Svjesni smo da mnoga hotelska zdanja u Hrvatskoj desetljećima propadaju zbog nemara, vlasničkih odnosa, zastarjelih arhitektonskih standarda i opravdanih strogih konzervatorskih uvjeta kojima se žele pod svaku cijenu očuvati izvorni zaštićeni spomenici kulture toga vremena.
Pojam oživljavanja zapuštenih i oronulih građevina znači potaknuti nešto što je zaboravljeno ("umrtvljeno") kako bi ponovno postalo aktivno. Bitno je oživiti prostor bez obzira na namjenu, ali s temeljnim urbanističkim parametrima i okvirima napuštenih postojećih građevina. To je zapravo buđenje poznatih modernih zdanja, tzv. "betonskih spavača".
Osim hotelskog smještaja to mogu biti i razne kombinacije stambeno-hotelskog smještaja, studentskih kampusa i kulturno-povijesnih sadržaja (muzeji, galerije...). Ti modeli naročito se mogu primijeniti u povijesnim gradovima, gdje se napuštene i devastirane građevine mogu obnoviti kao specifični povijesni (heritage) hotelski smještaji u kombinaciji sa stanovanjem. Bitno je da očuvaju mjeru i autentičnost grada (primjer lokacije Pustijerna u Dubrovniku). Najeklatantniji primjeri su bivši Magaševi hoteli Haludovo, simbol luksuza ("hrvatski Las Vegas"), a danas oronuo i devastiran s tračkom nade u skoroj obnovi. Zatim, Vitićevi moteli u Sigetu i Biogradu, hotel Belvedere Julija de Luce u Dubrovniku te mnogi drugi.
Prema mom saznanju, radi se o velikom broju napuštenih građevina pa bi samo za to trebao poseban članak. Ima i svijetlih primjera obnove, kao hotel Hilton Imperial u Dubrovniku, hoteli Solaris u Šibeniku i mnogi drugi. Nadam se da će i Grand Hotel na otoku Lopudu biti obnovljen u skorije vrijeme.
Činjenica je da bi ovaj način obnove starijih, napuštenih građevina koliko-toliko umanjio izgradnju većih turističkih "mega" hotela i zona, a ujedno zadovoljio potrebe u razvoju turizma i zaštitio naslijeđe kao autentičnost tih mjesta.
Pitam se treba li u toj mjeri užurbano planirati i graditi nove turističke kapacitete ili se dobrim dijelom posvetiti obnovi naslijeđa. To se pogotovo odnosi na manja priobalna i otočka mjesta jer su tada ti hoteli bili glavni nositelj turističkog, kulturnog i društvenog života.
S jedne strane masovni turizam (overtourism) donosi kakav-takav gospodarski rast i zapošljavanje, a s druge strane umanjuje kvalitetu gostiju, a povećava kvantitetu, opterećuje infrastrukturu i okoliš, troši najkvalitetnije prostore te gubi autentičnost. Nagli, nekontrolirani i prekomjerni razvoj turizma i drugih gospodarskih grana zadržava nas u putanji rizičnog plana razvoja. To se uglavnom očituje u velikim razlikama razvoja društva i stvarnog stanja u prostoru.
Naša stremljenja turističkom i gospodarskom razvoju u budućnosti bi trebala biti malo "umjerenija" (konzervativnija), s tim da poanta "Scenarija zaštite prostora" bude primarna jer štiti prostor, krajolik, kulturnu baštinu, prirodu i okoliš, umanjuje površine građevnog područja, građenje se planira preobrazbom, sanacijom i obnovom. Primjena ovog scenarija u budućnosti se primjenjuje u uvjetima visokog stupnja razvoja društva i tehničko-tehnološke razvijenosti. A to je ono čemu i mi težimo.
Nadamo se da će biti dovoljno pameti da putanju rizičnog razvoja usmjerimo prema zaštiti hrvatskog prostora, što govori i Deklaracija o hrvatskom prostoru – da se prostor zaštiti Ustavom RH kao narodno bogatstvo koje se ne smije nepovratno trošiti. Svijetli primjer uspjeha i upornosti jest izrada projektne dokumentacije kao početak realizacije rekonstrukcije zaštićenog Dobrovićeva Grand Hotela na otoku Lopudu, a ujedno i samostana sv. Nikole u neposrednoj blizini hotela (pravomoćna građevinska dozvola).
Baš to možemo nazvati svijetlim primjerom suradnje struke i vlasnika, gdje se zajedničkim doprinosom kroz sinergiju različitih stručnjaka – arhitekata, konstruktera, povjesničara i konzervatora – dobila cjelovita slika, konačan proizvod dugoročnog rada, istraživanja i planiranja u obliku pravomoćne lokacijske dozvole rekonstrukcije Grand Hotela.
Nadam se da se ovaj dugoočekivani zakonski dokument neće mijenjati prema želji bilo kojeg investitora ili potražnji tržišta. Građevina je rekonstrukcijom spašena od propadanja, ali i dalje ostaje zaštićeni spomenik u obliku povijesnog heritage hotela. Spojili su se kvaliteta projekta, očuvanje kulturne baštine i zadovoljstvo vlasnika jer će vlasnik nakon rekonstrukcije dobiti kvalitetan povijesni hotel, što je i bio cilj svih nas sudionika na ovom projektu.
Kada govorimo o modernoj arhitekturi, moram spomenuti da je kod nas preteča moderne arhitekture bio arhitekt Viktor Kovačić (1874. – 1924.) U svom kratkom životu od 50 godina sudjelovao je na mnogim međunarodnim natječajima, uglavnom u domeni moderne arhitekture. Bio je poznat u europskim krugovima naročito po prihvatljivom eseju "Moderna arhitektura", gdje je propagirao modernu kulturu života i ulazak u razdoblje arhitektonskog modernizma, što je potvrdio na nekim svojim projektima.
Također, jedan od pionira modernog arhitektonskog izričaja na dubrovačkom području jest arhitekt Nikola Dobrović. Na zahtjev gospara Koste Strajnića Dobrović se iz Praga vraća u Dubrovnik 1931. i djeluje sve do početka Drugog svjetskog rata 1941. U tom razdoblju projektirao je niz obiteljskih vila, javnih zgrada, hotela, parkovnih rješenja i dr., što pokazuje privrženost modernom pokretu. Kruna toga betonski je, moderni Grand Hotel na otoku Lopudu. Hotel je projektiran u modernističkom stilu i građen od 1934. – 1936., a otvoren 1938. To je ujedno i početak razvoja turizma na otoku Lopudu. Nezaobilazni znanstvenik i kritičar, gospar Kosta Strajnić, podržava arhitekta Dobrovića i njegov modernizam u arhitekturi. Međutim, kada je izgrađen betonski Grand Hotel, izazvao je niz negodovanja u javnosti. Zato je vrijedno spomenuti jednu misao gospara Strajnića u vezi polemike oko projekta hotela Kursalon u Dubrovniku (što se odnosi i na Grand Hotel), a glasi: "Naši ljudi misle da je patriotska dužnost biti konzervativan u svemu, pa čak i u arhitekturi."
Bez obzira na rasprave i negodovanja koji su se dogodili, hotel je izgrađen u modernističkom stilu. Izvorno je izveden u tlocrtnom "L" obliku, a izgrađen je u potpunosti od betona/armiranobetonskog skeleta kao i svi unutarnji i vanjski uočljivi detalji pročelja, klupa, stubišta, soba, terasa, lođa i sl. To je, za javnost, bio šok u to vrijeme. Glavni središnji trakt bio je vertikalnog gabarita Po+P+4, a bočni P+2. Prema izvornom projektu hotel je imao 83 male dvokrevetne sobe sa 166 postelja. Sanitarni čvorovi bili su zajednički u proširenju hodnika. Zanimljivo je da je na krovu (4. kat) središnjeg trakta izgrađen teniski teren s tribinama zaštićen visokom žičanom ogradom s kojeg se pruža prekrasan panoramski pogled na mirnu morsku uvalu. Ono što ga je krasilo jest "Vrt palmi" između hotela i mora, tako da je hotel uvučen u bujno zelenilo. Dugi niz godina hotel nije u funkciji pa je sada zapušten i u dosta derutnom stanju, pogotovo konstrukcija, jer su atmosferilije, sol i more učinili svoje.
Velika zainteresiranost za ovu modernističku zaštićenu građevinu iznjedrila je do sada niz projekata za pokušaj obnove, stručnih elaborata, konzervatorske dokumentacije pa i niz novinskih članaka i stručnih skupova (40-ak). Zato sada neću spominjati naslove i autore jer bi bilo predugo za ovaj članak. Sigurno da sve to pridonosi i našem projektu – oživiti umrtvljeni Grand Hotel, koji je bio centar zabave, odmora i druženja na otoku.
Ovom prilikom moram zahvaliti vlasniku Anker grupi, koja je prepoznala vrijednost hotela i naručila projekt rekonstrukcije sa svim potrebnim istraživanjima i predradnjama. Nakon narudžbe izvornog projekta autor arhitekt Nikola Dobrović preselio se na otok Lopud i tamo stanovao i stvarao (1934. – 1938.) sve do otvaranja hotela kako bi se realizirala njegova zamisao. Tako smo i mi ozbiljno, stručno i s pijetetom pristupili rekonstrukciji i dogradnji hotela kao i sveukupne zone, uključujući okoliš, park i samostan sv. Nikole u neposrednoj blizini. Za naš projektni ured Afaplana to je bio veliki izazov, pogotovo za autorski tim koji su činili arhitekt Stjepo Butijer, kao glavni projektant, i arhitektice Ana Pančić i Tea Krmek, kao projektanti, te suradnik konstrukter Robert Pančić, koji je u suradnji sa stručnjacima Ministarstva kulture i konzervatorskog ureda u Dubrovniku pronašao modus konstruktivne obnove poštujući sadašnje zakonske okvire.
Ono što je bitno naglasiti – na ovom projektu stvorila se sinergija arhitekata sa stručnim timom Ministarstva kulture i Konzervatorskog odjela u Dubrovniku te tvrtke eLABORO kroz konzervatorski elaborat zone Grand Hotela. Kako i ne bi kada je to mjesto gdje se susreću povijest, umjetnost, bujna priroda i more.
Bitno je naglasiti da se u ovoj rekonstrukciji broj soba smanjio, a površina soba povećala. Broj smještajnih jedinica je 38 (u sva tri trakta, odnosno dilatacije A, B, C), i to jednokrevetnih, dvokrevetnih i obiteljskih s ukupno 86 postelja, zadovoljavajući sve standarde za kategorizaciju.
U projektu hotel je podijeljen u tri trakta:
A – postojeći središnji trakt/dilatacija (Po+P+4)
B – postojeći sjeverozapadni trakt/dilatacija (P+2)
C – novi jugozapadni trakt/dilatacija (P+3) prema izvornoj skici arhitekta Dobrovića.
Ukratko, u glavnom, središnjem traktu/dilataciji (Po+P+4) u podrumu smješteni su prateći tehnički i spremišni prostori, a u prizemlju glavni ulaz, recepcija, dizala i stubišta, restoran s terasom i pratećom kuhinjom te centralnim sanitarnim čvorom. Uz to, na etaži prizemlja osigurat će se i stalni izložbeni prostor s prikazom povijesnog pregleda hotela, od projektiranja do izgradnje (1934. – 1936.), odnosno 1938., kada je bilo otvaranje. Katovi su smještajne jedinice različitog karaktera. Uzimajući u obzir izvornu organizaciju smještajnih jedinica, u načelu je ovim projektom predviđeno povezivanje dviju soba u jednu s uključenim sanitarnim čvorom kako bi se zadovoljili današnji standard, kvaliteta i kategorizacija hotela. Također, u glavnom središnjem traktu ostavit će se jedna originalna, izložbena, izvorna soba sa svom betonskom opremom. Krovna terasa zadržava izvornu namjenu teniskog terena s pripadajućim tribinama i zaštitnom ogradom.
U traktu/dilataciji B prizemlje je zadržano u izvornom obliku kao prolazni, natkriveni prostor na stupovima. Katovi su planirani kao smještajne jedinice (od dvije sobe jedna) s prohodnim, ozelenjenim ravnim krovom.
Trakt/dilatacija C novoprojektirano je krilo hotela prema uzoru na izvorne skice arhitekta Dobrovića. Novoplanirani trakt zadržava sve posebnosti horizontale i vertikale središnjeg trakta, ali s katom manje (P+3) kako bi središnji trakt "kao brod" mogao dominirati u ovoj turističkoj zoni.
Prizemlje je planirano kao zatvoreni i većim dijelom ostakljeni prostor s namjenom multifunkcionalnog javnog prostora te vertikalnom komunikacijom za smještajne jedinice na katovima.
Vanjskim oblikovanjem novog trakta/dilatacije ispoštovana je osnovna vrijednost Dobrovićeva koncepta koja se iščitava preslikavanjem konstruktivnog rastera na pročeljima. Predmetni hotelski kompleks, pored značajnih povijesnih građevina, ističe se vanjskim uređenjem vrtova. Prednji "Vrt palmi" prema moru, s upečatljivim ulazom u turističku zonu, prepoznatljiv je dio kompleksa, dok stražnji vrt s otvorenim bazenom i pomoćnim objektima ostavlja mogućnost povezivanja s prednjim vrtom i terasama. To su zelena pluća Lopuda za odmor i večernje svečanosti neposredno uz more, koje će privlačiti goste i lokalno stanovništvo.
Vrijedno je naglasiti i širu zonu ovog zaštićenog kompleksa, što se odnosi na Grand Hotel s Vrtom palmi i rekonstrukciju samostana sv. Nikole za heritage hotel te zaštićeni povijesni mediteranski park Đorđić-Mayneri u neposrednoj blizini.
Budući da ne možemo u ovom članku iznijeti sve novoplanirane ideje (interijera i eksterijera), na kraju postavljamo pitanje sebi samima jesmo li ovom obnovom zadržali "memoriju mjesta", a uz to i sačuvali remek-djelo moderne arhitekture uvučeno u bujno zelenilo vrtova i parkova. Uz to smo izvršili intervenciju prema suvremenim zahtjevima neizbježne profitabilnosti, kako za investitora tako i za sredinu kojoj pripada. Nadam se da smo uspjeli, ali to će pokazati budućnost – nakon realizacije i uporabe hotela.
Otvori KEKS Pay
