Jedan od naših najmoćnijih kipara Vojin Bakić (1915. – 1992.) napokon izranja iz sive zone u koju ga je smjestila vlastita emancipiranost u odnosu na politiku i ono što će publika reći o njegovu političkom angažmanu u umjetnosti. U subotu se, naime, u Muzeju suvremene umjetnosti otvara prva Bakićeva retrospektiva. Dvadeset godina nakon smrti. Postavljaju je Bakićeve unuke, arhitektice Ana Martina Bakić i Vjera Bakić, a kustosica izložbe Nataša Ivančević koncipirala je katalog i kao zbornik tekstova o Bakićevu opusu iz pera najugledniji hrvatskih stručnjaka – Maroevića, Makovića, Denegrija i drugih.
Bakić je bio đak profesora monumentalnih ideja Frana Kršinića i Roberta Frangeša-Mihanovića. Bio je veliki talent za spomeničke forme (Petrova Gora, Dotrščina...), a dovoljno hrabar da ih ne radi po socrealističkoj spomeničkoj “špranci”, nego kao svoje autentično umjetničko djelo.Uz to je, dakako, klesao niz radova koji pokazuju koliko je bio talentiran. Figurativne, realistične figure, portreti, uvijek su povezani s emocijom – emocijom modela i(li) emocijom kipara prema modelu. Izrazito je recimo “emo” portret supruge iz 1942. godine. Kiparska snaga povezana je u Bakića s gotovo opipljivom samouvjerenošću, energijom koja i eruptivna i topla, ovisno o motivu.
Glasovita je njegova skulptura bika, izrazito samosvojna u formi. Dana je kao sažetak forme u određenom naponu snage. Savršen je to spoj. Već 1956. izložen je na Venecijanskom bijenalu, pa 1958. u Bruxellesu na prvoj izložbi EXPO u Richterovu paviljonu. Naposljetku ga je otkupio Amsterdam za park skulptura.Posebna je priča portret pjesnika Ivana Gorana Kovačića, čija je tragična poema Jama i sama antiratni spomenik. Klesao je Gorana hiperrealistički, a onda ga je dao totalno apstraktno, lomljenim plohama, ali tako da ga ni malo ne iznevjerava! Zagreb ga je svakome dao na uvid – u parku Ribnjak.
Retrospektiva u MSU cjelovit je portret kipara i njegova opusa. Rađena je onako kako se danas predstavljaju umjetnici od izuzetna formata – ne samo umjetničkim radovima nego i svim pisanim i predmetnim tragovima. Zato su tu crteži, skice, makete, fotografije... A naslov je izložbi “Svjetlonosne forme” zapravo davno dao Jure Kaštelan, govoreći o Bakiću, koji je potragu za svjetlom i sam nazvao svojim putom.
