Gaston (izvorno francuski Gas ton Lagaffe) jedan je od najpopularnijih belgijskih humorističnih stripova, građen na gegu u svakom nastavku. Godine 1957. stvorio ga je André Franquin za francusko-belgijski strip-časopis Spirou. Serijal je proizašao iz glavne serije Spirou et Fantasio, ali vrlo je brzo izgradio vlastiti svijet: uredsku svakodnevicu redakcije časopisa Spirou u Bruxellesu, pretvorenu u pozornicu neprestanih komičnih nezgoda.
U središtu je Gaston, lijeni uredski pripravnik sklon katastrofama. Njegovo prezime na francuskom upućuje na nespretnost, a humor proizlazi iz njegove neorganiziranosti, neobičnih izuma, odgađanja obaveza i nepredvidivih postupaka.
Strip je postao iznimno popularan u velikom dijelu Europe, osobito u Belgiji i Francuskoj, te je preveden na više od desetak jezika.
André Franquin, koji je radio na stripu Spirou et Fantasio, glavnoj seriji časopisa Spirou, prvi je put predstavio Gastona u broju 985, objavljenom 28. veljače 1957. Od broja 1025 časopisa Spirou gegovi u jednom kadru zamijenjeni su stripovima Gaston koji su se protezali pri dnu uredničkih stranica. Potpisivali su ih Jidéhem i Franquin. Objavljivani su do 1959., kada je Gaston dobio tjednu polustranicu. Taj je format trajao do sredine 1960-ih, kada su njegovi gegovi prerasli u cijelu stranicu.
Franquin je neko vrijeme pripremao asistenta Jidéhema da jednoga dana preuzme strip, no Jidéhem se nikada nije snažno povezao s likom i ostao je prije svega crtač pozadina. Franquin se, nasuprot tomu, sve više udaljavao od serijala Spirou et Fantasio, koji nije sam stvorio, nego ga je 1946. naslijedio od Josepha "Jijéa" Gillaina. Godine 1968. odlučio ga je napustiti i posvetiti se sve popularnijem Gastonu. Gastonove zgode izlazile su u Spirouu od 1957. do 1996., nekoliko mjeseci prije Franquinove smrti 1997., premda se novi materijal nakon ranih 1980-ih pojavljivao samo povremeno.
Gaston slijedi klasični format francusko-belgijskog stripa s gegom: najprije polustranične, a zatim jednostranične priče s vizualnom završnom poantom, katkad najavljenom u dijalogu. Humor spaja slapstick, igre riječima i ponavljajuće gegove. Franquinov stil obilježavaju nervozna gestikulacija likova, dinamična radnja i pamtljivi dijalozi. Serijal je omiljen ne samo zbog precizno tempirane komike nego i zbog toplog pogleda na svakodnevni život. Iako Gaston radi u časopisu Spirou, a jedan je od njegovih kolega crtač, strip je satira uredskog života općenito, a ne isključivo izdavaštva ili strip-industrije. Franquin je, zapravo, radio od kuće.
Gaston je, pomalo tajanstveno, zaposlen kao uredski pripravnik u redakciji Journal de Spirou, stvarne publikacije u kojoj je strip izlazio, nakon što je ondje zalutao gotovo posve nesvjestan situacije. Strip je uglavnom usredotočen na njegove pokušaje da izbjegne svaki posao i posveti se hobijima ili drijemanju, dok oko njega vlada panika zbog rokova, izgubljene pošte i nepotpisanih ugovora. U početku je bio iritantan i priprost lik, ali s vremenom je dobio dobroćudnu osobnost i osobit smisao za humor. Zdrav razum ipak mu trajno izmiče, a gotovo nadnaravna sposobnost izazivanja katastrofa, odnosno "gafova", ostaje njegova glavna osobina. Njegov se posao uglavnom svodi na poštu čitatelja. Sve veće hrpe neodgovorenih pisama i pokušaji Fantazija ili Léona Prunellea da ga natjeraju da se njima pozabavi ponavljajuća su tema stripa.
Gastonova je dob ostala zagonetka. Franquin je priznao da je ne zna niti je želi znati. Iako Gaston ima posao, automobil i vlastiti stan, često se ponaša poput mlađeg tinejdžera. Uvijek nosi uski zeleni pulover s visokim ovratnikom, traperice i iznošene espadrile. U prvim gegovima bio je i strastveni pušač cigareta, no ta je navika postupno nestala.
Gastonovo nepoštovanje autoriteta, pa i javne sigurnosti, ne zaustavlja se na uredskim vratima. Povremeno ugrožava cijeli grad. Znao je prometne znakove prekrivati reklamnim plakatima ili čak snjegovićima, uvjeren da im je to jedina pristojna namjena, posve nesvjestan kaosa i nesreća koje time izaziva.
Gaston jako voli životinje, baš kao što ih je Franquin volio crtati, pa drži nekoliko kućnih ljubimaca. Najvažniji su depresivni, agresivni galeb i hiperaktivna mačka. Poput Franquinove najpoznatije životinjske kreacije, Marsupilamija, nikada nisu dobili imena: jednostavno su mačka i galeb. Gaston povremeno drži i miša Cheeseja te zlatnu ribicu Bubulle. Životinje su katkad njegovi partneri u zločinu, katkad žrtve njegove nespretnosti, a katkad i pokretači zlobnih spletki. Mačka i galeb posebno su opaki: znaju prisiliti sve zaposlenike, pa čak i nevoljnog gospodina De Mesmaekera, da nose kacige. Jedini je izuzetak sam Gaston. Često se udružuju kako bi došli do hrane.
Gaston se kreće između dviju krajnosti: potpune lijenosti, kada ga je gotovo nemoguće probuditi, i iznenadne hiperaktivnosti, kada izrađuje strojeve ili se igra uredskim namještajem. Tijekom godina eksperimentira s kuhanjem, raketnom znanošću, glazbom, elektronikom, uređenjem, telekomunikacijama, kemijom i mnogim drugim hobijima, gotovo uvijek s katastrofalnim posljedicama. Njegovo odbijanje da odraste i prihvati posao, nalik Petru Panu, čini ga simpatičnim, dok njegove ludorije stvaraju golem stres njegovim nesretnim suradnicima.
Fantazio, lik iz serijala Spirou et Fantasio, prvi je važan sporedni lik i Gastonov razdražljivi komični kontrapunkt. Fantazio je formalan, poslovan i pokušava djelovati kao autoritet. Umjesto pustolovina i novinarskih zadataka, ovdje ima uredničku ulogu te se bavi gotovo nemogućim zadatkom: pokušava natjerati Gastona da doista radi. Često ga vidimo kako nastoji potpisati poslovne ugovore s gospodinom De Mesmaekerom.
U tom bi se serijalu Fantaziov posao mogao opisati kao posao uredskog voditelja. Njegova ozbiljnost i stalni stres suprotstavljeni su Gastonovoj bezbrižnosti. Iako su njih dvojica uglavnom u prijateljskim odnosima, kaotično ponašanje podređenog često ga izbacuje iz takta. Povremeno postaje agresivan i pokušava mu se osvetiti podvalama.
Fantasio je postupno uklonjen iz Gastona, a njegovu ulogu uredskog autoriteta preuzima Léon Prunelle.
Spirou, glavni junak serijala Spirou et Fantasio, poput Fantazija, rijetko se pojavljivao u stripu, i to samo u početku.
Léon Prunelle, urednik u Journal de Spirou, ima crnu kosu, kratku bradu i naočale. Nakon Fantazijeva odlaska preuzima ulogu uredskog nadzornika. Tada se pokazuje još naglijim od prethodnika: nasljeđuje ne samo golem zadatak da Gastona natjera na rad nego i obvezu da s poslovnim čovjekom Aiméom De Mesmaekerom potpiše važne ugovore. U početku je optimističan, no ubrzo shvaća da protiv Gastonova kaosa nema jednostavnog lijeka. Ipak ne odustaje, pa ponekad pribjegava drastičnim mjerama, od zaključavanja Gastona u podrum do skrivanja u ormar.
Velik dio vremena provodi u jurnjavi za Gastonom: podsjeća ga na zaostalu poštu, sprečava drijemanje i pauze te pokušava zaustaviti njegovo kuhanje, majstorije, izume i zabušavanje tijekom radnog vremena.
Yves Lebrac, kućni crtač i jedan od opuštenijih članova redakcije, uglavnom je u dobrim odnosima s Gastonom. Povremeno izgubi živce kada se približe rokovi, a Gastonovo miješanje postane nepodnošljivo.
Joseph Boulier, mrzovoljni računovođa u izdavačkoj kući, tvrdi da neće mirovati dok ne pronađe svaki beskoristan trošak u tvrtki, osobito onaj povezan s Gastonom. No pokušaji da Gastonu zagorča život redovito mu se obijaju o glavu. Boulier u serijal unosi ozbiljniju, birokratsku stranu stripovskog izdavaštva.
Mademoiselle Jeanne, za Gastona "M'oiselle Jeanne", jedna je od tajnica časopisa i Gastonova simpatija. Niska crvenokosa djevojka s pjegama, naočalama, konzervativnim stilom odijevanja i vrlo dugom kosom najprije je prikazana kao komično neugledna, ali u kasnijim pojavljivanjima postaje sve privlačnija: više pozornosti posvećuje šminki i kosi, odijevanje joj postaje suvremenije, a u odnosu s Gastonom i drugim likovima djeluje sve samopouzdanije.
Iskreno se divi njegovu talentu, hrabrosti i domišljatosti, a gotovo je potpuno nesvjesna njegova nedostatka zdravog razuma, kojega ni sama nema napretek. Njihovo udvaranje, međutim, kao da je trajno zapelo na prvom koraku. No kako serijal napreduje, Gastonova naklonost prema Jeanne postaje sve očitija. Čak i tijekom uredskog drijemanja njegovi snovi o njoj postaju izravniji, što nagovješćuje prisniji i ozbiljniji odnos.
U stripu se pojavljuju i prirodni Gastonovi antagonisti, poput gospodina Aiméa De Mesmaekera, bogatog poslovnog čovjeka. Njegova točna djelatnost ostaje nepoznata, ali Fantazio i Prunelle redovito ga pozivaju u urede Spiroua kako bi potpisao unosne ugovore. De Mesmaeker s vremenom razvija duboku mržnju prema Gastonu, a posredno i prema njegovim kolegama. Njegovi česti dolasci Franquinu služe za satiru poslovnih rituala: zaposlenici izdavačke kuće obasipaju ga pažnjom, pićima i cigarama, no De Mesmaeker gotovo uvijek završava tako da izjuri iz ureda, ili je onesviješten na podu ili čak u bolnici zbog Gastonovih katastrofalnih gafova.
Joseph Longtarin, čije ime upućuje na "dugi nos", policajac je u četvrti u kojoj se nalaze uredi Spiroua. Posebno je opsjednut prometom i nepropisnim parkiranjem. Izrazito sitničav i osvetoljubiv, najbliže je što serijal ima pravom negativcu. Istodobno je jedna od Gastonovih omiljenih žrtava i njegov stalni protivnik. Njihovi se sukobi uglavnom vrte oko Gastonova automobila i parkirnih navika. Gaston se Longtarinovim kaznama osvećuje izazivanjem kaosa na parkirnim automatima u susjedstvu, koji su živcirali i samog autora stripa Andréa Franquina.
Gaston je kod nas prvi put objavljen 1965. u Panorami, izdanju novosadskog Foruma s imenom Gaša Šeprtlja. Osamdesetih godina objavljivali su ga Marketprintova Stripoteka i Dečje novine iz Gornjeg Milanovca u Biser stripu i drugim izdanjima. Iako iznimno popularan među čitateljima, u Hrvatskoj je u albumskoj formi objavljen tek u novije vrijeme.
Otvori KEKS Pay
