Naslovnica Kultura Knjige

Ivana Gundulića uvrstili u antologiju srpske književnosti

Zbog štokavske jezične osnove pripadaju srpskom književnom korpusu, objašnjenje je Matice srpske
13. lipnja 2014. u 19:00 41 komentara 4252 prikaza
Ivan Gundulić

        Što je najavljivala, Matica srpska je i provela. U petom kolu biblioteke Deset vekova srpske književnosti objavila je i knjigu hrvatskog pisca Ivana Gundulića. Knjigu u kojoj su “Osman” i “Suze sina razmetnoga” uredila je prof. dr. Zlata Bojović, a urednik projekta Miro Vuksanović ističe da su u srpsku književnost uvrstili i pisce iz hrvatske književnosti koji zbog štokavske jezične osnove pripadaju srpskom književnom korpusu. Što o svojatanju Gundulića misli docentica na Hrvatskim studijima prof. dr. Viktoria Franić Tomić?

Prisvajanje Gundulića

– Uvijek je potrebno reagirati na svaki oblik presezanja za tuđom kulturnom baštinom. Nepobitno je da su hrvatske kulturološko povijesne veze s državama bivše Jugoslavije snažne, ali za fenomen srpskog presezanja za hrvatskom kulturnom baštinom, osobito njezinom dubrovačkom dionicom, danas nema ni jednog razloga. To što su urednici edicije Deset vekova srpske književnosti ignorirali reakcije hrvatskih kulturnih institucija pa su otiskali i Gundulića, što su tog hrvatskog pisca prisvojili i uvrstili ga u svoj desetstoljetni književni kanon, moglo se i očekivati. Jednako su srpski filolozi ignorirali činjenicu da je nedavno organiziran okrugli stol u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Dubrovnika gdje se s osjećajem dubrovačkog genius locia odgovorilo srpskim kolegama. Možda se svaka ovakva kulturološka i kulturnopolitička gesta doima donkihotovska gdje navodno povampireni hrvatski intelektualci i balkanski džentlmeni drže Držića, love Gundulića i manijakalno skupovski bdiju nad Boškovićem. Ali svi ti naši Držići, Gundulići i Boškovići u Deset vekova ne predstavljaju sacrae personae, već sanctum locus. Sama ideja nacionalnog kanona ima pretpovijest u hagiografijama, a životopisi svetaca nerijetko su pisani s nakanom posvećivanja nekog prostora. Ovdje nije riječ o Gundulićevu “Osmanu”, gdje se turski plemići vjenčavaju s plemenitim Srpkinjama, ali ne i s dubrovačkim plemkinjama kojima i dubrovački pučanin kao Držić predstavlja Grdana – jednookog Polifema koji prijeti idealnoj Dubravi. Ovdje je riječ o upisivanju sanctum locus u srpski književni kanon. A to svetište grad je Dubrovnik. Dubrovnik koji je gorio 1991. i koji je u granicama Hrvatske – ističe prof. Franić Tomić. Što tu može hrvatska kulturna politika?

Dijalektički antibarbarus

– Naša kulturna politika kao i diplomacija ne samo da ne pokazuje osjećaj kulturne memorije, njima je i ona politička vrlo maglena. Što možemo očekivati od naše diplomacije kada se s male scene Banskih dvora ne podržavaju tendencije Katalonaca za odcjepljenjem jednako kao što još začudnije zvuče rusofilske floskule iskazane u kontekstu ukrajinskog pitanja. Spomenut ću hrvatskog klasika kojeg neki naši urednici hrvatskog književnog kanona nude srpskim kolegama, a naši susjedi ga neće jer ne znaju što bi s njim. To je Miroslav Krleža koji je, kada je osjetio izlišnost dnevnih polemika, napisao knjigu “Dijalektički antibarbarus”. Jest da se ta knjiga baca pod naše leksikografske tepihe već desetljećima, ali neće moći biti skrivena stoljećima. Rasvijetlila je mnoge enigme jednog povijesnog trenutka. Otela je svog pisca nasilnoj postmortem ideologizaciji. A Krležina biografa pretvorila u žrtvu političkih progona – zaključuje prof. Franić Tomić.  

>>Do kada će Srbi svojatati Dubrovnik i dubrovačke književnike? 

Što povezuje Andrića i Gundulića?

        U prvom kolu opsežnog projekta Matice srpske koji podržava i srpsko ministarstvo kulture već je objavljena Poezija Dubrovnika i Boke Kotorske, što je u Hrvatskoj izazvalo proteste Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika.Onda su na red došli i Vladan Desnica i Simo Matavulj, a koliko je poznato, u planu je i objava Marina Držića, Ive Vojnovića i Ruđera Boškovića. Naravno, svoje mjesto u Deset vekova srpske književnosti dobio je i nobelovac Ivo Andrić oko kojega se još uvijek spore srpska, hrvatska i bosanskohercegovačka književnost. No slučaj Ive Andrića, koji je dio opusa napisao i na hrvatskom jeziku, nikako ne treba povezivati sa slučajem Ivana Gundulića. Svaki je pisac priča za sebe. Što se može s Andrićem, ne može se s Gundulićem. Što vrijedi za Desnicu, ne vrijedi automatski za Držića. Što je Vojnović, nije Matavulj.     

Mala škola financija
Edukativni projekt
Učenici, prijavite se na nagradni natječaj i osvojite 15 tisuća kuna za svoju školu

A1 izdvaja za Vas

  • Crocap:

    Gdje su sada Jusupović, lepi Zoki i sva jugonostalgičarska politička elita, da reagiraju na ovaj barbarski čin krađe i svojatanja svega, što nikada nije ni neće biti njihovo. Tim turskim vazalima se mora postaviti uvjet, da se javno i u ... prikaži još!u pisanoj formi odreknu tih posezanja prije ulaska u Europu. To je još jedno u nizu srpskih intelektualnih laži kojim truju svoj neuki narod, pokušavajući svoje poraze i bitke u ratu, pretvoriti kao pobjedu u miru. Tim sjemenima zla treba odlučno i jasno zagrmiti cijela intelektualna, politička i ekonomska Hrvatska i postaviti kao conditio sine qua non budućih odnosa ili jednostavno prekinuti svaki odnos...

  • Avatar banovina
    banovina:

    Srbija je čudak Balkana, vječito u stranputicama, rob svog ogromnog nacionalnog egoa napuhanog lažima, isbojanim povijesnim podacima, konstantno nacionalnom paranojom tj. manijom proganjanja i osiječajem lažne velicine, zelje da se dominira susjedima, želja za novim teritorijem, zelje da se nekako ... prikaži još!nekako asimilira, da se udari oznaka "srpsko" drugim jezicima, narodima, kulturama.

  • Sumrak Vremena:

    memorandum 2 sanu