Nekoliko puta sam Borisu Jokiću rekao da mi je jedan od najdražih radijskih DJ-a, jer njegove emisije i komentari na Yammatu glazbi pristupaju iz šire osobne i društvene perspektive, tj. daju životnost glazbi koja se pušta i sadržajno naznačuju kontekst vremena u kojem je nastala ili u kojem je (danas) slušamo. Jokićeva multidisciplinarnost tu je izuzetno bitna, jer gledajući na situaciju u kojoj se nalazimo s raznih strana, uspijeva pronaći i istaknuti dodane vrijednosti nečemu za što svi mislimo da je odavno poznato, pa i pjesmama, tj. glazbi. Samo sam čekao kad će Boris objaviti knjigu o glazbi, jer odavno ima prirodnu potrebu za time, a njegovi radijski monolozi bolji su od puno tekstova o glazbi koje kod nas inače možete pročitati. Stoga knjiga “60 otkucaja – glazbena lektira” Borisa Jokića (Rockmark, 286 stranica) dolazi kao naručena na domaće tržište i u domaću stvarnost, jer svojom pozicijom slobodnog intelektualca može za glazbu zainteresirati mnoge kojima su tekstovi rock kritičara prestručni, a i one kojima je glazba samo sekundarna pratnja svakodnevnom životu.
Iako dio naslova “glazbena lektira” sugerira da je Jokićeva namjera ući s knjigom “u škole”, gostujući u RTL Direktu rekao je da bi puno više želio da njegova knjiga krene onim “opasnim” putom da je prijatelji preporučuju, učenici u njoj uživaju, a supružnici čitaju. No Jokić je s ovom knjigom ušao u škole i prije nego što je nastala, mada njegov projekt kurikularne reforme nije prošao. U priči o Azrinoj pjesmi “Kurvini sinovi” objašnjava tu situaciju iz 2016. koja je mogla promijeniti tijek domaćeg obrazovnog sustava.
To je otprilike predložak kakav dobiva svih 60 pjesama u knjizi; u kraćim tekstovima navode se neki podaci o povijesti pjesme ili okružju u kojem je nastala, na što Jokić nadovezuje svoje promišljanje ili neku životnu situaciju u kojoj mu je ta pjesma “rekla sve” i postavila mu se kao važna. Između tog objektivnog i subjektivnog čitamo priče koje u kratkoj formi definitivno mogu zainteresirati čitatelje, pogotovo one mlađe kojima je knjiga, čini se, i namijenjena. Kao što rekosmo, s ovom knjigom Jokić je ušao u škole i prije dovršetka projekta, jer je učenicima zagrebačke Škole primijenjene umjetnosti dao moralnu ponudu; inspirirani pjesmama koje je odabrao, njih 60, naslikali su crteže koji sada krase poglavlja knjige posvećena određenoj pjesmi. Formalno, radi se o dobrodošloj suradnji koja vizualno i sadržajno oplemenjuje priče o pjesmama, a mladim učenicima daje priliku da njihova djela vjerojatno prvi put budu javno objavljena.
Dakako, izgovoreni tekst u radijskoj emisiji fluidniji je i slobodniji nego onaj koji je “tvrdo” zapisan i konkretan u knjizi, pa se može učiniti da vam nedostaje Borisova glasovna interpretacija, ali to je prokletstvo svakog DJ-a koji napiše knjigu. Teško je u dvije kartice teksta o pojedinoj pjesmi (primjerice, Greil Marcus napisao je čitavu knjigu o pjesmi “Like a Rolling Stone” Boba Dylana) dati cjelokupnu sliku, ali istaknuti krokiji funkcioniraju kao osobna, često i privatna iskaznica Borisa Jokića (primjerice, “Here Comes the Sun” Beatlesa povezana je s rođenjem njegove kćeri 2007. i pričom iz londonskog puba).
Od Erica Satiea i Erica Claptona, preko The Clasha i R.E.M., široki raspon “slušaonice” Borisa Jokića navodi neke poznate detalje i autorova osobna razmišljanja, ali, ponavljam, činjenica da je riječ o Borisu Jokiću može mnoge koji to inače ne bi napravili navesti da se pozabave glazbom i krenu u dublje istraživanje. Iako to ne otkriva u knjizi čija je najpraktičnija poruka napisana u uvodu, “čitati s glazbom” (a i gledati ilustracije učenika ŠPU), tri Jokićeva najdraža domaća benda su Azra, Haustor i EKV, a inozemna R.E.M., The Smiths i The Clash.
Iz toga je jasno da je riječ o čovjeku rođenom sedamdesetih, no sasvim dovoljna vremenska i žanrovska razdaljina između Sergea Gainsbourga i Jane Birkin, Milesa Davisa, Johna Coltranea, ili Boba Dylana i Paula Simona, naspram Talking Headsa i The Smiths, ili Zdenke Kovačiček, Olivera Dragojevića i Idola, Šarla akrobate, Lačnog Franza i Hladnog piva, sa Tomom Zdravkovićem, Miladinom Šobićem kao kultnim kulturalnim “luzerima”, do Pixiesa i kod nas manje poznatih M. Warda, Rage Against the Machine i Bonnie Prince Billyja, daje široki manevarski prostor u knjizi.
Kad Jokića sretnete na ulici sa slušalicama, to nije ništa čudno, jer sklonost glazbi kod pravih zaljubljenika i poznavatelja nije kampanjska, nema “radnog vremena” i nije fizički ograničena. Osim dakako, vremenski, ali budući da je glazba najfluidnija od svih umjetnosti, postoji daleko više situacija u kojima možete slušati glazbu, za razliku od, recimo, posjećivanja izložbi slika, gledanja kazališnih predstava ili čitanja knjiga.
Upravo zbog te dostupnosti glazbe često dolazimo u situacije u kojima banalne interpretacije, mišljenja ili diskusije pokazuju da smo svi stručljaci za glazbu, sport i politiku. No takva demokratičnost glazbe ujedno je i njezino najjače oružje i snaga, jer ona dopire do mnogih. Upravo je zato i odgovornost pri “upotrebi” glazbe veća, jer vrlo lako može postati tek efektno oruđe ili nebitna kulisa u krivim rukama, tj. ušima i mozgovima. Znajući za Jokićevu posvećenost glazbi nije čudno da je “60 otkucaja – glazbena lektira” dostojanstvena, promišljena, sažeta i moguće vrlo korisna “lektira” koja će mlađim generacijama biti uvod u svijet glazbe kakav smo svi morali proći. A možda uđe i u kurikulum.4.
