Od njezinih glumačkih početaka u rodnom Splitu, preko kultnih i beskompromisnih uloga na nezavisnoj sceni s vlastitim Kazalištem Hotel Bulić, pa sve do uspješnog vođenja HNK u Varaždinu i drame Dubrovačkih ljetnih igara, karijera Senke Bulić obilježena je čistom strašću prema igri. Krasi je rijetka estetska dosljednost, ali i hrabrost da u svakom novom projektu krene ispočetka, bez zamora i s jednakim žarom. U ovom razgovoru pretresamo njezine glumačke i redateljske vizije, izazove kazališnog menadžmenta te vječnu potragu za umjetničkom i ljudskom slobodom.
Kada s ove vremenske distance pogledate unatrag, koliko se vaša vizija festivalskog teatra promijenila i što u ovom trećem mandatu na Dubrovačkim ljetnim igrama smatrate svojim najvećim dramskim trijumfom?
Mislim da se moja temeljna vizija nije promijenila. I dalje vjerujem da kazalište mora biti umjetnički relevantno, hrabro i duboko povezano s prostorom u kojem nastaje. Ono što se promijenilo jest iskustvo. Ne razmišljam o svom radu kroz kategoriju osobnih trijumfa nego značaja koji proizvede za umjetnike i publiku. Mislim da je dramski program spojio velika klasična djela sa suvremenim čitanjima, a suvremene adaptacije i autorske tekstove s univerzalnim motivima. Pritom je ostao vjeran identitetu Igara. Posebno mi je važno što je otvoren prostor umjetnicima različitih poetika i generacija i da smo pokazali da festivalsko kazalište može biti istodobno zahtjevno i otvoreno i komunikativno. Reakcija publike u tome me najviše zanima, njihov osjećaj da im se u gradu događa uzbudljivo kazalište. Sve su naše predstave uvijek rasprodane puno prije početka festivala.
Prva ovogodišnja dramska premijera, Držićev “Skup” u režiji Paola Magellija, ostvarena je u suradnji sa splitskim HNK i Kazalištem Marina Držića, što je, ako se ne varam, presedan za festivalsku povijest. Kako je došlo do ovog povezivanja i zašto su ovakve međuinstitucionalne koprodukcije ključne za opstanak ambijentalnog teatra?
Model suradnje nacionalnih kazališta već uspješno funkcionira, a sad se pokazao kao primjeren i za suradnju dvaju nacionalnih festivala. Suradnja Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskog ljeta na Držićevu “Skupu” u režiji Paola Magellija nije bila samo organizacijsko povezivanje, nego i umjetnički susret različitih iskustava. Takve suradnje donose veće mogućnosti za umjetnike, a publici dostupnije produkcije. U zadnje tri godine imali smo suradnje i s Kazalištem Marina Držića na tri produkcije, s hrvatskim nacionalnim teatrima i Slovenskim narodnim gledališčem.
”Skup” u svojoj srži progovara o ljudskoj pohlepi, strahu i bolesnoj potrebi za posjedovanjem. Na koji način Držićev tekst, napisan u renesansnom Dubrovniku, komunicira s našim suvremenim društvom u kojem se vrijednost čovjeka ponovno mjeri isključivo cijenom onoga što posjeduje?
Držićevi likovi nisu zarobljeni u jednom povijesnom trenutku. Iako je “Skup” nastao u renesansnom Dubrovniku, njegova je tema također tema našeg vremena. Magellijev je fokus na prepoznavanju onih društvenih obrazaca koji se neprestano obnavljaju. Skupova opsesija novcem i posjedovanjem nije samo komična mana jednog škrtca, nego ljudska priča o strahu od gubitka, o nesigurnosti i o pokušaju da se materijalnim stekne osjećaj kontrole nad vlastitim životom. Upravo zato nam je danas tako bliska. To je predstava velikih uloga, sjajnog ansambla koji predvodi Frano Mašković. Modelom koprodukcija uspjeli smo u Dubrovnik dovesti i jedno od najvećih europskih redateljskih imena Martina Kušeja koji je režirao Medeju.
Premijerno je izveden i Shakespeareov “Richard III.” u režiji slovenskog redatelja Vite Taufera. Što je donio Tauferov autorski pečat ovoj ansambl-predstavi i kako ste, pretpostavljam namjerno, u podjeli uloge povjerili mlađoj generaciji, predvođenoj Filipom Vidovićem?
Vito Taufer je redatelj koji se Shakespeareu vraća stalno. Režirao je čitav niz njegovih drama i izgradio vrlo osoban odnos prema tom opusu, prema njegovim slojevima. Upravo je taj senzibilitet za teme moći, manipulacije, odgovornosti i ljudske prirode bio jedan od razloga zbog kojih sam željela da on radi “Richarda III.”. Njegovo čitanje pronalazi suvremene odjeke u priči o ambiciji, političkoj manipulaciji i mehanizmima stvaranja moći. Mislim da je takav senzibilitet danas jako važan i potreban našem kazalištu. Što se tiče podjele, Taufera je zanimala energija, ranjivost i opasnost koju mladi glumac može unijeti u lik koji se često promatra iz prizme iskustva i zrelosti. Filip Vidović donosi upravo tu kombinaciju snage i unutarnjeg nemira koja otvara novi pogled na Richarda. Vito preko ovog Richarda pokazuje koliko je zlo zavodljivo. I kako se razni politički monstrumi pojave izvan naših predodžbi o dobru i zlu.
Kažu, a možda ste i vi već to rekli, da je ovaj komad studija ambicije, cinizma i manipulacije u kojoj danas živimo. Kako “Richard III.” danas funkcionira kao ogledalo globalne političke scene i njezinih suvremenih tiranina te otvara li pitanje o odgovornosti zajednice koja na to pristaje?
Svako novo čitanje “Richarda III.” iznova otvara pitanje prirode političke moći, načina na koji se uspostavlja, učvršćuje i održava putem manipulacije, proizvodnje pristanka i postupne normalizacije nasilja. Shakespeare pritom ne gradi samo portret tiranina nego upozorava i na “one koji ne bi ni mrava zgazili “ (o tome je pisala Slavenka Drakulić). Razotkriva mehanizme koji društvu omogućuju da prihvati ono što je donedavno bilo nezamislivo. Shakespeare je autor čije drame nadilaze povijesni okvir i postaju analiza odnosa između vlasti, pojedinca i zajednice, a Taufer razotkriva te složene odnose, bez jednoznačnih odgovora.
Sljedeća velika premijera su Ibsenove “Žene s mora” koje progovaraju o slobodi izbora i ženskoj emancipaciji – temama koje osobno istražujete i zastupate tijekom cijele svoje umjetničke i redateljske karijere. Što za vas danas znači ta “sloboda izbora” i koliko je ona u patrijarhalnim društvima i dalje samo privid?
Sloboda izbora jedna je od onih vrijednosti o kojima često govorimo kao da su ostvarene, a zapravo ih iznova moramo osvajati, posebno kada je riječ o ženama. Patrijarhalna društva vrlo su vješta u stvaranju privida. Zato je Ibsen jako važan. Njegovi likovi ne bore se samo protiv društva, nego i protiv vlastitih strahova, unutarnjih ograničenja i cijene koju svaka emancipacija nosi. ‘Žena s mora’ nije samo drama o jednoj ženi, nego o ljudskom pravu da odabere vlastiti život, vlastiti identitet. Ibsen razumije da ljubav bez slobode i bez identiteta nije ljubav, kao što ni odgovornost nema smisla ako nije donesena iz slobodne odluke. Upravo je zato ovaj tekst i danas suvremen. Ibsenovi likovi su na prijelomnim točkama.
Nedavno nas je iznenada napustila Slavenka Drakulić, pionirka našeg feminizma i jedna od najmoćnijih spisateljica s ovih prostora koja je hrabro uvela ženski diskurs u javnu raspravu. Kako ste doživjeli taj gubitak i smatrate li da u našem suvremenom kulturnom prostoru danas imamo njezine dostojne književne i intelektualne nasljednice?
Odlazak Slavenke Drakulić gubitak je jedne iznimno hrabre intelektualne prisutnosti. Otvarala je velike prostore slobode za žene u novinarstvu, književnosti, javnom životu, i to mnogim važnim temama, o moći, tijelu, ratu, starenju, ranjivosti, ideologijama i odgovornosti. Pisala je i intimno, i politično. Ne vjerujem u nasljednice u doslovnom smislu. Ono što je Slavenka Drakulić ostavila standard je intelektualne hrabrosti i etičke dosljednosti. To je bila generacija jako važnih žena koje su na nas snažno utjecale Moram se sjetiti i fascinantne Vesne Kesić koja mi je puno značila i koja isto tako nedostaje. Ali ono što su ostavile u nasljeđe kao mogućnost za žene moramo stalno i iznova braniti.
Uz vođenje dramskog programa Igara, uspješno obnašate i dužnost intendantice HNK u Varaždinu. Kako ocjenjujete netom završenu kazališnu sezonu u Varaždinu i jeste li uspjeli ostvariti estetski i produkcijski balans koji ste si zacrtali?
Postavili smo neke od ključnih tekstova koji su nevjerojatno bitni za naše vrijeme, od “Medeje”, velike koprodukcije koja je jedna od najznačajnijih predstava sezone, “Kralja Leara” s Ljubomirom Kerekešem u izvanrednoj ulozi koja je kao stvorena za njega, s temom koja nas vodi do vremena nepredvidivih vladara i ekstrema u obiteljskim odnosima. O destrukciji, privatnoj i javnoj. Ponosna sam što smo postavili “Kamen na cesti” u kojem smo se bavljenjem djetinjstvom Marije Jurić Zagorke otvorili pitanja o mnogim nesretnim djetinjstvima i mogućnostima prevladavanja traumatičnih okolnosti u životu. “Ubojita balda”, komorni mjuzikl hit-predstava na Sceni Rogoz, Matišićev “Bljesak zlatnog zuba” koji nas podsjeća na probleme migracija koji su obilježje našeg vremena, koji su iskustvo i naših građana, ali i naše iskustvo s ljudima koji postaju naši novi sugrađani. Postavili smo “Mariju Stuart” s dvije sjajne solistice, Dianom Haller i Anamarijom Knego. Surađivali smo s međunarodnim plesačima iz Yellowbiz kolektiva i Cornelia Dance Company na predstavi “Exit” i sa Sveborom Sečakom na remakeu njegova “Hamleta”.
I jedno opuštenije, ljetno pitanje – kako izgleda vaša svakodnevica u Dubrovniku pod opsadom ljetnih vrućina i turista? Što vas u gradu trenutačno najviše živcira, što vas bezuvjetno oduševljava i, ono najvažnije, stignete li između svih tih proba i koordinacija uopće skočiti u more?
Na ljetnu gužvu sam se navikla, ima perioda u danu kad je ipak podnošljivije. Sam boravak ovdje doživljavam kao privilegij, pogotovo za stvaranje dramskog programa zbog kojeg sam svaki dan na nekim od najboljih lokacija grada. Dubrovnik stvarno volim, svake godine otkrijem neka nova, genijalna mjesta. Nemam vremena za odmor, tu se jako zakidam, ali povremeno se okupam. To je moj mali luksuz tijekom festivalskog ljeta.
Otvori KEKS Pay
