Kada sam čuo da Splitsko ljeto kani prikazati "Herscht 07769" Laszlóa Krasznahorkaija, ideja mi se učinila suludo hrabrom, pa i drskom. Kako u dramsku predstavu pretočiti i preoblikovati roman koji je mađarski nobelovac ispisao kao jednu jedinu rečenicu na 450 stranica? Upravo onako kako su to učinili redatelj Ivica Buljan i dramaturg Ivan Penović uz sekundiranje umjetničkog suradnika i dramaturga Roberta Waltla.
I ovaj su put kapitalan doprinos dali stalni Buljanovi suradnici, kostimografkinja Ana Savić Gecan, a osobito scenograf Aleksandar Denić. Prostor ispred nekadašnje trafostanice na Dujmovači, zapuštenog dragulja industrijske arhitekture, preobražen je u široko filmsko platno u koji je stala čitava Kana, izmišljeni gradić izmišljenog poštanskog broja 07769, usred stvarne njemačke pokrajine Tiringije u vrijeme mandata kancelarke Angele Markel. Odlično se uklopilo i povremeno protrčavanje štakora između razbijenih prozora zgrade, a prolazeći su vlakovi potpuno apsorbirani u predstavu. A tu je i jedan nezaobilazni stari Opel.
U istom kadru tijekom cijele predstave su sva ključna mjesta i likovi. Ilona (Monika Vuco Carev) i njezina zalogajnica, u koju se rado ide na kobasice, pivo i rasprave o stanju u gradu, zemlji i svijetu; knjižnica kao baza gospođe Ringer (Marija Šegvić) i njezina supruga, ljevičara i sindikalca; poštanski ured s bračnim parom Volkennant (Zorana Kačić Čatipović i Marijan Kukulj); stan i meteorološka stanica profesora fizike Köhlera (Goran Marković) uz prateće susjede koje "sve drže pod kontrolom" (Tajana Jovanović i Andrijana Vicković); naposljetku benzinska pumpa s kafićem imigrantskog para iz Brazila, lijepe Nadir (Andrea Mladinić) i marljivog Rosarija (Robert Waltl).
Visoko gore, na terasi susjednog objekta, pokuse održava amaterski Kanski simfonijski orkestar (studenti splitske Umjetničke akademije) pod vodstvom dirigenta Feldmanna (Nikša Arčanin).
Negdje između su i gospođa Hopf (Bruna Bebić), brižna susjeda glavnog lika i Hoffman (Bojan Brajčić). Svi oni čine Kanu u provinciji bivšeg DDR-a i vječnoj tranziciji.
Cijeli taj mali univerzum vrti se oko Floriana Herschta, mladića velike snage i oskudne pameti, i njegova dobročinitelja i gazde Bossa, vlasnika tvrtke za čišćenje fasada Alles wird rein te istodobno vođe lokalnog neonacističkog čopora koji čine "mužjaci" Jürgen (Vicko Bilandžić), Andreas (Luka Čerjan) i Fritz (Elvis Bošnjak) i dominantna "alfa-ženka" Karin (Katarina Romac).
Cijelu priču iznad plošnosti u sasvim novu dimenziju odvodi činjenica da je Boss obožavatelj Johanna Sebastiana Bacha, osnivač, mecena i gonič lokalnog orkestra koji bi radije svirao evergreene, dok Boss sanja izvedbe "Muke po Mateju" ili barem Brandenburških koncerata. Njemu Bach predstavlja veličinu i nadmoć nacije, kao i ona "originalna" njemačka himna (Deutschland über alles) pjevanjem koje nastoji izgraditi patriotski duh u svom štićeniku Florianu.
Florian nema sluha ni pameti za Bacha, sve dok mu se uši i pamet za njegovu glazbu ne otvore na jednom pokusu. Taj je prizor vrhunac predstave i jedna od najgenijalnije režiranih i odglumljenih scena u izvedbi – da napokon kažemo i njihova imena – Stipe Jelaske kao Floriana i Marka Mandića kao Bossa. Jelaska nije "hrpa mišića", kako je Florian opisan u romanu. Utoliko je lucidnija i snažnija njegova izvedba lika koji, kada počne koristiti svoju snagu, postaje nezaustavljiva sila prirode i univerzuma u izvršavanju pravde, pa i nad Bossom i njegovom cijelom sljedbom. Mandić je, pak, jednostavno genijalan u cijeloj paleti izraza, od grube očinske nježnosti do zaluđenog nacista na trenutke opasno sličnog Hitleru. Njegovo je prisustvo snažno i moćno u svakom trenutku, pa i kad samo sjedi u svom opelu koji, nimalo slučajno, na registracijskoj tablici ima i dva puta broj 8, kao i slova HH.
Druga ili prva važna linija radnje je Florianova opsjednutost mišlju da je svijet na rubu apokalipse. On je, naime, iz privatnih lekcija profesora Köhlera o velikom prasku izvukao zaključak da cijeli svijet, kao što je igrom slučaja nastao, isto tako svake sekunde može nestati. O tome piše zabrinuta pisma kancelarki Merkel, koju kao nijemi lik sjajno uprizoruje Snježana Sinovčić Šiškov.
Ali, kad Florian otkrije Bacha, on njemu postaje nešto mnogo uzvišenije nego Bossu: odgovor na sva pitanja, uputa svijetu kako da prebrodi kataklizmu. Taj trenutak otvaranja Florianova sluha i uma za Bachovu glazbu, uzvišeni je vrhunac predstave i majstorstva, kako redateljskog Buljanovog, tako i glumačkog Jelaske i Mandića.
Iz romana je kirurški precizno izvađen i pred gledateljima sastavljen njegov narativni kostur. Glumci nižu bravurozne minijature, poput, recimo, Jelaske i Kukolja (stražara pred Bundestagom) kada Florian nakani posjetiti kancelarku.
Još jedan trenutak čiste genijalnosti je način na koji je Buljan dočarao trenutak u kojem Florian, na mobitelu za kojim je dugo čeznuo i koji je napokon dobio od Bossa, otkriva video snimku počinjenog zločina. On tu snimku u nevjerici gleda tri-četiri puta zaredom. Kako mi to vidimo? Tako što Boss i njegov čopor "izlaze" iz tog malog ekrana i pred Florianom rekreiraju prizor i "premotavaju" ga unatrag, pa opet od početka.
Tu su i detalji koje će prepoznati samo čitatelji romana. Primjerice, u romanu se Florianu, koji postaje odmetnik, pridružuje jedan orao koji ga prati, štiti i pomaže mu u kažnjavanju krivaca, pri čemu i pogiba. U predstavi se kao taj orao na scenu vraća ubijeni Boss, kao da traži iskupljenje, podvlačeći složenost tog nimalo plošnog i nipošto šablonskog lika jednog ekstremista.
Na kraju se pojavljuju i dva slijepa vuka koja, prihvaćajući Floriana kao svog, završavaju predstavu zavijajući na baš pun Mjesec iznad Dujmovače. Taj je završetak snažan, ali samo onima koji su pročitali Krasznahorkaijevu rečenicu na 450 stranica priziva u sjećanje njezin divan i strašan završetak. Dok mu se u glavi stišavala tutnjava Bachove glazbe, shvativši da su zvijeri slijepe i da mu od njih ne prijeti opasnost, Florian je na svom omiljenom mjestu na obali rijeke "od boli i ošamućenosti zatvorio oči i razumio da ga one zapravo ne gledaju, više ga slušaju, kao što od toga trenutka i on, a otada i sve troje, slijepi, zauvijek slušati kako spokojno, zvonko i slatko žubori voda na svega nekoliko koraka od njih, u okrutnoj noći koja je svom težinom zalegla na krajolik."
Četiri sata predstave visokog intenziteta, uz maksimalnu posvećenost cijelog ogromnog ansambla, prolete, zahvaljujući i pauzi u kojoj svi mi, kao sudionici prvomajske proslave iz romana s kobasicama i pivom, postajemo protagonisti vremena. Uz Ringerovu opomenu: nevolje uvijek počinju s nekoliko budala, a veliko zlo nastane kada takvi napipaju bilo nacije i povedu je za sobom.
Aplauz iza ponoći bio je iskren i dug, upućen zasluženo i prevoditeljici romana Xeniji Detoni, cijeloj tehničkoj ekipi i autoru sjajne scenske glazbe, naravno utemeljene na Bachu, Lukši Vučiću.
Otvori KEKS Pay
