Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Kada branim Tita, branim isključivo svog djeda, a ne Tita državnika i političara

Kada političar nema ljudima što ponuditi, slijedi prekopavanje po kostima partizana i ustaša, a tu se nalaze i kosti mog djeda. Ugledni mi je novinar jednom rekao: "Kad tvog djeda stavimo na naslovnicu, prodaja se diže 200 posto"
26. studenoga 2015. u 14:28 280 komentara 21422 prikaza
saša broz
Foto: Boris Ščitar/Večernji list

Saša Broz izuzetno je ugodna sugovornica kada razgovaramo o njezinu najnovijem kazališnom poslu, ali i kada se sretnemo na nekoj od premijera jer pripada među kazalištarce koji se izuzetno raduju svakoj novoj dobroj predstavi, svakom novom sjajnom djelu nekog od kolega.

Saša Broz, redateljica, žena od teatra, a ipak se u zadnje vrijeme učestalo pojavljujete u javnosti uz politiku. Bavi li se politika vama ili vi njome?

– Prije svega sam redateljica. Dodala bih i majka. Međutim, ono što ide u paketu sa mnom, a nerijetko i korak ispred mene, jest moje prezime. Ono mi je dano rođenjem i od toga, čak i da želim, ne mogu pobjeći. Površni ljudi i oni koji su, kao i naše društvo, na jedan gotovo bolestan način inficirani politikom, uvijek će me gledati kroz prizmu tog prezimena. S vremenom sam se naučila zaštititi od te činjenice kao i od toga da se politika bavi mnome.

Kako će se prema vašem mišljenju razvijati pregovori o novoj vladi? Koga vidite na premijerskoj poziciji?

– Nadam se da će pregovori završiti što prije i da ćemo dobiti stabilnu vladu i premijera koji će našu zemlju učiniti boljim i sigurnijim mjestom. Voljela bih da se napokon počne ulagati u ono najvrednije što imamo, a to su naši ljudi. Dajmo dignitet malom čovjeku, radniku, jer od njega sve počinje i sve je na njegovim leđima. Svima nama želim mudro vodstvo vrela srca za domovinu, ali hladne glave za provođenje nužnih mjera za brži i efikasniji izlazak iz krize. Dakako, na ljestvici mojih želja nalazi se i povećanje proračunskih sredstava za kulturu.

Vrlo učinkovito i s puno (ubojitog) humora uvijek branite lik i djelo svog djeda Josipa Broza Tita. Kada će – i hoće li ikada – doći vrijeme kada će on za ljude koji nisu članovi vaše obitelji biti osoba iz povijesti ovih prostora, a ne osoba o kojoj se govori kada se obračunava s političkim, pa čak i svjetonazorskim neistomišljenicima?

– Moji statusi na društvenoj mreži ponajprije su u funkciji zabave onih koji me prate i mene same. Nerijetko se dogodi da se ponešto od tih objava nađe u medijima te dobije ozbiljniji okvir od onoga koji sam zamislila. Da sam poznavala svog drugog djeda Julijusa, koji je bio domobran, a ubili su ga četnici još 1943., branila bih ga istim žarom. Kada branim Tita, branim isključivo djeda, a ne državnika i političara. Na prostituiranje djedova lika i djela ne mogu utjecati. Kada političar ili stranka nemaju ljudima što pametno i konkretno ponuditi, slijedi prekopavanje po kostima partizana i ustaša, a u tom paketu nalazi se i moj djed. Pitala sam jednog našeg uglednog novinara kada misle prestati sa “stoljetnom sagom o Titu”, a on mi je odgovorio: “Nikada jer kad tvog djeda stavimo na naslovnicu, prodaja se diže 200 posto.”

Trenutačno ste ponovno u velikom poslu na HTV-u. Nakon sinkronizacije crtanih filmova, sada režirate sinkronizaciju serije za mlade. Što je najvažnije u tom poslu?

– Osim što režiram u teatru, dugi sam niz godina i vanjska suradnica na HRT-u. Trenutačno uz sinkronizaciju animiranih filmova radim i sinkronizaciju serije za mlade. Surađujem s mnogim sjajnim glumcima. Među ostalima, u mojoj su ekipi Filip Šovagović, Ranko Zidarić, Ivana Boban, Višnja Babić, Amanda Prenkaj... A u tom je poslu najvažnije uživati, ali biti brz i precizan. Glumci doslovno obožavaju raditi sinkronizaciju jer treniraju specifičnu vrstu koncentracije i vježbaju glas.

Zašto kod nas nikada nije zaživjelo sinkroniziranje filmova?

– Sinkronizacija animiranih filmova jednostavnija je utoliko što krećeš “iz početka” i ono što ponudiš gledateljima oni povezuju isključivo s animiranim karakterom. Kada je u pitanju igrani film ili serija, vrlo je teško pronaći glas koji bi idealno dublirao originalni glas glumca kojeg vidimo na ekranu. Kad radite sinkronizaciju animiranog filma, rezultat može biti i bolji od originala, ali kad je u pitanju sinkronizacija igrane serije, to je nemoguće. No ova serija koju je otkupio HRT je fantastična, prijevod izuzetno kvalitetan, a moja ekipa dala je doista sve od sebe.

Mnogo ste i u teatru radili za djecu, a jedna od zadnjih predstava bio je i spektakularni “Waitapu” po romanu Jože Horvata u Žar ptici. Što je najvažnije u teatru za djecu? Ponuditi im lektiru ili ih odvesti u svijet mašte u koji ne bi krenuli sami, bez poticaja kazališta?

– “Waitapu” je doista posebna priča koja malu publiku na vizualno poetičan način odvodi u daleka morska prostranstva i upoznaje sa životnim istinama. Kao što i u životu volim stvari koje nisu obaveza i forma, tako i u teatru volim režirati nešto što mi omogućuje dramaturšku, vizualnu, koncepcijsku slobodu. Teatar djeci nudi živi kontakt s glumcima i pričom koja se odvija pred njima, a tu čaroliju nikakve videoigrice ne mogu nadmašiti.

Kako objasniti roditeljima koliko je važno djecu voditi u kazalište? I koliko je tužno vidjeti tridesetogodišnjake kako prvi put ulaze u HNK?

Ako roditelji imaju naviku ići u kazalište, tako će i djecu odgajati. Kultura se živi, a ne konzumira kao estradni poluproizvodi koji vrište s elektroničkih medija i služe jedino zatupljivanju masa. To nas i vodi k odraslim ljudima koji nikada nisu bili u HNK. To jest tužno, čak i strašno. Jednako strašno kao čovjek koji nije ušao u Klovićeve dvore ili MSU.

Što je to teatar 21. stoljeća? Je li to mjesto na kojem se vraćamo klasicima ili mjesto na kojem očekujemo priče koje govore o nama i našem vremenu?

I jedno i drugo jer i jedno i drugo ima u teatru svoju publiku. No najveća se magija dogodi kada neki klasik odjekne ubojito danas, u našem vremenu. Tada shvaćamo da nas proganjaju isti demoni, da su i dalje bitne iste vrijednosti i da svaka revolucija proždire svoju djecu jednakim žarom. Teatar može biti magičan jednako kao i prosvjetiteljski. Može nas opiti njegova začudnost, ali i osvijestiti njegova neosporna društvena snaga. Teatar je ogledalo društva, ali i ono što se nalazi iza ogledala.

Vaša kći Sara ispunila je jednu od vaših ambicija, uvijek ste govorili kako vam je žao da nemate talent za likovnost, a sada ćete imati kćer likovnu umjetnicu. Je li vam ipak, negdje u dubini duše, žao da nije krenula vašim i očevim putem i završila u teatru? Možda u baletu?

– Sara je odmalena imala nevjerojatnu potrebu likovno se izražavati tako da je njezina odluka svima došla prirodno. Eto, već je na trećoj godini slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i ima svu moju podršku na svom umjetničkom putu. Ponosna sam na nju

Financijska pismenost
NOVA PARADIGMA
Financijska pismenost sve prepoznatija kao ključna životna vještina današnjice
  • Avatar kontraadmiraI
    kontraadmiraI:

    Ljude zazidane u Hudoj jami, zatrpane u tenkovskim rovovima, pobacane u jamama "po šumama i gorama" diljem Slovenije, Hrvatske i BiH nitko nije mogao obraniti od tvog djeda.

  • umnjak:

    Pa draga gospodjo, nitko ne govori da je bio loš djed. Već činjenicu da spada u red najvećih masovnih ubojica i diktatora 20. stoljeca!

  • anteloff:

    Čime je ova zaslužila bit u novinama svako malo? Ok, skužili smo, djed ti je masovni ubojica i kraj priče, ostavi nas na miru. Večernji, brzo do kosorice po novi interview!