Treća nagrada pripala je Sari Kopeczky Bajić za priču "Kako je djed prodao kuću". Kroz oči dječaka, dijalozima promućurnog djeda i naivnog kupca, autorica je originalno, životno i duhovito uspjela dočarati atmosferu naizgled običnog događaja.
Vaša priča uspjela je uhvatiti određeni dalmatinski štih, duh i duhovitost. Što vas je inspiriralo na pisanje?
Inspiraciju uvijek nalazim u različitim stvarima. To je uvijek nekakva kombinacija situacija i likova koje sam doživjela i upoznala u stvarnosti i mašte, odnosno onog spisateljskog instinkta, znatiželje i postavljanja pitanja "što bi bilo kad bi bilo".
Koliko znam, i prije ste slali priče na naš natječaj. Što vas je tome privuklo?
Vodim radionice kreativnog pisanja. Vodila sam ih u različitim formama, neke su bile kraće, nekoliko dana ili samo jedan dan, a neke su trajale mjesecima. No, ono što uvijek govorim polaznicima svojih radionica jest da priča ne živi u ladicama. Dakle, da bi ono što pišete imalo smisla, morate uvijek dati šansu tim pričama da iziđu u svijet, nađu čitatelje i imaju svoju publiku. Mislim da je jedan od najboljih načina da mladi pisci, ali i svi pisci, dopuste čitateljima da nađu njihove priče tako da ih pošalju na neki od književnih natječaja. Svoju priču odlučila sam poslati upravo u Večernji list zbog toga što se radi o natječaju za koji mislim da je zaista vrijedan, koji ima dugu tradiciju i u kojem su, na kraju krajeva, pobjeđivala neka ozbiljna književna imena. Čitam priče u Obzoru kad god stignem i pročitala sam nekoliko zaista izvrsnih priča.
Mnogi će pisci reći da su kratke priče zapravo najizazovniji žanr jer u njima, za razliku od romana, nema prostora za pogrešku. Budući da pišete i poeziju i prozu, a vodite i radionice kreativnog pisanja, zanima me, kakvo je vaše iskustvo?
Uvijek mi je drago čuti da netko voli kratku priču, jer u velikom broju slučajeva reakcija koju dobijem: "ah, to je samo priprema za roman". Kao da je kratka priča samo vježba, a zatim se piše roman. S time se apsolutno ne slažem. Vjerujem da je nekome tko počeo s romanom možda teže promijeniti medij i naviknuti se na ograničenja kratke priče, u kojoj je ekonomičnost jako važna. A i ako pišete dobre romane ne znači da ćete pisati dobre kratke priče i obrnuto. Ali vjerujem da ono što kratka priča može ponuditi, primjerice, piscima početnicima u odnosu na roman jest osjećaj da su nešto završili, postigli. Kratka priča je jedan komad teksta koji možete sagledati u cjelini, urediti ga, a kao što svi koji pišu znaju, ništa bez uređivanja!
Hoće li i ova vaša priča izići u nekoj zbirci?
Nadam se da hoće! Trenutačno pišem roman, tako da mi je to fokus, ali želja mi je objaviti i još neku zbirku priča.
