S Antom Peterlićem sam se prvi put "susreo" sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća gledajući televizijsku seriju obrazovnih emisija "Što je film", kojima je on bio voditelj, a često i scenarist. Fascinirali su me njegova specifična dikcija i način pripovijedanja, očita posvećenost sagledavanju i tumačenju izražajnih mogućnosti filma, očito znanje i očito umijeće prijenosa toga znanja.
Postajući polako filmofil, diskretno sam nagovorio djeda da mi za trinaesti rođendan daruje netom objavljeni 1. svezak Filmske enciklopedije, koju je Peterlić zamislio i uredio, a koja se s pravom, s obzirom na njegov pečat, naziva i Peterlićevom enciklopedijom. Čitajući i iščitavajući tekstove te enciklopedije, jednog od vrhunaca hrvatske enciklopedistike i jednog od vrhunaca svjetske filmske enciklopedistike, mogu reći da sam zahvaljujući Anti Peterliću otkrio i film i enciklopediju. Na sreću, "susreti" su se nastavili.
Ubrzo sam došao i do njegove knjige "Ogledi o devet autora", po mom osobnom i subjektivnom, a što nimalo ne znači pogrešnom, mišljenju, jedan od vrhunaca filmološkog esejizma, ne samo na hrvatskom jeziku. Peterlić mi je esejima skupljenima u toj knjizi pokazao umijeće kako potpuno, a neprimjetno povezati analizu i sintezu, kako ih prožeti u jedinstvenu cjelinu, pokazao je umijeće pisanja koje je istodobno znalačko i transparentno, potpuno u duhu ideje eseja, pokazao je naposljetku koliko je njegov filmološki pristup bio istodobno intuitivan i teorijski čvrsto određen. Pokazao je, a u to ću se iznova uvjeravati i kasnije, čitajući još niz drugih njegovih studija, koliko je njegovo razumijevanje filma bilo inventivno.
Mogu, primjerice, neskromno napomenuti da sam sigurno pročitao najrelevantniju literaturu o opusima Johna Forda i Raoula Walsha na engleskom i francuskom jeziku, ali nigdje nisam naišao na zaključke usporedive s Peterlićevima, pojedina njegova zapažanja o poetičkim postupcima tih redatelja, a i mnogih drugih, kao i pojedini teorijski uvidi, jedinstveni su (naravno ne znam postoji li možda neki njegov finski ili armenski pandan) te bez obzira na priznanja koja je dobio, kao i na ona koja nije, mislim da hrvatska kultura još uvijek nije svjesna Peterlićeve veličine.
Proći će nekoliko godina od tih prvih susreta s profesorovim radom, a s njim ću se potom susresti i uživo, slušajući na studiju komparativne književnosti njegove kolegije iz teorije i povijesti filma. U nizu vrhunskih predavača s tog studija, Peterlić je, što je općepoznata činjenica, bio u samom vrhu. Pokazalo se u njegovu slučaju da je, i kad je pisao i kad je govorio u kameru zamišljenoj publici i kad je govorio uživo prisutnim slušateljima, bio jednako nadahnut, precizan, slojevit, a razumljiv. Potkraj studija mi je već proučavanje filmske umjetnosti postalo jedan od životnih izbora, kod Peterlića sam pisao diplomski rad, kasnije i magisterij, a životne okolnosti i moja neodgovornost onemogućili su da mi mentorira i doktorat. Kod njega sam i odgovarao na završnom ispitu iz studija komparativne, uvjerivši se pritom u njegovo poznavanje i povezivanje širokih aspekata umjetnosti i kulture, kada me pitao uočavam li, na općoj razini, sličnosti između klasičnog francuskog filma i francuske književnosti prosvjetiteljstva.
Potom sam s njim povremeno i surađivao. Peterlić je, naime, odmah nakon spomenutog ispita angažirao Nikicu Gilića i mene kao suradnike, autore članaka za Hrvatsku enciklopediju, novo izdanje Opće enciklopedije Leksikografskoga zavoda, u kojoj je on bio vanjski urednik za film, te smo nas dvojica postala najmlađi suradnici tog projekta. Profesor, naime, mlade nije doživljavao kao konkurente. Gilić će mu ubrzo postati asistentom i nasljednikom na Filozofskom fakultetu, a meni je ta suradnja otvorila put u profesionalnu leksikografiju. Suradnja se nastavila i u Filmskom leksikonu, pokrenutom početkom ovoga stoljeća. Kao predsjednik Uredničkog vijeća tog izdanja, njegov neformalni recenzent, dijelom i supervizor, Peterlić je pokazao iznimnu, vjerojatno i preveliku, toleranciju prema mladim urednicima, Giliću i meni, a još i više, pokazao je u pisanju svoj izvorni enciklopedistički duh. Kao i u Filmskoj enciklopediji, njegovi autorski članci u Filmskom leksikonu vrhunci su enciklopedističkog žanra.
Peterlić je, vjerojatno instinktivno, znao postići ono što je najteži dio enciklopedističkoga rada: znao je procijeniti koji podatak treba navesti, a koji nije nužan, jer nije svaki podatak informacija, znao je informacije povezati, znao ih je strukturirati u tekst koji je bio razumljiv tzv. običnom čitatelju, a da ne bude banalan, znao je naposljetku da enciklopedijski tekst nije nužno i samo kompilacija poznatih i već objavljenih podataka i tvrdnji, nego da može sadržavati i diskretnu interpretaciju, pa i ukazati na neke manje poznate ili dotad nepoznate aspekte, znao je, potpuno u duhu prosvjetiteljske ideje enciklopedizma, da enciklopedija ne mora biti nimalo suhoparna. Njegovu enciklopedističkom duhu i majstorstvu nastavio sam se diviti i nakon završetka Leksikona, kada smo nastavili suradnju u Hrvatskoj enciklopediji gdje sam u međuvremenu napredovao do pomoćnika glavnog urednika pa sam u redakcijskoj podjeli poslova bio zadužen i za Peterlićeve članke. Način na koji je u nekoliko rečenica opisivao opuse i fenomene ostao mi je uzor u mom poslu autora i urednika enciklopedije do danas. I kada nas je dvije godine prije završetka rada na toj enciklopediji napustio, pokušao sam slijediti njegov pristup, kao što pokušavam još uvijek, u svakom enciklopedijskom članku koji pišem i uređujem, ne samo iz filma.
U ovom malom osvrtu o Anti Peterliću puno sam i previše spominjao sebe. Lagao bih kada bih rekao da to nije namjerno, Peterlić mi je bio jedan od velikih učitelja, ali nismo bili toliko bliski da me nauči skromnosti koja je njemu bila otmjeno prirođena. Međutim, čini mi se da ipak imam opravdanje, htio sam ne samo podsjetiti na neke važne aspekte njegova rada, nego i pokazati koliko je Ante Peterlić za me bio važan i koliko mi je značilo što sam ga mogao i osobno poznavati. Stoga, na samom kraju, kada je zbog bolesti morao odustati od predavanja na Akademiji dramske umjetnosti, preporučio me da preuzmem ondje njegove kolegije iz povijesti i estetike filma, na čemu sam mu posebno zahvalan jer sam tako, makar rubno, mogao nastaviti njegov posao. U razgovoru koji smo tada vodili rekao mi je: "Slušao si povijest filma kod mene, možda još imaš i bilješke. Predaj onako kako sam ja predavao, ako sam ja mogao 40 godina, moći ćeš i ti. I eto, već 20 godina radim i to, mislim da nisam u tome neuspješan, ali sasvim sigurno znam da ne mogu kao on.
Otvori KEKS Pay
