U žiriju ovogodišnjeg Animafesta ističe se mlada zvijezda David O’Reilly, koji je u samo nekoliko godina od potpunog autsajdera postao najpoželjniji gost festivala u Berlinu, Cannesu i Veneciji.
Ravnopravan igranome
Tamo se njegovi kratki animirani filmovi prikazuju ravnopravno s igranim radovima te s lakoćom osvajaju najvažnije nagrade. A sve je, kako to obično biva, počelo sasvim slučajno.
– Nikad nisam bio dijete s umjetničkim afinitetom. Nisam imao tatu koji bi mi crtao pokretne slikovnice i tako mi otvorio nove vidike. Do svoje 14. godine bio sam, zapravo, prilično bezidejan. To je bio period u kojem smo živjeli u vrlo teškom siromaštvu. Majka je rijetko imala više od desetak funti u džepu. U blizini naše kuće otkrio sam animacijski studio u koji sam počeo bježati od stvarnosti. Danas kad razmišljam, vjerojatno bih tako pobjegao bilo čemu drugome – iskreno nam govori David, koji je napravio velik prodor filmom “RGB XYZ”, premijerno prikazanim na Berlinaleu 2008.
– To je bila moja prva prijava na neki festival, a poslao ju je moj prijatelj. Tad nisam ni znao da postoje posebni festivali za animirane filmove. Bilo mi je užasno čudno što su primili moj rad, a kad sam čuo da sam dobio nagradu, potpuno sam se izbezumio. Ljudi koji su gledali moj govor na dodjeli vjerojatno su mislili da sam drogiran – smije se O’Reilly, vrlo pristupačan mladi čovjek kojem slava nimalo nije udarila u glavu.
Svakome tko je vidio bar jedan rad Davida O’Reillyja lako je prepoznati njegov specifičan, sirovi stil na rubu između 2d i 3d animacije, koji izgleda poput nedovršenog digitalnog kaosa, ali ima zapanjujuće zrelu narativnu strukturu i jake crnohumorne šale.
– Pitaju me kako sam došao do tog vizualnog stila, a on je rezultat čiste nužnosti. Htio sam napraviti puno toga u kratkom vremenu, i što je najvažnije, htio sam raditi sam. Zato sam likove ostavljao u fazi digitalne skice, a više sam se fokusirao na samu priču – objašnjava O’Reilly. U njegovim animacijama očit je golem utjecaj internetske kulture, a internet je i glavni medij na kojem objavljuje svoje radove.
Protiv copyrighta
– Jedan film sam stavio na internet uz mogućnost da ljudi plate za njega, druge potpuno besplatno. Većinu svojeg filmskog obrazovanja stekao sam gledajući filmove ukradene s interneta i bilo bi licemjerno zagovarati nekakav copyright. Danas kad se svi pozivaju na velike studije i štetu koju trpe njihove zarade, ja vas pitam što je s Tarkovskim ili Mélièsom? Zar ti velikani ne bi morali biti dostupni čitavom čovječanstvu? Za mene tu nema dvojbe – zaključuje O'Reilly.
