Imao sam nevjerojatnu sreću doći na studij na kojem nije nedostajalo fascinantnih nastavnika i znanstvenika, a potom se baviti filmom, pratiti glazbu i upoznati zbilja veličanstvene i znamenite umjetnike. S nekima sam kontaktirao jednom ili svega nekoliko puta u životu (Boško Petrović, Dušan Makavejev, Bojana Marijan, Karpo Godina, Slobodan Šijan, Herbert J. Eagle, Savka Dapčević-Kučar, Zvonimir Berković, Phil Mulloy...), pa ne mogu polagati nikakvo pravo na njih.
A s nekima sam se ipak dosta često susretao i vodio prilično zanimljive, dugačke i poučne razgovore. No, uz sve te Turkoviće, Tribusone, Senkere, Solare, Kravare, Margite Antauer, Sonje Bašić, Mirande Jakiše, Vilime Ribiće, Zorane Tadiće, Borivoje Dovnikoviće i Tomislave Gotovce s kojima me sudbina povezala (da ne govorim o nepravedno zanemarenim draguljima poput komparatistice Gordane Slabinac i anglista Damira Kalogjere), posebno mjesto ipak zauzima Ante Peterlić. On je i uživo i u tekstovima zračio posebnim sjajem i okupljao oko sebe čitave strukture, škole i ljude. A na mene je od svih pobrojenih bacio najviše svjetla.
Za razliku od ljudi opterećenih slavom i titulama, Peterlić je bio jednostavan, za razliku od ljudi opterećenih novcem, bio je iskreno zbunjen jer mu je neki izdavač htio pretiskati i ponovno platiti stari tekst. Za razliku od ljudi opterećenih vlastitom ispravnošću, i moći on je izbjegavao mlađem i po ulozi podređenom kolegi nametati teme o kojima je znao da ne bi bilo slaganja. Doslovno – on je bio pomalo konzervativan (ili je to barem bio u životnoj fazi kada sam ga ja upoznao), pa stoga nije započinjao sa mnom teme u kojima je znao da ćemo se teško složiti, i imao sam dojam da me želi štititi, a ne koristiti me kao dokaz svoje važnosti. I što meni onda znači da imam ideološko podudaranje s nekim potpunim i nevjerojatnim kretenom, kada sam u životu nekoliko važnih godina imao najboljeg, najmekšeg i najdražeg ideološkog “stranca”?
Stara škola humanistike često je znala isticati ideju po kojoj umjetnost oplemenjuje, a katkada bi tvrdila da čak i proučavanje umjetnosti oplemenjuje, pa su ljudi iz tih struka na neki način produhovljeniji i, eto, plemenitiji od prosjeka. Ja mislim da je to glupost. Kao prvo, to dokazuju neki umjetnici i profesori kojima ne bih vjerovao da mi pridrže psa na pet minuta. Kao drugo, mislim da bi Ante Peterlić, talentiran redatelj koji nije dobio dovoljno prostora, i talentiran humanist koji je ostvario maksimum za naše uvjete, definitivno bio podjednako plemenit i produhovljen i da je prodavao cipele, računao porezne stope, vozio tramvaj ili vario metalne ploče.
Sretna je okolnost da na početku mog profesionalnog usavršavanja stajao čovjek vrhunski u svom poslu, potpuno nezainteresiran za besmislene svađe i iskreno željan napraviti najbolje što može. Pritom je, dakako, htio pomoći drugima da i oni naprave najbolje što mogu. I da, bio je prvi doktor filmologije, glavni urednik veličanstvene Filmske enciklopedije, autor niza temeljnih knjiga, utjecajan sveučilišni nastavnik i opći edukator, moj mentor diplomskog magistarskog i doktorskog rada... No, pustimo to sada. Ante Peterlić je bio neobično normalan i drag čovjek, s manama i vrlinama. A to što više ne hoda među nama ne znači da ću ga ikada prestati voljeti.
Otvori KEKS Pay
