Redatelj za kojeg se može reći da je, ako već nije sinonim za glazbeno-biografski žanr, sasvim sigurno pokazao kako u tom subžanru treba izgledati savršen film bez gotovo ijedne mane. James Mangold. A film koji je bez sumnje najbolji biografski film jednog glazbenika je "Hod po rubu", u kojem se u ulozi Johnnyja Casha našao Joaquin Phoenix. Možda bi se u utrci za prvo mjesto mogao naći i Formanov "Amadeus", ali baš kao i klasika u svijetu glazbe, i Mozartova je biografija u filmskom kontekstu pomalo izvan konkurencije.
Već je postalo očekivano da nas filmski svijet svake godine obraduje barem jednim ekraniziranim portretom nekog glazbenika. Unazad nekoliko godina tako su se na repertoaru našli filmovi o Elvisu, Bobu Marleyu, Amy Winehouse, Freddieju Mercuryju, Rayu Charlesu, Arethi Franklin… Ove godine na red je, osim Robbieja Williamsa, došao i Bob Dylan. I za taj se potez odlučio upravo James Mangold, iako su poprilično uspješne filmske priče o jednom od najpoznatijih i najutjecajnijih kantautora ikad već ispričane. Jedna je ona eksperimentalno-eklektična iz 2007. – "Nema me" – koju potpisuje Todd Haynes, a u kojoj su priču o Dylanu pričale same glumačke veličine: Cate Blanchet, Richard Gere, Heath Ledger, Christian Bale. Drugu, a zapravo istu priču odlučio je kroz svoj dokumentaristički uradak "Bob Dylan: Bez povratka kući" ispričati Martin Scorsese. Čemu onda još jedan veliki film o Dylanu? Postoji li nešto što ne znamo o tom čovjeku i što nije rečeno kroz bezbrojne medije i umjetničke izričaje?
U Mangoldovu filmu "Bob Dylan: Potpuni neznanac" odgovore na ta pitanja daje nam mlađahni Timothée Chalamet, koji je uskočio u cipele Boba Dylana. I Chalamet je, barem što se tiče mikropokreta, simbioze s gitarom i energije, sjajan Bob Dylan. Naravno, kao i u svakom drugom glazbenom filmu, i ovdje je lijepo čuti neke od najvećih hitova pop-kulture. Međutim, čak i njima kao da nešto nedostaje. Kada mlađahni Bob pred publikom zasvira "Like a Rolling Stone", nemoguće je ne početi pjevušiti. No uskoro ista ta svjetina postaje nezadovoljna izvedbom. Počinje negodovanje i gađanje Dylana i drugih glazbenika na sceni. I nekako uopće ne dolazi do suosjećanja. Više je osjećaj "i zaslužio je". Ako je igdje lako probuditi emociju, onda je to sigurno u glazbenim biografijama, no "Potpunom neznancu" kao da su emocije i sočna priča potpuna nepoznanica. Šteta. A s druge strane, možda je Dylan doista čovjek koji šalje takvu energiju i koji u svom blago autističnom i introvertnom pogledu na svijet jest takav – dosadan. Genij, ali dosadan. Čak ni veliki Mangold nije uspio iz Dylana iščupati nešto što bi gledatelje i slušatelje duboko dirnulo. Umjesto toga, oslanja se na prikazivanje Dylanove čudnjikavosti koju je sam Dylan toliko isfurao da više nije čudna. O. K. film, ali "ništa nova, ništa nova".
Drama, Španjolska, 107 min
Režija: Pedro Almodóvar
Glumci: Julianne Moore, Tilda Swinton
"Susjedna soba" prvi je Almodóvarov dugometražni igrani film snimljen na engleskom jeziku. U njemu su se u glavnim ulogama u zreloj glumi našle Julianne Moore i Tilda Swinton. One su prijateljice, Ingrid (Moore) i Martha (Swinton), koje se nisu vidjele godinama. Ingrid na promociji svoje knjige, koja se bavi smrću, slučajno doznaje da je Martha teško bolesna. Martha, naime, boluje od raka koji je u terminalnoj fazi te odlučuje odustati od liječenja. Doslovce u iščekivanju onoga čega se Ingrid najviše boji – a to je smrt – počinje obnova njihova prijateljstva. Njihova druženja koja su, naravno, okružena Almodóvarovom prepoznatljivom paletom žarkih boja, svojevrsne su šetnje alejom sjećanja i prisjećanja što na zajedničke trenutke, što na neke propuštene prilike. Stiliziran narativ u kojem su u prvom planu intelekti, neriješene tuge, melankolije i prošlost ono je u čemu Almodóvaru nema premca, i to posebice kada pripovijeda iz ženske perspektive (dovoljno se prisjetiti "Juliete", "Tuge i slave" ili "Paralelnih majki"). Međutim, "Susjednoj sobi", unatoč svim tehničkim i glumačkim bravurama, naprosto nedostaje duše. Duše koju Almodóvarovim uradcima može udahnuti jedino izražavanje na njegovu materinskom jeziku.
