Bilo je ljeto 2016. godine, vrijeme velikih vrućina, terorističkih napada, potresa i požara koji su se širili Europom. Moji prijatelji, tada gotovo patološki navučeni na crne vijesti, uz hladno su pivo dijelili novosti sa svježe zatvorenih hrvatskih granica prepunih izbjeglica, a ja sam poskrivećki, ispod birtijskog stola, igrala Pokemon GO.
Daleko od toga da nisam marila za teme o kojima su mi govorili, baš naprotiv: takozvana izbjeglička kriza koja je eskalirala godinu dana prije povukla me u volontiranje i pokušaj pomaganja ljudima koje smo tada još dočekivali širokih ruku, zgražajući se nad pričama o nasilju koje su proživjeli u zemljama poput Mađarske i Bugarske. Gotovo godinu dana moji prijatelji i ja proveli smo vucarajući se po izbjegličkim kampovima, razmjenjujući informacije, skupljajući humanitarnu pomoć i vraćajući se usred noći u Zagreb da bismo se ujutro pojavili svatko na svojem poslu. Bilo je to vrijeme samonametnutog žrtvovanja u kojem smo, kao i brojni drugi građani Europe, pronalazili nekakav osjećaj smisla. Kada se pogranično nasilje poput otrova prelilo i na naše granice, a toksični huškački narativi zamijenili poruke solidarnosti, umjesto toga krhkog i lažnog smisla osjetila sam samo duboki besmisao. Plitko dišući i slabo spavajući, shvatila sam da sam doživjela burnout.