Divlje, nesvakidašnje, ali prirodno. Tim bismo riječima mogli opisati opus našeg proslavljenog i prerano preminulog redatelja Lukasa Nole, ali i nastanak njegove monografije, koja je u subotu predstavljena na Akademiji dramske umjetnosti, a čiji je glavni urednik Tin Bačun. Okupivši više od trideset autora, Bačun je, sa suurednicima Nikicom Gilićem i Dunjom Ivezić, stvorio živopisnu monografiju koja daje kompletan uvid ne samo u Nolino filmsko, televizijsko i kazališno stvaralaštvo već i u nikad ispričane anegdote s filmskih setova, kao i u njegovu erotsku poeziju, koja je 2021. skupljena u zbirci "Bilo je dobro, bilo je toplo", a posebna je poslastica njegova kolumna iz časopisa Playboy.
Cijeli projekt Tina Bačuna zapravo je počeo još 2022. godine, kada je u povojima bio tekst "Tragovi modernizma u hrvatskom filmu" u čijim je fokusu bio upravo opus Lukasa Nole, a koji je, kao poseban dodatak, trebao sadržavati i intervju s redateljem, no tada već dugogodišnja bitka koju je Nola vodio s karcinomom grla nesretno je okončana krajem iste godine.
– Osim ogromne količine grižnje savjesti, motivacije i vlastitog angažmana, postojala je neka intrinzična potreba za finalizacijom ovog djela. Tada sam napisao tekst o Lukasovu opusu za Hrvatski filmski ljetopis, koji je izašao 2023., no želja da se napravi nešto veće i monumentalnije i dalje je postojala. Najbitnija činjenica i misao kojom sam se vodio bila je da tada nije postojalo centralno štivo koje bi objedinilo sve radove i karijeru Lukasa Nole, pa je to postao moj cilj. Kontaktirao sam prijatelja Bornu Zidarića, kojemu je Lukas bio mentor na Akademiji i koji je ideju o monografiji predložio Barbari Noli, a ona ideju s oduševljenjem pozdravila. Tada je krenuo rad na knjizi – otkriva Tin Bačun.
Ovaj se dogovor, međutim, odigrao krajem 2023., pa je nastao problem vezan uz izdavaštvo jer rokovi za natječaje istječu u rujnu, no tko hoće, nađe način, pa je i Bačun tada pronašao – barem privremeno – rješenje. Naime, udruga Skladište znanja, koju je s kolegama s fakulteta osnovao nekoliko godina prije, postala je svojevrsna platforma, suizdavač i mjesto za skupljanje donacija kojima bi platili tekstopisce, a Bačun se početkom 2024. preselio u Tajland.
– Tada sam osam do deset sati dnevno provodio radeći na monografiji, što znači da nisam znao od čega ću živjeti u Hrvatskoj, još bolje u Zagrebu, pa sam došao na ideju da se odselim u Tajland. Odatle sam kontaktirao tekstopisce, napravio raspored tekstova i organizaciju cijelog projekta, a kada sam se vratio, imali smo naručene tekstove i dogovoreno izdavaštvo u suradnji s Društvom hrvatskih filmskih autora i producenata – kaže Bačun, koji je u ovoj bogatoj publikaciji okupio stručnjake poput Nataše Govedić, Tomislava Brleka, Ane Đordić, Dina Divkovića, Dragana Jurka i mnogih drugih, koji su svojim kritičkim tekstovima svima nama koji Lukasa Nolu nismo poznavali približili velikog umjetnika koji je svoju karijeru započeo u škakljivo doba devedesetih godina prošloga stoljeća.
Nolin prvi filmski uradak bila je "Šuma Striborova" (1991.), dječja televizijska drama srednjeg metra, iz koje je, kaže Bačun, vidljivo da se radi o režijskom prvijencu, no samo dvije godine poslije Nola snima triler "Dok nitko ne gleda", kvalitetan žanrovski film koji se često navodi kao njegov redateljski debi.
– Filmovi dugog metra koji se u to doba snimaju u Hrvatskoj uglavnom su, uvjetno rečeno, propagandne prirode, što, naravno, ima smisla jer propagandni filmovi idu ruku uz ruku s ratnim zbivanjima, dok se za modernizam ne mari previše. Autori poput Lukasa teško su dolazili do sredstava za snimanje, međutim tada se okuplja, riječima Hrvoja Hribara, "skupina žena i muškaraca koji su odlučili ostati uz svoju profesiju unatoč okolnostima", a dobivaju naziv mladi ili novi hrvatski film. Tako, primjerice, "Svaki put kad se rastajemo" ima ratnu tematiku, ali ne prikazuje rat kao takav, već se fokusira na jaz između zagrebačkog umjetničkog miljea koji se odlučuje baviti ratom i nekoga tko aktivno proživljava traume te ima direktan odnos s ratom. Takvi su se filmovi, međutim, mogli stvarati samo televizijskim novcem, pa Lukas odlučuje raditi u uvjetima televizije kako bi uopće mogao stvarati – kaže Tin Bačun, koji je u razgovorima s Nolinim suradnicima, uglavnom direktorima fotografije, saznao brojne zanimljive dogodovštine s filmskih setova.
Odličan je primjer "Rusko meso" iz 1997., film na početku kojega zamjenik ministra obrane biva ubijen, a taj je scenarij, naravno, isplivao u javnost. Pod pretpostavkom da se snima protudržavni film, HRT obustavlja snimanje, no Nola jednim pozivom iz telefonske govornice, upućenom tadašnjoj glavnoj urednici Hloverki Novak Srzić, uspijeva izgladiti situaciju, a snimanje je nakon toga nastavljeno.
Ne smijemo zaboraviti ni nagrađivani film "Nebo sateliti" koji – osim što je po mišljenju mnogih jedan od najboljih, ako ne i najbolji hrvatski uradak o Domovinskom ratu – iza sebe ima i sulude priče sa seta. Od samoga početka, kada je Nola direktoru fotografije Darku Šuvaku, koji je doletio iz Hollywooda, prignječio prste vratima kombija, preko kombija s agregatom koji je po kiši zapeo u pijesku te koji je, zahvaljujući vojnom kontaktu Đuri Šabadinu, došao iščupati tenk, pa sve do ludog rješenja osvjetljavanja seta na ušću Neretve, o čemu je u monografiji govorio majstor za specijalne efekte Branko Repalust:
– Imali smo prave tromblonske mine – svjetleće – koje se moralo ispucavati puškom, ali je problem bio to što one imaju i visinu i vrijeme trajanja dok padaju. I što se događa? Događa se da one presporo padaju. Nama treba da brže padaju zbog svjetla… radi samog snimanja. I onda sam morao te tromblonske mine raskopati i povećati rupu na padobranu da bi one brže padale. Ali da bude još zanimljivija stvar, te se mine nije moglo pronaći ni kod vojske niti ih se moglo kupiti. Preko neke veze otkrili smo gdje ih ima i dopeljali smo ih na snimanje dolje, na području Neretve – otkrio je Branko Repalust, dugogodišnji suradnik Lukasa Nole.
Suvišno je i govoriti da je ovako opširnu, zanimljivu, pa možda i atipičnu monografiju teško sažeti u jedan novinski tekst. Svi oni koje zanima barem dio života jednog od najvećih redatelja hrvatske kinematografije zasigurno će posegnuti za ovom knjigom, a jednako je tako sigurno da neće požaliti, što potvrđuje i recenzentica Maša Grdešić.
– Monografije o hrvatskim filmskim redateljima često se zatvaraju u uski akademski milje, dok se neke ne uspijevaju uzdići iznad bilježenja podataka o obrađenom autoru. Ova knjiga uspijeva te dvije ekstremne komponente ujediniti u uvjerljivu sliku važnosti Lukasa Nole za kulturu vremena u kojem je stvarao i vremena u kojem ova knjiga može pomoći da tako važan umjetnički opus ne bude zaboravljen u šumi informacija, kojima je i kultura često definirana.
Otvori KEKS Pay
