Hladna travanjska susnježica spustila se na ulice Münchena i pod uličnom rasvjetom, slijevajući se niz stakla jarko osvijetljenih izloga, stvara bajkovite slike. Mnoštvo prolaznika preplavilo je središte grada u potrazi za zabavom. Mnogi od njih ulaze u pivnicu Augustiner Bräu u samom središtu grada. Svaku je večer krcata ljudima.
U žamoru mnoštva veselih i razdraganih gostiju Yoko spretno u rukama nosi nevjerojatan broj krigla piva promičući među stolovima poput kakve balerine. Na početku svog novog posla bivala bi sva u znoju, što od napora što od straha da ne posrne između stolova ili rijeke ljudi koji prolaze kroz pivnicu. Trudila se usavršiti u svom novom poslu, ali već neko vrijeme radi ovaj posao bez strasti.
Na licu joj sve češće treperi umor, a tamni tonovi oko očiju gase osmijeh. Žal za zemljom sunca i mirisa trešnjina cvijeta nasuprot hladnoj, münchenskoj večeri s prvim pahuljama snijega počinje ju sve više nagrizati, poput hrđe. Gorčina joj se počela nakupljati u grudima i u posljednje vrijeme gotovo da je guši njezin trpki okus. Noćima se budi zbog teških snova jer ne zna kada je sve krenulo u krivom smjeru.
Pogled joj leluja u kriglama piva. Omaglica joj zastire pogled, zvukovi postaju sve tiši i odjednom trgne je tresak stakla i vrisak žene koju je zalila pivom. Pjena se širi po stolu i cijedi niz rubove. Yoko uzdahne i na trenutak zatvori oči da sabere misli. Kraj?! Ne, nije to željela kada je sanjala o promjeni u životu.
Žamor prerasta u buku. Yoko ne razumije što joj govore jer njezin je njemački oskudan, ali zna da više ne može ovako dalje. U glavi joj tutnji dok se pokušava sabrati. Napušta mjesto nesreće i nervozno skida sa sebe radnu odjeću. Oberica joj pokušava energično nešto objasniti, ali Yoko u suzama samo odmahuje glavom. Uzima svoje stvari i napušta pivnicu odlazeći u noć. Mora u miru razmisliti kako dalje i što zapravo želi napraviti od svog života.
Dok se žuri ulicom mokra od kiše i suza, prisjeća se svega što je stalo u samo nekoliko proteklih mjeseci ljubavi. Jednoga dana upoznala je Erika. Riđokosi Nijemac, s početničkim znanjem japanskog jezika i pisma, zagolicao je maštu mlade Yoko.
Ona je već neko vrijeme osjećala zasićenost svakodnevnim poslovnim obvezama, a privatni život gotovo i nije imala. Sve je češće razmišljala u svom životu nešto promijeniti. Željela je putovati, upoznati druge kulture i narode. Bolje upoznati neke od zemalja Europe, a možda i ostati živjeti u jednoj od njih. Putujući do posla, kratila je vrijeme slušanjem starih njemačkih, talijanskih i francuskih napjeva. Zanesena ljepotom melodija često je zamišljala kako stoji na mostovima rijeke Arno dok valovi poput glazbe oplakuju obale u Firenci ili se penje na Eiffelov toranj i gleda u daljinu gdje se spaja nebo s poljima Provanse.
Zato je rado prihvatila poziv na druženje sa strancem koji će neko vrijeme zbog posla boraviti u firmi u kojoj radi Yoko. Možda je tu skriven prst sudbine?
Možda je u početku bila srdačna samo iz zahvalnosti zbog njegove škole japanskog jezika, ali nakon nekoliko tjedana sve je preraslo u strastvenu ljubav. Nije mogla ni sanjati da se dvoje ljudi, koji govore različite jezike i pripadaju različitim kulturama, mogu bez puno riječi zbližiti i postati nezasitni jedan drugoga. Ponekad bi ukrali vrijeme za duge šetnje gradskim ulicama ili večeru u tipičnom japanskom restoranu. Erik je snimao i upijao sve oko sebe, a Yoko se trudila naučiti Erikov jezik. Kada bi se vratili u stan, još su se dugo u noć prepuštali strasnim zagrljajima. Eric joj je svako jutro ispisivao poruku ljubavi: ai ši te i ru. Gledajući u tekst ispisan nespretnim japanskim znakovima koji znače volim te, Yoko se pitala, zvuče li ove riječi isto na svim jezicima svijeta. Pokušavala je zamisliti trenutke u kojima neki drugi zaljubljeni, na jezicima koje ona ne zna, šalju poruku ljubavi.
Kako sve u životu ima svoj kraj, tako se jednog dana Erik morao vratiti u domovinu. Yoko je brzo odlučila prihvatiti izazov i krenula s njim. Tradiciju druženja uz ispijanje čaja zamijenila je zemljom u kojoj se tradicionalno ispijaju hektolitri piva. Ljubav je sve obavijala u lakoću i izazov promjene bio je prihvatljiv. Ali svakodnevni život i Erikovo često odsustvo zbog obveza praznili su čašu s medom. Trebalo je naći sadržaje koji će poput temeljnog kamena davati njihovoj ljubavi realnu notu. Tako je Yoko privremeno prihvatila posao u prestižnoj pivnici u centru Münchena. Svakim je danom bivala sve spretnija. Osjećala se dobro u društvu mnogih djevojaka koje su poput nje ovaj posao prihvatile kao privremeno rješenje. Atraktivna djevojka postala je turistička zanimljivost kroz neobičan spoj dindrlice i japanskih crta lica. Zbog crnih, koso položenih očiju mnogima se činilo da im poklanja osmijeh. Vrijeme je prolazilo, drugi posao nije bilo lako naći, a žar ljubavi počeo se hladiti jer život nije satkan od snova i ljubavi. Svoje skromno znanje njemačkog jezika koristila je samo u poslu: Bite šen, tanke šen… calen bite. Smiješkom je vješto prikrivala trenutke kada bi joj nedostajalo riječi.
I tako do kasno u noć. Yoko je provodila vrijeme u njihovu malom stanu oporavljajući se od napornog dana. Ni susjede nije stigla upoznati jer su kao i u njezinoj domovini veći dio dana svi bili zauzeti poslom. Samo bi ponekad u prolazu kimnuli glavom na pozdrav, bez riječi.
Jutrom bi Erik odlazio rano, a poruke ljubavi sve češće su izostajale. Izgovarao se na žurbu i pretrpan raspored, odlazio na put po nekoliko dana i vraćao se često umoran i neraspoložen. Yoko bi nakon ustajanja dugo promatrala svoje lice u ogledalu. Umor je gotovo promijenio njezino uvijek nasmiješeno lice, a u očima se gubio sjaj. Do kada će moći ovako dalje? Mora promijeniti posao jer sve je manje vremena s Erikom, a njihove nježnosti gube onu početnu strast. Htjela bi raditi posao za koji se školovala. Mora s njim porazgovarati o njihovoj zajedničkoj budućnosti.
Maglovito, kišno jutro bez nježnosti. Erik je jutros ostao dugo u krevetu šutljiv i napet. Yoko je ustala pristaviti vodu za čaj. Kad se vratila u sobu, samo joj je hladno rekao da je među njima sve gotovo. Njezino skromno znanje njemačkog bilo je dovoljno da shvati da se čaša s medom ispraznila.
Ovo jest kratka priča, žanra u kojem je svojevremeno kraljica bila izvjesna gospođa Ana Žube pa tako s ozbiljnom književnošću nema ništa. I da, s Ajfelovog tornja u Parizu se nikako ne može vidjeti spajanje neba s poljima Provanse. Ako nas ima koji zaista čitamo onda se treba paziti što se piše :)