Pet godina nakon uspjeha "Gladijatora", novi ep Ridleya Scotta osrednje prolazi u američkim kinima, a zasigurno neće briljirati ni na dodjeli Oscara. U takvom rasporedu snaga, zanimljivo je da oba filma imaju niz sličnosti. Od toga da pustolovina glavnoga junaka počinje nakon smrti žene i djece pa do lirskoga dodira epskome pripovjedanju, Scott je u oba filma više zainteresiran za osobu nego povijesni događaj.
No, za razliku od "Gladijatora", radnja je stavljena u, za današnje vrijeme, intrigantniji povijesni trenutak - sukob muslimana i kršćana oko Jeruzalema na kraju 12. stoljeća. Križarski ratovi i danas su tema brojnih svađa, pa ne čudi što je i prije premijere "Kraljevstvo nebesko" proglašavano poligonom za progon muslimana i Bin Ladenovom verzijom povijesti. Sve te kritike u filmu ne nalaze plodno tlo - pogođenom bi se jedino mogla naći ridikulozno opisana Katolička crkva - ali su najvjerojatnije pridonijele da film postane iritantna propovjedaonica mirotvorstva.
Pohvaliti treba redateljevo ubacivanje netipičnih trenutaka za epske spektakle (najspektakularnija bitka završava bez borbe, poetični kraj posljednje bitke...), ali teško je izbjeći osjećaju da se Scott našao u rascjepu intimističkih želja i komercijalne potrebe za spektakularnošću. Ponajbolje se to vidi u tome što je 145 minuta filma skraćena verzija onoga što je Scott zapravo snimio - brojni likovi su samo skicirani, radnja puna rupa, a film ima dramaturgiju križarskoga pohoda - od Velike Britanije do Svete zemlje ponekad se naiđe na neko zabavno selo, ali višednevni put uglavnom je sastavljen od jednoličnog jahanja.
Otvori KEKS Pay
