Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Stalno slušamo da će e-knjiga prevladati, a papirnata izumrijeti, ali to se još dugo neće dogoditi

Direktorice “Dobre knjige” knjižare Ljevak ujedno je osnivačica i predsjednica udruge Mediart international koja se bavi promocijom knjiga i čitanja te organizira dva književna festivala.
25. ožujka 2021. u 11:21 5 komentara 941 prikaza
Pogledajte galeriju 1/3

Prostran, otvoren i prozračan prostor. Tihana, ugodna i nenametljiva glazba. Svuda uokolo police ispunjene knjigama. A pogled kroz cijeli ostakljeni izlog obuhvaća sav Trg bana Jelačića. Eto, to je radno mjesto direktorice "Dobre knjige" knjižare Ljevak, osnivačice i predsjednice udruge "Mediaart international" koja se bavi promocijom knjiga i čitanja te organizira dva književna festivala "Zagreb book festival" i "Europea u dvorištu" - Petre Ljevak. Iako u samom srcu grada, gleda ga i osluškuje iz mirnog, profinjenog kutka, onako iz prikrajka. I ne možemo razgovor započeti a da najprije ne pitamo koliko joj to knjiško okruženje u kojem radi znači i koliko utječe na nju?

odlazak svestrane autorice Prva dama našeg pisma družila se s velikanima i prkosila Udbi

- U posljednjih 15-ak godina koliko radim s knjigama naučila sam njima biti okružena i ne mogu se uopće zamisliti u bilo kojem drugom okruženju. Kao što vidite, imam otvoren ured. I slušati ljude, čuti što traže, čuti nakladnike kada donose i odnose knjige, biti u žarištu toga što se događa na našem tržištu – divno je. 

Živimo već godinu dana u teškim, donedavno nezamislivim uvjetima. Osuđeni smo na izolaciju, socijalnu udaljenost, onemogućena su nam druženja, dodiri. I u takvim uvjetima života, kakve knjige ljudi najviše kupuju? 

Iako su knjižare tradicionalno mjesta okupljanja čitatelja, mjesta gdje se informira o novim naslovima, dolazi po preporuke ili sudjeluje u književnim programima, ovi novi uvjeti koje spominjete nisu znatno utjecali na prodaju knjiga. Mislim da se iza toga kriju dva glavna razloga. 

Prvi je taj što smo se doista potrudili i napravili to u rekordnom roku, prenijeli smo ponudu i uslugu online. U našoj web-knjižari tako, osim naslova svih nakladnika, čitatelji mogu pronaći i izdvojene novitete, preporuke, popuste, programe vjernosti, a na sestrinskim platformama čak i aktualna online književna događanja. Gotovo sve što mogu i u fizičkoj knjižari. Naravno, uz iznimku fizičkog kontakta i doživljaja koji ne može ništa zamijeniti. Drugi razlog zašto pandemija nije donijela znatan pad u prodaji knjiga ni kod nas ni u Europi jest činjenica da su se čitatelji doista pokazali kao vrlo odana publika. Ono jako zanimljivo što se na našem tržištu dogodilo jest da smo u ovih posljednjih godinu dana postali svjesni da su kupci knjiga vrlo vjerna publika koja je pridonijela tome da je većina nakladnika u Hrvatskoj 2020. dosta dobro završila. Odnosno, tako se moglo posvjedočiti velikom rastu online prometa za vrijeme “lockdowna” s jedne strane, a s druge strane mogle su se pratiti zanimljivije fluktuacije u fizičkom kupovanju knjiga. Naime, nakon prvog “lockdowna” uslijedio je rast prometa u fizičkim knjižarama dajući nam osjećaj da su čitatelji pohrlili natrag u knjižare. Tako su neki mjeseci 2020. po prodaji bili jači od istih mjeseci 2019. O tom trendu svjedoče i podaci iz Njemačke, Francuske i Švicarske gdje su nakladnici, usprkos nekoliko “lockdowna”, prijavili iste ili bolje prodajne rezultate u 2020. nego u 2019.

Znači li to da su u ovoj situaciji ljudi spas pronašli upravo u čitanju i druženju s knjigom?

U kriznoj situaciji kao što je ova, knjiga zaista može biti od velike pomoći. Knjiga je svakako i dobar način da se provede višak slobodnog vremena koji smo svi u jednom trenutku imali. Istodobno, knjiga omogućava i jedan način suptilnog učenja te prizemljuje. Za razliku od digitalnih medija, čija je konzumacija, logično, naglo porasla i postala preduvjet svakog društvenog funkcioniranja, ljudi su došli do prijelomne točke da slobodno vrijeme žele provesti na drukčiji način. To vidimo i po porastu čitanja i porastu količine vremena provedenog izvan kuće. Knjige su postale vrijedan način kvalitetnog provođenja tog viška slobodnog vremena.  

Vratimo se samo na ono prvo pitanje, koje književne naslove ljudi sada najviše traže i kupuju? 

Može se primijetiti da ljudi knjigu sada koriste kao neki način bijega iz trenutačne situacije pa imamo porast prodaje romana. Ali vrlo specifično, ne romana koji se tiču bilo kakvih distopijskih tema. Iako bi se moglo očekivati da će ljudi baš sad htjeti čitati o takvim temama, oni zapravo to ne žele.

Vjerojatno zato što takve teme sad i sami proživljavaju. 

Tako je. Oni žele da ih čitanje odvede u neki drugi svijet. Osim toga, vidjeli smo i znatan porast prodaje priručnika kako nešto sam napraviti, kao i porast prodaje dječje literature, posebno one koja je donekle interaktivna. Mislim da se radi o onoj literaturi koja dopušta roditeljima da s djetetom nešto rade i izrađuju. Te su knjige poslužile kao jedan od alata da, u trenutku kada su mnogi roditelji radili od doma a djeca su imala online nastavu, pa su i roditelji i djeca bili više upućeni jedni na druge, to vrijeme provedu zajedno u međusobnoj interakciji, druženju, igrama. Može se zaključiti da su nakladnici lani pažljivo birali naslove, posebno one koji su bili planirani za drugi dio godine, te smo imali situaciju da je kraj 2020. bio obilježen velikim brojem jako zanimljivih knjiga, poput “Djevojka, žena, drugo" Bernardine Evaristo, “Ljudski rod” Rutgera Bregmana, “Sinovi i kćeri” Ivane Bodrožić, biografije Budimira Lončara i mnogih drugih. 

 | Autor :

Za dva mjeseca, od 24. do 28. svibnja, treba se održati sedmi Zagreb Book Festival. Lani su se korona i "lockdown" dogodili malo prije održavanja šestog izdanja festivala. Jeste li tada mogli i pomisliti da će gotovo ista situacija biti i sad te će se festival opet morati održati u nenormalnim uvjetima?

Uvjeti ipak nisu potpuno isti zato što smo lani zaista bili iznenađeni. Festival smo imali posve spreman. Prostor i program bili su spremni i to je jednostavno odjednom, preko noći, sve palo u vodu. Ipak, prošlogodišnji smo festival uspjeli održati onako baš na jedan posve drukčiji način. I u tome nam je dosta pomogao HTV. Mi smo snimili sav materijal, odnosno panele koji su se ovdje u knjižari Ljevak održali bez publike, a HTV nam je pomogao s emitiranjem tog materijala. Ove godine imamo druge izazove. Dobra je stvar što znamo s čime se nosimo, odnosno znamo da ništa nije sigurno. Planiramo zato napraviti jednu hibridnu varijantu festivala koja će ići i fizički i online. No za taj fizički dio još uvijek ne znamo koliko ćemo čitatelja smjeti imati u publici, hoćemo li biti u zatvorenom ili otvorenom prostoru. Dosta je toga još uvijek leteće, ali koncept ipak imamo. Imamo rješenje za bilo koju varijantu. Što god da se dogodi, festival ćemo uspjeti održati. I u tom smislu je sad možda lakše nego lani. Barem djelomično znamo gdje su nam ograničenja, dok je lani sve bilo potpuno iznenađenje.

Ipak, svi jedva čekamo da se vrati onaj stari način održavanja festivala, da se kao čitatelji možemo uživo družiti s piscima.

I mi se tome veselimo jer, osim promocije autora i književnosti, poanta književnog festivala jest i taj stvarni, fizički susret autora i čitatelja. Isto tako i samih čitatelja jer se tu događa ta zadivljujuća energija zbog koje su festivali posljednjih desetak godina i postali sve snažniji alat promoviranja književnosti. Toga sada nema ili ima u manjem omjeru, ali nema te slobode, opuštenosti koje su prije krasile književne festivale. A što nas čeka u budućnosti ovisi o smjeru u kojem će se odvijati cijela situacija. Bojim se da tog povratka na staro normalno neće biti jako dugo i da ćemo, što se tiče književnih festivala i mnogih drugih kulturnih aktivnosti, još jako dugo biti ograničeni. Možda će ta ograničenja s vremenom biti manja i nastojat ćemo se svemu prilagoditi. I sad smo već puno bolje prilagođeni nego što smo bili lani. Ali da ćemo se vratiti u onu staru opuštenost gdje čovjek može biti u masi ljudi, bez maske, otvoren, slobodan, to mi je iz ove perspektive nemoguće i zamisliti.

Čini li vam se da je kultura - pritom mislim na glazbu, koncerte, izložbe, muzeje, promocije knjiga, posjete knjižnicama... - sektor koji je u proteklih godinu dana najteže i najviše pogođen, a upravo je kultura ono što nam pomaže da sve ovo psihički lakše podnesemo?

Kultura je definitivno ispala najpogođenija, no kultura je najpogođenija uvijek kada su krizne situacije. Razlog tome vrlo je jednostavan. Svaka kriza uzrokuje mnoge probleme, a prvo se rješavaju oni problemi koji su od egzistencijalne važnosti. Kultura tu ne spada. Hijerarhija je takva, najprije se rješavaju one važnije, životne stvari, a onda one koje su, iako mnogima jednako važne u egzistencijalnom smislu, nadogradnja. Nije to nešto čemu prvi put svjedočimo. 

No, i u normalnim, mirnim vremenima kultura je uvijek na kraju niza, posljednja rupa na svirali. Ulaže li nadležno Ministarstvo kulture dovoljno napora da kulturna scena sve ovo prebrodi lakše i bezbolnije ili su mnogi prepušteni da se snalaze sami, kako znaju i umiju?

Ne bih govorila o drugim granama kulture jer nemam potpun uvid. Ono gdje imam bolji uvid jest književni sektor i moram reći da je Ministarstvo kulture ostalo onaj stup potpore na isti način kako je bilo i prije. Nije došlo do nekakvog velikog rezanja. Dapače, otvorili su se i neki novi kanali financiranja. Što se tiče knjiga, bez Ministarstva i te potpore puno bismo teže prebrodili ovo razdoblje. Koliko će dugo Ministarstvo i država to moći izdržavati i pratiti, ne znam. I Grad Zagreb također ima velik utjecaj na kulturnu scenu grada, a pad prihoda i porast rashoda gradskog proračuna, koji su rezultat kako pandemije tako i potresa, u manjem se dijelu reflektirao i na kulturu.

 

Ova 2021. proglašena je Godinom čitanja. No već smo pri kraju ožujka, a ne vidimo na koji se način ta godina obilježava. Ništa se ne događa. Kada se nekoj godini da tematski naziv onda bi cijela ta godina, od samog njena početka, trebala biti u duhu tog naziva. Nažalost, sada imamo samo taj gordi, simboličan naziv i ništa više. Je li to neki propust Ministarstva?

Prema mojim saznanjima postoji dosta toga što  Ministarstvo priprema povodom godine čitanja. Slažem se da je šira javnost o tome već trebala biti sustavno informirana. Velika medijska kampanja planirana je za kraj travnja pa se nadam da će sve aktivnosti vezane uz Godinu čitanja od tada biti vidljivije u medijskom i društvenom prostoru.

Pa to znači da će biti izgubljena četiri mjeseca, trećina godine.

Točno, no to će taman biti vrijeme kada će započeti neki potezi, realizirat će se neki natječaji te će projekti koji su osmišljeni početi i izlaziti van. Taj ciklus obično tako funkcionira. Vjerujem da su u Ministarstvu planirali s Godinom čitanja početi u sklopu tjedna Noći knjige, što je oko 23 travnja. Znam da je, osim postojećeg financiranja Ministarstva što se tiče potpore čitanja, osmišljeno još i nekoliko zanimljivih nagrada. Jedna je, nagrada mladih čitatelja za najbolju knjigu. Druga je nagrada za najbolju knjižaru. Bit će tu i projekt pod nazivom "Rođeni na čitanje" vezan uz slikovnice koje će se distribuirati putem pedijatrijskih ordinacija. Bit će dosta aktivnosti mnogih sudionika iz književne branše, kao što su festivali, čitanja na raznim lokacijama... Znači, bit će toga i bit će vidljivo, Ali, nažalost, da bi nešto bilo vidljivo potrebno je da projekti koje je Ministarstvo odobrilo za sufinanciranje u tekućoj godini - profunkcioniraju, a to se događa nakon prvog kvartala, a zatim još intenzivnije u drugom dijelu godine. Važna je i spomenuta medijska kampanja koja će imati snažnu ulogu u postizanju vidljivosti Godine čitanja. 

Ali i dalje ostaju činjenica da se jako kasni. Vratimo se vašem Zagreb Book Festivalu koji neće kasniti. Što nas sve na njemu očekuje? 

Ove godine imamo jednu krovnu temu podijeljenu na pet podtema. Krovna tema nazvana je “Želim tvoju priču”, a cijeli festival bit će posvećen predrasudama i stereotipima u književnosti i ulozi koju književnost može imati da bi nadvladala te predrasude i otvorila taj put razumijevanja i sebe i drugoga. Dva su razloga zašto smo se odlučili za to. Jedan je taj što je to nešto čime se bavimo od početka Festivala, na svim panelima. Ono po čemu je Zagreb Book Festival možda različit od drugih književnih festivala jest to što se trudimo književnost pokazati u sklopu aktualnih društvenih kretanja. Trudimo se ukazati na važnost književnosti, knjiga i čitanja u oblikovanju otvorenog demokratskog društva. Književnost je možda najbolji alat kojim se možemo poslužiti kako bismo spoznali i sebe i drugog i uopće svijet u kojem funkcioniramo, i to na jedan intimniji način. Drugi razlog zašto smo se odlučili za tu temu jest što smo partner na vrlo zanimljivom EU projektu “Every Story Matters” ili “Svaka priča je važna”. To je projekt u kojem sudjeluju partneri iz Slovenije, Nizozemske, Belgije, Portugala, Njemačke i Hrvatske, a počiva na premisi da svi imaju jednako pravo i stvarati književnost i čitati književnost s kojom se mogu identificirati, bez obzira na to iz koje skupine ili s koje margine ili iz koje društvene niše dolaze. Ključno je da svaka zemlja bira svog mladog autora koji dolazi iz jednog marginalnog sloja društva i koji onda s mentorom zajedno radi da bi se na kraju proizvela jedna dobra priča. U tom projektu sudjeluje udruga Mediart International kojoj sam na čelu, a bavi se promicanjem čitanja i civilnog društva. Udruga je nositelj tog projekta. 

Vodeći udrugu kojoj je cilj promocija čitanja, što ste primijetili, gdje su prepreke i ih svladati? 

U odnosu na prijašnje načine promocije čitanja osjeti se razlika. U tom ukidanju barijera između samog čitatelja i knjige. Na što mislim? Najlošije što se knjizi i čitanju može dogoditi jest definirati je kao kulturno dobro koje je teško dostupno i teško prohodno, elitno i nije za svakoga. A knjiga ima svakakvih. Knjiga je po načinu konzumacije vrlo intiman proizvod. I ono što je čudesno u vezi knjiga jest da doista postoji knjiga za svakoga. Različiti čitatelji zahtijevaju različite knjige. I zato je važno da se čita. Nije nužno važno što netko u nekom trenutku čita. Važno je da čita. Ova aktivnost još više dobiva na značaju u svjetlu novih tehnologija jer čitanje zahtijeva poseban tip koncentracije koja je potpuno suprotna od koncentracije koju koristimo kada smo na mobitelima. Tada koristimo plitku koncentraciju, a čitanje zahtijeva dubinsku koncentraciju koju ljudi uslijed suvremenog životnog stila brzo gube. Ona je jako važna ne samo za čitanje već i za mogućnost dubinskog promišljanja o bilo kojoj temi. Plitka koncentracija i plitko razmišljanje najopasnije je potencijalno nasljeđe suvremenog doba protiv kojeg se možemo izboriti čitanjem. Uostalom, redovito čitanje dovodi i do toga da se čitatelj mijenja. Netko tko je pročitao veliki broj jednostavnih, zabavnih tekstova nakon nekog vremena vjerojatno će poželjeti i neku ozbiljniju literaturu. Osim toga, na čitanju počiva cijeli jedan sustav. Imamo autore koji pišu i ako se njihove knjige čitaju oni mogu preživjeti od pisanja pa će još više ulagati u svoje pisanje. Imamo nakladnike i knjižare koji onda također mogu funkcionirati. I mislim da se tu dogodio pomak zahvaljujući svim književnim festivalima. Festivali su pridonijeli otvaranju književnosti prema široj publici. 

 | Autor :

Festivali su zaista napravili veliki posao oko promocije čitanja. Možda bi ljude trebalo i dodatno osvješćivati da ih čitanje knjiga čini boljim, tolerantnijim ljudima te da, posebno sad kada ne možemo putovati, kao što Bekim Sejranović reče - čitajući putujemo i putujući čitamo?

Slažem se. Za razliku od drugih konkurenata čitanju, pritom mislim na digitalne produkcije raznih sadržaja koji su nam sad dostupni, čitanje ipak uvijek ima tu dodatnu dimenziju da na našu psihu i mozak utječe na drugi način. Čitanje nam produbljuje i razigrava maštu jer čitajući knjigu sami moramo stvoriti te svjetove. Knjiga dobiva svoj oblik ovisno o tome tko je čita. Doživljaj knjige je rezultat i čitatelja i teksta. Tek to zajedništvo stvara taj specifičan i jedinstven doživljaj knjige. Naravno, knjiga nas i uči, pomaže razvoju empatije. Ona je u stanju staviti nas u poziciju nekog drugačijeg od nas na jedan puno jači način nego što to može bilo što drugo. Knjiga od nas traži da zakopamo malo dublje.

Pojavom e-knjiga onim papirnatima naviještala se crna sudbina. Na sreću ta se pretkazanja nisu obistinila. Ipak, kakvi su trendovi u tom smislu? 

Čini mi se da će papirnata knjiga s nama biti jako dugo. Ona je dosad to dokazala. Puno je puta bilo svakakvih pretkazanja. Posljednjih desetak godina priča se da će e-knjiga preuzeti primat, da će papirnata knjiga izumrijeti, a papirnata je knjiga jedan od najstarijih proizvoda i nije se mijenjala od onog trenutka kada je nastala do danas. Znači, prošla je kroz velik dio ljudske povijesti bez promjena. Što se tiče podataka knjiškog tržišta u Europi koje otpada na e-knjigu, to tržište konstantno, ali vrlo polako raste od kada se e-knjiga pojavila i danas ne prelazi pet-šest posto ukupne prodaje knjige. E-knjiga je već dovoljno dugo prisutna pa u tom smislu zasad ne očekujem neka veća iznenađenja.

Što je za vas čitanje, kada čitate i kakve vas knjige privlače?

Kao i većina ljudi čitam radi učenja ili, u mom slučaju, posla te radi zabave. S obzirom na moj posao koji zahtjeva da sam informirana o velikom broju knjiga koje sve ne stignem pročitati od korica do korica, čitam između redaka da bih znala kakva je knjiga, o čemu se radi i za kakvu je publiku, bez da sam je cijelu pročitala. Kada čitam za sebe biram naslove koji tematiziraju život, tjeraju me preko granica vlastite spoznaje. Volim stvarnosnu prozu, američke realiste, dobru strukturu i jednostavniji jezik. Teško mi je izdvojiti najdraže knjige, ali mogu nabrojati nekoliko autora koje sam zadnje vrijeme zapazila i u čijim sam knjigama uživala: Paolo Cognetti, Bekim Sejranović, John Williams, Paul Auster, Philip Roth... Neke knjige jednostavno smatram svojima više nego druge. 

Kada govorimo o stranoj književnosti, u tom procesu nastanka knjige, u tom lancu, karike su: autor, izdavač, urednik, prevoditelj i čitatelj. No, prevoditelji su u tom lancu bili prilično zapostavljeni i potplaćeni, nije im se pridavala dovoljna i zaslužena pažnja, nije ih se isticalo, na festivalima ih se nije spominjalo. Proteklih godina to se ipak malo mijenja, nabolje. Čini li se i vama da vrijednost prevoditelja tek sad, s velikim zakašnjenjem, dolazi do izražaja i na onu razinu koju su oni oduvijek zasluživali?

Definitivno su prevoditelji bili stavljeni na marginu cijelog tog književnog lanca. Prevođenje je stvarno mukotrpan, rudarski posao. A dobar prijevod, što znamo svi koji smo čitali loš prijevod, nevjerojatno puno znači. Bez njega je nemoguće uživati u dobroj knjizi. Na kraju krajeva, steći uopće dojam o tome kakva je knjiga ne može se bez vrsnih i vrijednih prevoditelja. Zato se slažem da je prevođenje izrazito važna karika i nadam se da će se ovaj trend iskazivanja više pažnje prevoditeljima - nastaviti. O prevoditeljskoj se struci treba više govoriti. To trebaju činiti i autori, i nakladnici, i knjižari, i knjižničari, ali i sami prevoditelji.  

Iako se održao u virtualnom izdanju, možemo reći da lani nije bilo onog našeg dobrog, starog Interlibera. Prebačen je za proljeće, a sad je opet odgođen za jesen. Koliko je to korak unatrag za sve, koliko su te odgode poremetile cijelu tu složenu konstrukciju koja počiva na knjizi i živi od knjige?

Interliber je sajam koji je nakladnicima iznimno važan. Naravno, osim dobrih prodajnih rezultata ima još nešto u strukturi te prodaje što je za nakladništvo jako važno, a to je što nakladnici na Interliberu imaju priliku publiku podsjetiti na sva ona starija izdanja koja se u knjižarama više ne mogu naći. Tako mogu plasirati jedan dio svojih zaliha što je za nakladnike od vitalne važnosti. Drugo, na Interliberu imaju priliku pokazati i svoju recentnu proizvodnju, ljudi se informiraju što je novo, što svaki nakladnik radi. I to je teško zamjenjivo. Lani je Interliber bio u online obliku, nakladnici i online knjižare su se potrudili, ali to jednostavno nije usporedivo ni osjećajem, ni informiranjem, ni krajnjim financijskim rezultatima. Onaj stari oblik Interlibera stvarno je nezamjenjiv. Koliko god ga mi dosad uzimali zdravo za gotovo, jer on je bio tu svake godine pa smo ga svi uzimali kao zadanu, normalnu stvar, Interliber je stvarno velik sajam. To je najveći sajam u Hrvatskoj, i što se tiče prodaje i što se tiče promocije knjige. Njegova proljetna varijanta je odgođena. Hoće li doći do jesenske? Nisam sigurna što će se dalje događati. Načula sam da se razgovara da ona bude, ali nešto ranije. Recimo, tijekom rujna dok je vrijeme još relativno dobro i lijepo. Računa se da će i epidemiološka situacija tada biti bolja nego u studenom kada bi nam možda opet mogao zaprijetiti neki novi “lockdown”.  

rutger bregman Neoliberalizam je kriv što je napredak usporen. O nama ovisi hoćemo li sve uništiti ili napredovati

Knjižara Ljevak nalazi se u samom centru Zagreba, koji je pak gradska Ahilova peta kada je riječ o potresima. Centar Zagreba u lanjskom je potresu najviše stradao. I svaki novi potres dodatno ga uruši. A kako je knjižara pretrpjela sve te potrese, i veće i manje? 

Imamo sreću da smo u zgradi koja je dobro i sigurno građena tako da nismo imali neke velike materijalne štete. No za razliku od drugih knjižara koje nisu u centru grada, knjižara Ljevak i ostale knjižare koje se nalaze u centru, pretrpjele su velik pad prometa. Iako sam na početku spomenula da 2020. za nakladništvo nije loše prošla, za nas je prošla nešto lošije jer svjedočimo puno manjem broju ljudi u centru grada. To je nešto što se može vidjeti u svim trgovinama u centru. Nešto se promijenilo u funkcioniranju centra, ljudi su postali nesigurni u centru, a i nemaju više toliko toga po što bi ovdje mogli doći. Kulturni sadržaji o kojima smo govorili više nisu dostupni ili su dostupni u jako maloj mjeri. Restorani i kafići donedavno nisu radili, a sad rade selektivno. Nema više razloga zašto bi netko dolazio u centar grada. Imam osjećaj da se puno više ljudi šeta Maksimirom i Jarunom nego centrom, što je prije bilo nezamislivo. Centar grada nekako mijenja svoju dušu, jednim dijelom zato što se ljudi boje potresa, a drugim dijelom zato što ljudi zbog epidemije izbjegavaju dolaziti u masu ljudi, što je nekada bio glavni razlog jer su se ljudi prije u centar dolazili družiti. Toga više nema.

Trg bana Jelačića nekada je bio prepun ljudi i kojekakvih događanja, štandova i razno raznih šatora. Znalo je to i prevršiti mjeru pa je često nalikovao na vašar. Počelo ga se čak i zaobilaziti. Vi iz knjižare imate pogled direktno na Trg koji je sad uglavnom prazan. Koja vam je slika Trga draža, ona prijašnja, prepuna, bučna, kakofona i zakrčena koječime ili ova sad kada Trg konačno vidite cijel, čist, otvoren, prozračan?

Kada bih mogla birati odmah bih se odlučila za onu sliku kakva je bila prije. Nedostaje tog šušura i živosti. Često se događa da sjedim na poslu i vidim ljude koji, vjerojatno živeći u centru, samo s torbama jure na Dolac. Ljudi koji se voze u tramvajima više ne izlaze na Trgu. Onu nekadašnju živost čak ni ovo "otvaranje" nije vratilo natrag.  

A što mislite, kada se sve opet vrati u normalu, hoćemo li znati naći pravu mjeru pa Trg i štošta drugo učiniti da bude i živi razumnije, zdravije i s mjerom? Ili ćemo vrlo brzo zaboraviti pouke iz ove situacije i sve vratiti na nekadašnju pretjeranost? Jer, koliko god ova situacija bila grozna ima u njoj i štošta dobrog. Ljudi su se više okrenuli sebi, druženjima s bliskim ljudima, prirodi, čitanju knjiga. Hoćemo li to dobro brzo zaboraviti?

To da smo u mnogočemu pretjerivali i prelazili mjeru, istina je. No onoliko koliko poznajem ljude, mislim da ćemo to dobro jako brzo zaboraviti. Činjenica jest da nam je ova pandemija donijela nešto vrlo važno i dobro, to da smo počeli uživati u malim stvarima i da smo naučili cijeniti ono što smo prije olako shvaćali zdravo za gotovo. A to uzimanje stvari zdravo za gotovo vrlo je loša ljudska karakteristika. I onog trenutka kada se stvari vrate na prijašnji način života, vrlo brzo ćemo zaboraviti što su nam sad značile. To je ono što, nažalost, uvijek radimo.

Što ste vi prije doživljavali zdravo za gotovo, a ova vam je situacija pomogla ili vas potaknula da osvijestite pravu vrijednost toga pa ste neke stvari presložili u životu? 

Primijetim da me neke male stvari sad neizmjerno više vesele. Evo, kada su se nedavno otvorili kafići i restorani otišla sam s prijateljicom na kavu i bila sam zbog toga toliko neizmjerno sretna da mi je ta kava uljepšala cijeli dan. I takvih malih stvari ima mnoštvo. Od onih većih, primijetila sam koliko je važno imati potporu neke svoje intimne manje skupine ljudi. Mislim da nam se u ovih godinu dana raščistilo koji su to koji su nam stvarno važni i bliski, s kojima imamo neki poseban odnos i s kojima nastavljamo i dalje, a tko su oni koji su naprosto otpali. Možda zato što u pitanju nisu bili pravi odnosi, a možda ni mi više nemamo kapaciteta za održavanje toliko odnosa kao prije. Sad imamo snage, vremena i volje samo za neki manji krug. I to je u redu. To su stvari koje je dobro i zanimljivo znati. Ovo je vrijeme i meni pomoglo da profiltriram i ljudske odnose i situacije, da štošta raščistim u svom životu i suvišak otklonim. E sad, hoće li se i koliko brzo taj suvišak nadograditi, to ćemo vidjeti. I još nešto, sretna sam zbog spoznaje da stvari koje imamo u životu stvarno treba cijeniti jer se promijeniti mogu u trenu.  

knjiga o velikom dominikancu Meister Eckhart - mistik ili reformator kojem bi danas sudila inkvizicija?

Da, sad smo shvatili što to znači moći otići u kino, kazalište, na koncert... Kada se to vrati, kada sve to opet budemo mogli, što mislite kako će to izgledati? Hoće li ta glad za tim biti nezasitna i neutaživa?

Jedno vrijeme sigurno hoće, ali mislim da to neće biti dugog vijeka. Vrlo brzo ljudi se prilagode svakoj situaciji. To može biti i pozitivno i negativno. U ovom slučaju, naša je prilagodba pozitivna. A kada opet dođemo u situaciju da nam je sve dostupno, brzo ćemo zaboraviti kako je bilo kada toga nismo imali ili nešto nismo mogli. Kao što uvijek brzo zaboravljamo. S druge strane, da nema tog zaborava možda ne bismo mogli preživjeti razne stvari koje nas snađu.  

I na kraju, u proteklih godinu dana napustilo nas je nevjerojatno puno ljudi iz svijeta umjetnosti. Umrli su mnogi glumci, glazbenici, književnici... Mnogi od korone. Gotovo da nije bilo dana da nije stigla vijest o smrti nekoga tko nas je sve nečim divnim zadužio. Čini li vam se da će ovo vrijeme korone ostati zapamćeno i po nekoj duhovnoj pustoši koja nas je time snašla? 

Svakako će ostati pustoš, ali moraju se pojaviti nova lica, novi umjetnici, novi glazbenici, novi glumci, novi redatelji, novi književnici. Do toga će doći. E sad, koliko će dugo ta rupa trajati? Možda će ona neko vrijeme biti dosta vidljiva, no s vremenom i nekim prirodnim slijedom ona će se morati popuniti. A kako, čime i u kojem smjeru, to je ono što ne znam i što ne mogu ni zamisliti. 

A SVE LEGALNO....
Izgledaju kao normalan par, ali javnost njihov brak itekako osuđuje: Stric oženio nećakinju, imaju djecu
LAQO osiguranje
Digitalna transformacija
Kako je domaći tim razvio digitalno rješenje koje Hrvatsku svrstava u europski vrh
  • Avatar NasaPosla
    NasaPosla:

    Za mnoga (ne za sva) objašnjavanja su kreda (ili flomaster) i ploča, te papir i olovka, zakon.

  • Serious_Callers_Only:

    Ovo je cudo na vecernjem vidit zgodnu zenu, koja nije leprsava nakaza.

  • Avatar Damating
    Damating:

    Ipak je e-knjiga budućnost. Brzina kojom se dolazi do objavljene knjige i cijena su nevjerojatna prednost. Osobito ako nismo vezani hrvatskim izdanjem i prijevodom. Kindle je u ravnini stream servisa.