Mezzosopranistica Sofija Petrović jedna je od onih opernih umjetnica koja se u vrlo mladoj dobi (tek joj je 35 godina) može pohvaliti angažmanima na brojnim svjetskim pozornicama. Nastupala je u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, kao i, naravno, u Hrvatskoj i svojoj rodnoj Srbiji, 2014. godine pozvana je na prestižni konzervatorij u Philadelphiji pa je godinu i pol dana provela u Americi, a 2024. postala je stalna članica ansambla Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu - kao prva operna umjetnica iz Srbije nakon gotovo 80 godina!
Unatoč svim spomenutim uspjesima, opera nije njezin jedini interes. Naime, kao dijete svirala je violinu i violu, bavila se odbojkom te je željela postati pop pjevačica, a u zanimljivom razgovoru otkrila nam je kako je naposljetku sve prevagnulo u korist opere, kako se brine o svom glasu i stasu te u kojim ćemo je ulogama imati prilike gledati u narednoj sezoni zagrebačkog HNK. A za sam kraj ovog uvoda, evo još jednog spoilera: Sofiju Petrović u budućnosti bismo mogli gledati i na filmu, no više o tome pročitajte u nastavku.
Vaša prva uloga u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu bila je Maddalene u “Rigolettu”. Bilo je to u listopadu 2023. a stalna članica ansambla Opere HNK u Zagrebu postali ste početkom 2024., i to kao prva operna umjetnica iz Srbije nakon gotovo 80 godina. Kako je došlo do poziva u ansambl?
Znamo kakvih je problema bilo između naših zemalja i drago mi je da smo pokazali da u umjetnosti nema mjesta takvim predrasudama, nego da su najvažniji kvaliteta i želja za napretkom, a mislim da su u kazalištu svi bili vrlo zadovoljni mojim zalaganjem i rezultatima tijekom opere “Rigoletto”. Također mislim da sam bila pozvana zbog svojih scenskih, ali i vokalnih mogućnosti jer imam glas koji može pjevati dramske mezzosopranske uloge, ali i neke više uloge poput Kneginje u “Rusalki” ili Venere u “Tannhäuseru”. Razlog zbog kojega sam prihvatila postati dio ansambla bila je dobra atmosfera i osjećaj kao da sam kod kuće, koji sam osjetila od samoga početka. Sve kolege vrlo su srdačne prema meni, ne volim rivalstva ni negativnost, a ovakva atmosfera kakvu imamo u HNK-u u potpunosti mi odgovara.
Prije nešto više od godinu dana rekli ste kako težite potpunoj freelance karijeri, no kako je lijepo imati bazu i mjesto gdje vas podržavaju i poštuju. Jeste li i dalje istog mišljenja?
Freelance karijera i stalan život iz kofera često umaraju. Iako imam samo 35 godina i tko zna što me još čeka u budućnosti, moram reći da često nije bilo lako - posjetila sam mnogo lijepih mjesta, ali ponekad mi je nedostajala udobnost doma, bez obzira na to u kakvom se izvrsnom stanu ili hotelu nalazila. Takav život, dakle, ima svoje prednosti i nedostatke. I dalje mi odgovara imati bazu kakvu imam u Zagrebu; on je postao moj drugi dom, a s upravom HNK-a pronašla sam određenu ravnotežu između mojih nastupa u inozemstvu i predstava u Zagrebu.
Posljednji put na sceni sam vas gledala u veljači, u ulozi Amneris u operi “Aida”, no Amneris ste igrali i u Austriji. Biste li je ponovno igrali u nekoj novoj produkciji?
Amneris je uloga koja mi je, u svakom smislu, odgovarala od prvog trenutka kada sam je izvela, a bilo je to u Austriji na festivalu Oper im Steinbruch 2024. godine. To je uloga koja je na poseban način otvorila moj glas i koja u potpunosti odgovara mojim vokalnim i dramskim sposobnostima; volim intenzitet koji nosi i kroz nju se mogu potpuno otvoriti kao umjetnica. Sljedeće sezone igrat ću je u Frankfurtskoj operi u nešto modernijoj produkciji. Veselim se tome jer ću možda ponovno otkriti nešto novo, drukčije i zanimljivo u toj ulozi.
U ulozi Amneris imali smo prilike vidjeti i vaš glumački talent, a kažete kako biste se, da se ne bavite pjevanjem, vjerojatno bavili upravo glumom. Planirate li se nekada okušati u isključivo glumačkim ulogama?
Drago mi je što ste istaknuli da ste primijetili moj glumački talent. Moj najveći cilj jest biti prirodna i spontana na sceni te da nijedna moja predstava ne bude identična prethodnoj. Uvijek iznova tražim sebe i u svakom trenutku na sceni i u glazbi pronađem nešto novo. Jednostavno sam nakon svih ovih godina shvatila da su gluma i emotivni izraz ono što me najviše pokreće u operi - samo stajati i pjevati nije mi pretjerano zanimljivo, potreban mi je pokret i akcija. Voljela bih se možda jednoga dana okušati i na filmu, jer u operi vas publika gleda s veće udaljenosti i ne možete sve ekspresije izraziti do maksimuma, no danas se operne produkcije sve više snimaju poput filmova, u krupnom planu, što mi se jako sviđa.
Vaš životopis poprilično je raznolik - bavili ste se sportom, htjeli ste postati pop pjevačica, zanima vas gluma… Krenimo ipak od početka, s devet godina počeli ste svirati violinu, a zatim i violu. Svirate li i danas?
Moja prva želja bila je gitara, no rekli su mi da imam izvanredan sluh i da bi možda violina bila bolji izbor. Nisam bila osoba koja je mogla satima vježbati instrument; jednostavno me nije držalo mjesto, a bavila sam se i sportom u mlađim danima. Danas ne sviram jer nemam vremena, a imam i brojne druge interese izvan glazbe kojima volim ispunjavati slobodno vrijeme.
Bavili ste se i odbojkom te ste se u jednom trenutku dvoumili hoćete li nastaviti karijeru tim putem ili upisati Muzičku akademiju u Beogradu. Što je naposljetku prevagnulo? Jeste li požalili što se niste profesionalno nastavili baviti sportom? Bavite li se sportom u slobodno vrijeme?
Prevagnulo je to što nisam osjećala dovoljno intelektualnog i kreativnog izazova u sportu. Nisam mogla zamisliti sebe da se bavim isključivo sportom, vjerojatno zato što je moj glazbeni talent bio vrlo izražen još od djetinjstva i jednostavno sam osjećala da je to moja sudbina. Ipak, moram priznati da sam se dvoumila između te dvije profesije. Često mi nedostaje igra s loptom i nadam se da ću uskoro pronaći vremena za individualne treninge. Ako ništa drugo, odlično mi odgovara i odbojka na pijesku tijekom ljeta.
Sport je disciplina koja se uglavnom vrti oko natjecanja, a kažete kako u opernom svijetu ne volite natjecanja i audicije. Zašto?
Ne želim se baviti ovim poslom kako bih se natjecala s nekim ili nečim, nego zato što me ispunjava i zato što u njemu vidim smisao i svrhu. Kada to više ne budem osjećala, neću se više baviti ovim poslom. Natjecateljski sportski duh vjerojatno postoji u meni, ali ga usmjeravam na drukčiji način – natječem se sama sa sobom i nastojim uvijek gurati sebe u boljem smjeru. Dobro podnosim stresne, nepredvidive i adrenalinske situacije na sceni.
Dugo ste se vremena htjeli baviti i pop glazbom. Koji su bili vaši uzori iz tog svijeta? Kako to da ste se naposljetku okrenuli operi?
Da, kao mlađa sanjala sam da ću biti pjevačica poput Whitney Houston, Barbre Streisand ili Céline Dion, voljela sam njihove pjesme i stil, no volim i filmsku glazbu, jazz, soul te neke brojeve iz mjuzikala. Više ne živimo u vremenu kada su izvanredan glas i muzikalnost presudni za pop pjevača; danas se gotovo sve može doraditi i izmiksati u studiju, pa i prosječan talent može ostvariti veliku karijeru. Osjetila sam da moj glas, i po volumenu i po mogućnostima, može ponuditi nešto više i nešto drukčije. Negdje oko osamnaeste godine, prije upisa na Muzičku akademiju, shvatila sam da pop karijera nije za mene – zanimljivije mi je pjevati bez mikrofona i nastupati uživo jer je tada sve nekako transparentno.
Kako se brinete o svom glasu? Postoji li poseban režim kojeg se pridržavate?
Briga o glasu i tijelu naš je stalan zadatak. Vrlo je važno dobro spavati između nastupa i intenzivnih proba te konzumirati hranu i piće koji vam odgovaraju. Također je vrlo važno naše emocionalno i psihičko stanje, na koje često zaboravljamo, a može izrazito loše utjecati na glas. Mnogo je elemenata koji čine dobrog i stabilnog pjevača.
Kažete kako ste zbog atraktivnog izgleda znali osjetiti ljubomoru ili zavist drugih kolegica. Kako se nosite s tim i kako se brinete o svom tijelu?
Meni je najvažnije da se dobro osjećam u vlastitoj koži i na sceni, a to savjetujem i drugima. Nije uvijek lako; ne osjećate se svaki dan sjajno, ponekad ste premoreni ili pod stresom. Nama ženama možda se kilogrami lakše nakupljaju, ali općenito težim ravnoteži tijela i duha. Pronašla sam životni stil u kojem znam koje mi namirnice odgovaraju, koliko mi treba kretanja i sna. Još uvijek mi nedostaje više treninga, ali kada puno putujem teže se organiziram. Ljubomora se, naravno, ponekad osjeti - bilo zbog izgleda, bilo zbog glasa - ali ja se ponašam kao da takve stvari ne primjećujem.
Vratimo se, naposljetku, vašim ulogama u zagrebačkom HNK, među kojima je nemoguće ne spomenuti Marulićevu heroinu Juditu u operi Frane Paraća. Pronalazite li sličnosti s Juditom, je li ju bilo teško utjeloviti? Naposljetku, je li vam bilo teško naučiti tekst na Marulićevoj splitskoj staročakavici?
Izvedba “Judite” bila je prekrasno iskustvo za mene jer sam se tijekom procesa na sceni potpuno poistovjetila s njom. Ona je za mene bezvremenska figura, heroina koja u sebi nosi toliko toga, toliko kontrasta: snagu i ranjivost, seksipil i čednost, agresiju i nježnost, preispitivanje i sigurnost u sebe. Možda je u početku bilo nezgodno pjevati na splitskoj staročakavici, ali na kraju su upravo taj jezik i izgovor dali posebnu čar radnji na sceni.
Godine 2014. pozvani ste na Akademiju vokalnih umjetnosti AVA u Philadelphiji. Kako je bilo raditi u Americi, je li vam se svidjelo to okruženje?
Rad u Americi bio je velika promjena za mene u tako mladim godinama, ali i veliko iskustvo. Mogu reći da se tada nisam potpuno uklopila, zbog čega sam nakon samo godinu i pol odlučila otići u Pariz. Najviše mi je nedostajala ljudska toplina naših prostora, stil života, naša hrana te ljepota europske arhitekture i gradova. Za mene je idealna kombinacija malo Balkana, a malo inozemstva.
Osim u Parizu i Americi, radili ste i u Njemačkoj, Italiji i Austriji… Kako su ta iskustva utjecala na vašu današnju karijeru?
Ono što sam naučila iz svih tih putovanja i nastupa na različitim pozornicama jest da su socijalna i emocionalna inteligencija veliki dio naših karijera, kao i u svakom drugom ozbiljnom poslu. Nisu važni samo glas i pjevanje; mnogo je drugih elemenata danas potrebno za veliku i uspješnu karijeru koja traje.
Možete li izdvojiti neke najdraže uloge iz svoje karijere?
Definitivno je to na prvome mjestu Amneris, a zatim Principessa di Bouillon u “Adriani Lecouvreur”, koju sam pjevala u Teatro Massimo Bellini. Trenutačno sam u Italiji i pripremam ulogu Azucene u “Il Trovatoreu”, čemu se jako veselim. Riječ je o jednako intenzivnoj i mračnoj heroini uz genijalnu Verdijevu glazbu.
Za sam kraj, iza vas je vrlo uspješna sezona u zagrebačkom HNK. Gdje, osim u Italiji, planirate provesti ljetne mjesece i koji vas projekti očekuju na jesen?
Moram priznati da je ova sezona bila vrlo intenzivna. Samo u HNK-u od veljače sam bez stanke izvela četiri različite uloge, jednu za drugom. Sanjam o odmoru, ali to neće biti moguće do druge polovice kolovoza. Srpanj ću, kao i lipanj, provesti u Italiji, blizu Ancone, na festivalu u Macerati, a u kolovozu me očekuje recital na Rovinj Art Festivalu. Veselim se novim nastupima, ali jedva čekam i mali predah jer me mnogo toga očekuje sljedeće sezone - počet ćemo u HNK-u reprizom “Aide”, zatim slijedi gala koncert sa svjetskim zvijezdama, a u listopadu nova produkcija “Carmen”! Svakako dođite u što većem broju!
Otvori KEKS Pay
