Osim Apolla 11 i slijetanja na Mjesec, vjerojatno je prva asocijacija na 1969. godinu – Woodstock. Današnji festivali, ma kako veliki i produkcijski skupi i moćni bili i ma kako velike zvijezde gostovale na njima, čine se tako mizernima u odnosu na događaj koji je okupio 400 tisuća ljudi. No, čak više od glazbe kao zabavljajućeg elementa, Woodstock je važan i danas, i to zbog svih antiratnih, antirasističkih, antisegregacijskih i drugih pacifističkih poruka kojima je tog ljeta 1969. sigurno udaren temelj.
No, malo više od mjesec dana prije Woodstocka, u newyorškom Marcus Garvey Parku mogli su se čuti taktovi glazbenika koji su u jednom drugom žanru isto ono što su Hendrix, Joan Baez, Canned Heat, Janis Joplin, Credence i drugi s Woodstocka u svome – crème de la crème. Na jednom su se mjestu tako okupili B. B. King, Nina Simone, 5th Dimensions, Mahalia Jackson, Stevie Wonder, Sly and The Family Stone (koji su svirali i na Woodstocku) i drugi soul, jazz i gospel – ali u ovom kontekstu još je važnije reći – crnački velikani. Razlog? Harlem Cultural Festival, događaj koji je slavio afroameričku glazbu i kulturu. Snimci tog velikog i važnog festivala koji je posjetilo 300 tisuća ljudi gotovo su pola stoljeća bili zagubljeni negdje u ropotarnici povijesti. Sada su napokon, u ovom Oscarom nagrađenom filmu, oživljeni te k tomu popraćeni i obogaćeni prisjećanjima svjedoka toga vremena, ali i arhivskim materijalom koji precizno i jasno daje kontekst za bolje shvaćanje tadašnje, posebno za crnce teške društvene situacije.
Jedan od sugovornika u dokumentarcu je i Musa Jackson, posjetitelj festivala koji je u to doba bio dječak. Gledati odraslog muškarca koji govori kako nije siguran da se to ikad dogodilo jer se odjednom prestalo pričati o festivalu i koji tijekom razgovora s filmskom ekipom kao da otkriva da nije lud, da su njegovi osjećaji živi, da su pozitivni naboj njegove crnačke zajednice i borbena želja za boljim životom stvarni, doista je moćna i katarzična narativna putanja kojom je lako ploviti i na kojoj neće nedostajati ni emotivnih uzburkanosti ni zanimljivih historiografskih fakata. Ovaj je dokumentarac prozor u koloritnu i punokrvnu glazbenu povijesnu epizodu koja se danas čini gotovo nevjerojatnom, ali je još više i svojevrsna pravda za američku crnu zajednicu. Naime, ne samo da oni zaslužuju da se festival iz Harlema otrgne iz zaborava i da se o njemu govori jednako kao o Woodstocku (jer, zaista, teško je i po lineupu i po posjetiteljima i po poslanim porukama s pozornice reći koji je važniji), nego cijeli svijet zaslužuje čuti i dalje prenositi priču o događajima koji pokazuju da je glazba tog vremena bila moćan alat koji je oblikovao društvo i svijet i koji i više od 50 godina nakon toga još to radi, nebitno u kojim rifovima.
