Jeste li ikada u kazalištu osjetili onaj trenutak apsolutne tišine? Dogodi se on vrlo rijetko, uvijek na samom kraju predstave kada publici treba sekunda ili dvije da izađe iz čarolije koju su stvorili umjetnici. Tada, u tom kratkom trenutku, nitko ne želi kraj i ljudima treba nekoliko otkucaja srca da svoje ruke pokrenu u pljesak. Razmišljala sam o toj "svetoj" kazališnoj tišini na premijeri "Matije" u Arterariju, a riječ je o predstavi koja je nastala dramatizacijom istoimenog romana Drage Hedla u kojem je pisao o suicidu svog sina, tada četrdesetogodišnjaka. Na tom je mjestu tišina bila i očekivana i na mnogo načina posve razumljiva, jer tema je i više nego teška, autor ne štedi samoga sebe, (mladi) Patrik Lazić koji je dramatizirao roman i režirao predstavu učinio je to s punom svijesti da u rukama ima dragulj koji oko obiteljske tragedije plete sve one sretne trenutke djetinjstva, odrastanja, ljubavi, dok su glumci – Doris Šarić Kukuljica, Dražen Bratulić i Domagoj Ikić – svoje uloge odigrali besprijekorno, s punom svijesti ne samo o delikatnosti teme nego i uz spoznaju da ovom pričom mogu pomoći drugima koji su prošli ili prolaze slične, uništavajuće posljedice borbe s depresijom. Svima nama koji smo bilo prisutni u toj nevelikoj sobi (koju valjda samo ja zovem kazalištem) trebao je udah ili dva da se iz kazališnih visina vratimo u stvarnost. A tad je počeo pljesak za koji je Doris Šarić Kukuljica rekla da bi mogao biti dulji od predstave.
Na sreću, nisu tragedija i težina jedino što izaziva tišinu. Sjećam se kakva je tišina vladala u (za naše pojmove ogromnom) Teatru Arcimboldi u Milanu u kojem je Balet zagrebačkog HNK 2023. godine gostovao na gala baletnim večerima "Roberto Bolle and Friends". Ondje su izveli središnji dio "Decadancea", svog tadašnjeg ogromnog hita koji je u Zagrebu koreografirao čuveni Ohad Naharin, jedan od najvećih koreografa svijeta, a riječ je o tzv. koreografiji sa stolicama (svi koji su gledali znat će o čemu se radi). Tamo je tišina bila toliko "zaglušujuća", ali i duga, da se hrvatski konzul, gost intendantice Ive Hraste Sočo, na toj izvedbi doslovno počeo meškoljiti na svom stolcu. Komplimenti koje je poslije uputio cijelom ansamblu bili su, osim besprijekorne izvedbe koju je sam vidio, "pogonjeni" i pljeskom publike, kada se činilo da će nam ti decibeli (u dvorani u koju stane 2300 ljudi) doslovno srušiti krov na glavu.
Ova dva primjera dovoljno objašnjavaju samu srž tišine na kraju predstave, jer ona se uvijek dogodi kada je publika pod najvećim dojmom onoga što je vidjela. Taj je dojam katkad izazvan kazališnim umijećem, katkad emocijama koje su nam svima bliske, ili kao što je to bilo u Italiji, posve neočekivanim trenutkom umjetnosti koju dobro poznajemo. Ma koji bio razlog, uvijek se iza njega kriju dvije sastavnice za kojima traga baš svaka umjetnost. To su izvrsnost i hrabrost. O teatarskoj izvrsnosti na ovim stranicama pišem iz mjeseca u mjesec, ali sada je krajnji trenutak da progovorim o hrabrosti, jer čini se da ona iz hrvatskog kazališta nestaje brzinom svjetlosti.
Kako drukčije protumačiti to što se cijela kazališna zajednica nije digla na noge zbog zabrane festivala u Benkovcu? Da, da, znam da su bili godišnji odmori, ali Hrvatsko društvo dramskih umjetnosti osnovano je kako bi okupljalo i štitilo svoje članove. A na činjenicu da je grupi mladih glumaca onemogućeno da izvedu svoju predstavu "Ubu ovo ono", vrlo uspjelu obradu drame "Kralj Ubu" iz 1896., klasika Alfreda Jarryja (koji je to djelo napisao sa samo 23 godine), oni su odgovorili floskulom. "Hrvatsko društvo dramskih umjetnika žali zbog incidenta koji se dogodio prilikom otvorenja festivala 'Nosi se' u Benkovcu. Sloboda umjetničkog izražavanja pravo je svakog pojedinca i ukazuje na razinu demokracije pojedinog društva..."
Nevažno je sada što ta predstava nema nikakve veze s Oliverom Frljićem niti ima ikakve veze s Domovinskim ratom... sve te manipulacije istinom kako bi se postigao pokoji politički bod, a baš takvi bodovi uvijek nam se obiju u oglavu, ne smiju biti jače od misije HDDU-a koji mora braniti slobodu umjetnosti. Jer to je sloboda svih njihovih članova, u konačnici i sloboda svakoga od nas. No, da se ne lažemo, kroničan nedostatak hrabrosti nije naš specijalitet. Vidjeli smo to i na dodjeli Emmyja, gdje je malo tko imao snage progovoriti o gorkoj stvarnosti koju nikakvo blještavilo velikog spektakla ne može prikriti. U tom kontekstu dugo će se pamtiti riječi španjolskog glumačkog prvaka i velike zvijezde Javiera Bardema, koji ne samo da je na svečanost došao s palestinskom kefijom oko vrata, što je bio i moćan vizualni simbol u toj noći ispraznog glamura. Njegove riječi pokazale su da hrabrost uvijek počinje od jednog čovjeka ili nekoliko njih. Ne samo što je Bardem rekao kako događaje u Gazi treba nazvati pravim imenom – genocidom nego i ono mnogo važnije, kako "ne može raditi s onima koji opravdavaju ili podržavaju genocid". U moćnoj industriji kojoj desetljećima vlada židovski lobi bile su to riječi čovjeka koji je spreman ostati bez posla, i to posla koji mu donosi milijune dolara.
To je ljudski dignitet i umjetnička hrabrost! Takav je i Mark Ruffalo koji je o genocidu govorio prvi među najvećim filmskim zvijezdama današnjice, ali i Hannah Einbinder koja je svoj govor zahvale za osvojenu nagradu završila usklikom: "Oslobodite Palestinu!", da bi u svojim kasnijim izjavama naglasila da baš zato što je i sama Židovka mora govoriti o tome. Ti su glasovi još važniji jer dolaze iz dijela svijeta u kojem stvarnost postaje još jedan veliki lov na vještice, mnogo teži, a očito će biti i pogubniji, od onoga kroz koji su prošli u pedesetima. Svijet se danas mnogo razlikuje od tadašnjeg, ali ljudi ne. I danas su nepromišljeni i lako povodljivi. I baš zbog toga hrabrost, pa i on umjetnička, počinje, ali i počiva na ovakvim izuzetnim pojedincima koji su prvi spremni vlastitu glavu "staviti na panj".
I baš zbog toga i za nas ima nade, jer i o svemu što se kod nas događalo ovoga ljeta govorili su tek rijetki, hrabri ljudi. Zato je izuzetno važno pismo Zagrebačkog kazališta mladih. Na svečanom predstavljanju nove sezone tog kazališta pročitao ga je Frano Mašković, jedan od onih koji ne šute, a bilo je potpisano jednostavno sa ZKM, kako bi se dodatno naglasilo da iza tog stava čvrsto stoje svi, od ravnateljice do scenskih radnika. U tom su pismu zekaemovci još jednom naglasili u kakvo kazalište vjeruju i kakvo kazalište žele stvarati, a to je kazalište slobode. Ono "koje ima pravo na kritičko razmišljanje i zajedničko preispitivanje struktura moći, društvenih i političkih kretanja". Sada je samo pitanje tko će imati pameti da stane uz tu borbu za slobodu.
Otvori KEKS Pay
