Naslovnica Kultura Knjige

Što je kultura EU? Njemačka je dala i Kanta i Hitlera

Radnju romana smjestio je u izmišljeni grad Wandernburg, miješajući europsku i latinskoameričku tradiciju pisanja fikcije
30. svibnja 2018. u 15:57 5 komentara 216 prikaza

Andrés Neuman argentinski je pisac njemačkog porijekla kojem je Henacom objavio remek-djelo “Putnik stoljeća” u prijevodu Tamare Horvat Kanjere.

Putnik stoljeća Denis Derk Oštroumna proza gusta literarnog tkanja u kojem je teoretiziranje spojeno s erotikom

Kako to da ste radnju romana smjestili u Njemačku, u izmišljeni grad Wandernburg?

Zaintrigirala me metafora Europe više nego pojedinačne zemlje. Zanimalo me ono najgore i ono najbolje što nam je tzv. europska kultura donijela. A Njemačka je, naposljetku, iznjedrila i Kanta i Hitlera! Ideja zajedničkog identiteta kao i njegovo konačno uništenje… Istodobno, imao sam na pameti imaginarne gradove koje možemo pronaći u velikoj latinskoameričkoj tradiciji, kod Rulfa, Onettija, Marqueza. Pa sam mislio, zašto ne napraviti nekakvu mješavinu, neku vrstu poetske granice između klasičnoga europskog romana 19. stoljeća i latinskoameričkog buma?

Koja vam je bila prvotna namjera dok ste pisali “Putnika stoljeća”; povijesni ili ljubavni roman?

Apsolutno oboje! Nije li ljubav sama po sebi najpovjesnija, a opet svevremena tema? Nije li ljudska ljubav djelomice oblikovana obilježjima svakog povijesnog razdoblja, a djelomice vječno ista?

Postoje li sličnosti između vas i protagonista Hansa?

Nema ih više nego između mene i glavne junakinje Sophie. Smatram da pripovjedač treba istodobno biti svi svoji likovi. Duša može biti rascjepkana na mnogo dijelova. Čvrsto vjerujem u tu umnogostručenost, koja se može ostvariti jedino fikcijom.

Mislite li da se društvena klima Europe promijenila u posljednjih dvjesto godina ili da se i dalje borimo s istim problemima?

Ako pogledamo tko su još uvijek šefovi, koji su naši kolektivni strahovi, za koje se zastave držimo i kako odbijamo strance, čini se da se stanje baš i nije promijenilo.

Jesu li žene danas slobodnije nego što su bile u 19. stoljeću?

Nasreću, jesu, općenito govoreći. Na poslu, u obitelji, u seksu, u slobodi govora… Međutim, zapanjujuće je da je velike debate i dileme današnjih zaposlenih žena anticipiralo nekoliko avangardnih spisateljica dva stoljeća ranije. Mary Wollstonecraft i njezina kći Mary Shelley, George Sand, Madame de Staël, Sophie Mereau, Johanna Schopenhauer... U ovome romanu, lik Sophie je na neki način fikcionalni rezime svih tih divnih, vizionarskih žena.

Mislite li da današnji čitatelj može čitati vašeg “Putnika stoljeća” bez zavirivanja u enciklopedije ili bez “guglanja”?

Pa, ustvari, volim konzultirati različite izvore dok gledam film ili čitam knjigu! Na taj način može se puno naučiti i mislim da nam to širi čitateljsko iskustvo. Knjige su poput vrata u najveću kuću na svijetu – radoznalost. Imajući to na umu, ne očekujem od čitatelja da poznaju svaku kulturnu referencu iz romana. One su tu kako bi stvorile snažniji osjećaj povijesti kada su neki ljudi dobro poznavali te teme.

Zašto ste u roman ubacili i jedan kriminalistički rukavac? Je li to samo mamac za čitatelje koji vole kriminalističke enigme?

Učinio sam to kao dio literarnog eksperimentiranja. Zamislio sam cijelo 19. stoljeće kao golemi televizor i želio sam da čitatelj može pročitati/pogledati sve običaje tog perioda na stranicama. Želio sam stvoriti program „romana ideja“, ljubavni program, društveni program, fantastični program, umjetnički program... A kriminalistički rukavac jedan je od tih kanala.

Hoće li “Putnik stoljeća” dobiti i nastavak?

Nadam se da neće! Vjerujem da knjiga mora proizaći iz iskrene potrage, začuđenja i kreativne nesigurnosti. To nam se jedino događa s rukopisima ili umjetničkim djelima koja su jedinstveni životni projekti. Problem je s nastavcima, koji su rijetko dobri, to da ih stvaramo unaprijed poznavajući njihove tajne. Zato gube dio čarolije.

Koliko često putujete u Argentinu i koliko je osjećate svojom domovinom?

Bojim se da nemam domovine. Ili sam ih sve izgubio. Ono što imam je puno praznina, osjećaja i nesigurnosti koje zovem domom. Neki od njih zasigurno su i u Argentini u koju često putujem. Ali jako volim Španjolsku, ondje sam proveo većinu života. Kada smo brat i ja bili djeca, kod kuće smo se osjećali kao da smo još uvijek u Argentini. Ali čim bismo otvorili vrata, odjednom smo se igrali u Španjolskoj. Tako se i sada osjećam.

Vraćaju li se emigranti ikada u zemlje iz kojih su otišli?

Moja majka rođena je u Južnoj Americi, a umrla je u Europi. Nije moguće birati između majčine kolijevke i groba, zar ne? U nekim slučajevima jednostavno nema povratka. Prihvatite da vam je život rascijepan i da će svaki vaš korijen neprekidno dolaziti i odlaziti u nekom obliku unutarnjeg putovanja.

1 / 13
Zagreb: Premijer Plenković otvorio 40. Međunarodni sajam knjiga i učila Interliber
Zagreb: Noć knjige u Booksi KNJIŽARI OPTIMISTIČNI Istraživanje pokazalo da tržište knjiga napokon izlazi iz krize Nova knjiga: John Irving "Svijet po Garpu" Prava americana, i jedan od ključnih romana 20. stoljeća Roman Simić intervju Roman Simić: Iskustvo onoga što jesmo i onoga što predajemo djeci najlakše se prenosi pričom
VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
  • vorda400:

    Hahaha Argentinac njemačkih roditelja a stari mu je bio električar imao je nekakve munje na uniformi