Umjetnički paviljon u Zagrebu otvara večeras u Muzeju grada Zagreba izložbu „Drezdenski dnevnik Anke Krizmanić”, posvećenu jednoj od najvažnijih protagonistica hrvatske moderne umjetnosti koja se školovala i usavršavala u ključnom središtu europske avangarde na početku 20. stoljeća.
Postavljena uz 130. godišnjicu njezina rođenja i 40. godišnjicu retrospektive u Umjetničkom paviljonu - koji se sada obnavlja, no nastavlja aktivnosti gostujući sa svojim projektima u drugim prostorima - izložba se fokusira na razdoblje u kojemu je Krizmanić formirala svoj umjetnički izraz i profesionalni identitet. Sa stipendijom Zemaljske vlade, umjetničko školovanje nakon Zagreba nastavila je od 1913. do 1917. u Umjetničko-obrtnoj školi u Dresdenu.
Slikanju je poučava Margarete Junge i ondje se druži sa školskim kolegom, slikarom Ottom Dixom, upijajući energiju i puls grada, u kojem je djelovanjem skupine Die Brücke formiran ekspresionistički pokret. Upravo je zato u naslovu izložbe dnevnik, kao skup iskustava s tamošnjim bogatim kulturnim životom, ali i osjećajem neizvjesnosti uslijed ratnih zbivanja.
Autorice i kustosice izložbe Aneta Barišić i Ana Šeparović tom su je izložbom prikazale ne samo kao vrhunsku ekspresionističku grafičarku, nego i slikaricu, simbolično zaokruživši njezin umjetnički put započet u Umjetničkom paviljonu prije više od stotinu godina.
„U odnosu na ostale umjetnice tog doba njezin je slučaj specifičan. Po povratku iz Dresdena bila je relativno uključena u intelektualne krugove, no živjela je u zaboravu do poznih godina, do 1986. kada joj je organizirana velika retrospektiva u Umjetničkom paviljonu te nekoliko godina kasnije izdana monografija autorice Ivanke Reberski”, rekla je Barišić na premijernom razgledavanju izložbe.
Napomenula je da je proces revalorizacije za nju počeo kroz osamdesete zalaganjem kolekcionara Josipa Kovačića kroz organiziranje retrospektive i samostalnih izložbi, no kasnije kao i ostale umjetnice nije dobivala puno mjesta u povijesno-umjetničkim pregledima.
„Na ovoj izložbi htjeli smo je istaknuti kao slikaricu i ekspresionisticu, ali ne samo u tzv. ženskoj sferi stvaralaštva - grafike, crteža i dizajna, ilustracija, već i njezine slike, gdje je posebno vješta bila u pastelu”, rekla je.
Među vedutama, portretima likova u intenzivnim psihološkim stanjima, ratnim prizorima, autoportetima, naslovnicama, ističe se dosad nepoznati ciklus „Majke”, koji svjedoči o duhu destrukcije, straha i beznađa uslijed rata.
„Riječ je o izrazito kvalitetnim crtežima koji se čuvaju u Gliptoteci HAZU i restaurirani su za ovu prigodu. Ovo je prvi put da su izloženi, nisu bili niti na velikoj retrospektivi od prije 40 godina. Upravo je taj vremenski odmak omogućio novu interpretaciju povjesničara umjetnosti i dao širi kulturološki pogled na njezin opus”, dodala je Barišić.
Izloženi su i ciklusi ljubavnika te plesačica, po kojima je zbog tretmana pokreta, tijela i plesa najpoznatija, a kojima će se posebna pozornost dati na većoj izložbi koja se planira za 2028. u obnovljenom Umjetničkom paviljonu.
Anka Krizmanić (1896–1987), pokazujući od najranije dobi interes za slikarstvo, prvu umjetničku pouku dobiva u zagrebačkoj pučkoj školi od nastavnice Olge Höcker te u Višoj djevojačkoj školi od Anke Bestall.
Njezin život započeo je skandalom. Majka Jelka, iz plemićke loze Gušića, pobjegla je i udala se za seoskog učitelja. Nakon rane očeve smrti, obitelj im se smilovala pod uvjetom da se odreknu prezimena Sivoš i preuzmu plemićko Krizmanić. Talent mlade Anke bio je neupitan; s četrnaest godina 1910. izlagala je, kako smo već spomenuli, u Umjetničkom paviljonu uz bok Meštroviću, etabliravši se kao čudo od djeteta hrvatske umjetnosti.
Stipendija ju je odvela u Dresden, središte avangarde, gdje joj je kolega bio slavni slikar Otto Dix. Utjecaj ekspresionizma vidljiv je u njezinim ranim radovima i ciklusima koji su je proslavili. Stvorila je spomenute lirske "Plesačice", inspirirane Anom Pavlovom, te provokativne, erotizirane "Ljubavnike", koji su zbog otvorenosti nailazili na cenzuru. Ovi su je radovi potvrdili kao vrhunsku grafičarku profinjenog i odvažnog izraza.
Po povratku u Zagreb, Krizmanić je 1928. priredila izložbu karikatura, što je izazvalo senzaciju. Duhovitim i psihološki prodornim pastelima dokazala se kao pionirka portretne karikature u nas. Njezina svestranost očitovala se i u primijenjenoj umjetnosti; radila je modne crteže, nacrte za tapiserije i skice za lutkarske predstave. Ipak, dugo je radila kao crtačica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a njezino je stvaralaštvo postupno padalo u zaborav.
Posljednje godine života obilježila je tragedija. Nakon smrti nerazdvojne sestre Jelke, pala je pod utjecaj kontroverznog kolekcionara Kovačića. U devedesetoj godini, narušenog zdravlja, na prijevaru je udana za 69 godina mlađeg muškarca, što je preraslo u javni skandal. Naime, kako se navodi u wikipediji, to vjenčanje inicirao je kolekcionar Josip Kovačić. Mladoženja Asmir Kamber se useljava u jesen 1986. kod Anke Krizmanić u Jurjevsku 1. i od tog trenutka navodno počinje pravi pakao za slikaricu. Zaključavana je, navodi se u wikipediji, sprječavani su posjeti slikaričinih poznanika, nestaju slike, uklanja se telefon, a situacija prerasta u javni skandal.
Tek je velika retrospektivna izložba u Umjetničkom paviljonu 1986., godinu prije smrti, ispravila nepravdu i vratila je među velikane hrvatske moderne.
Njezina izložba u Muzeju grada Zagreba može se razgledati do 20. rujna.
Otvori KEKS Pay
