji" ili se radilo o kalkuliranoj konkurenciji poput one Beatlesa i Stonesa, Clasha i Sex Pistolsa? Ili je tu bilo težih stvari, poput otvorenog neprijateljstva grupa Oasis i Blur devedesetih?
Nije tajna da je gitarist i jedan od osnivača Prljavog kazališta Zok Cvetković 1979. prešao u Parni valjak. Još je manja tajna da je gitarist Marijan Brkić 1989. iz Kazališta otišao u Valjak, gdje je i danas, gotovo 40 godina kasnije. Možda je Zagreb osamdesetih bio premali za dva velika benda, a Jugoslavija prevelika da dostignu Bijelo dugme i Riblju čorbu. Iako je rano Kazalište imalo neviđenu kritičarsku podršku, a i publiku, u svojoj novovalnoj fazi, sve do albuma "Heroj ulice", a Valjak sjajnu seriju albuma od "Gradskih priča" do "Uhvati ritam", što su ujedno i najbolji autorski radovi oba benda. Ovo o čemu pričamo danas stiglo je tek kasnije, u fazi "profesionalizma", kad su se bendovi, način rada i kompletna scena debelo promijenili. Kao i u slučaju Rolling Stonesa ili U2 – koje su i Valjak i Kazalište često "citirali" – a koji od devedesetih nadalje nisu više sličili sebi otprije. Jednostavnije rečeno, radilo se po drugim pravilima i vjerojatno široku publiku, a i članove bendova, živcira kritičarsko spominjanje ranih radova, za koje publika možda i ne mari, jer ona želi hitove, dobro raspoloženje, a ne enciklopedijsko nabrajanje kreativnih vrhunaca.
Neki animoziteti definitivno su postojali, pogotovo od devedesetih, zapravo 1989. i koncerta Kazališta na Trgu, kad je bend na valu nacionalnog naboja u devedesetima naglo narastao na tržištu, iako se njihov sasvim opravdani nacionalni naboj nikada nije prometnuo u agresivnu agitaciju Thompsona koja je stigla kasnije i stvorila "novo domoljublje". S druge strane, Valjak je ostao maksimalno profesionalna sviračka jedinica koja je u dvijetisućitima snimala bolje albume od Kazališta i potvrdila poziciju benda čija je – oduvijek poznata i priznata – sviračka sprema bila miljama daleko od konkurencije. No svi su oni priređivali velike srednjostrujaške fešte u po nekoliko puta rasprodanim Arenama pa bi se igrom velikih brojeva moglo pretpostaviti da će ulaznice za zajednički koncert biti tražene.
Bitna promjena koja je, čini mi se, a znam ponešto, pisao sam i knjigu o Kazalištu s Darkom Glavanom – omogućila ovu novu romansu između Valjka i Kazališta, odlazak je Tihomira Fileša iz Kazališta, koji je doveo do aktualnog sudskog spora između "dva Kazališta". Naime, sad su ta dva Kazališta veći neprijatelji nego što su Valjak i Kazalište ikad bili, a i u kuloarima je poznata priča da su članovi bendova međusobno "uvijek bili okej", ali je, legenda kaže, baš Filko svojom zaštitničkom menadžerskom pozicijom bio "glavni" koji je doveo do međusobne zle krvi. Čim je on otišao, krenula je idila, slikanje, članovi Kazališta kolegijalno su došli na koncert Valjka u Areni Zagreb, a drugari iz Valjka malo kasnije na njihov na istome mjestu. Zajednički koncert samo je logična posljedica ovakve strategije "zakopavanja ratnih sjekira" i dokaz da nova ljubav cvate.
Otvori KEKS Pay
